Skupa u raznolikosti

Zvuk i značenje čine zajedništvo koje možemo iskusiti samo u poeziji koja ispunjava sva osjetila; u hindi-jeziku riječ sahitya (književnost) znači umnu povezanost koja omogućuje osjećaj zajedništva. O važnosti koju sahitya ima u shvaćanju indijske književnosti govorili su Sitanshu Yashachandra, istaknuti pjesnik na gudžuratskome jeziku, i Indra Nath Choundhuri, ugledni književni kritičar, znanstvenik i esejist, 18. listopada na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Uz njih je u Hrvatskoj od 12. do 23. listopada gostovao i Sri Ranajit Das, istaknuti pjesnik koji stvara na bengalskome jeziku. Književno druženje u kojemu su sudjelovali studenti indologije, Mislav Ježić i Krešimir Krnić dio je projekta Međunarodne razmjene pisaca Hrvatska – Indija u organizaciji Hrvatskoga društva pisaca, Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Hrvatsko-indijskog društva prijateljstva. Dan prije, 17. listopada, pisci su gostovali u zagrebačkoj Gradskoj knjižnici, a nakon Zagreba posjetili su Split i Zadar. U sklopu projekta tiskana je knjižica Indijski pisci u Hrvatskoj, s pjesmama i esejima gostiju, koja se predstavlja na svima trima večerima. Prijevode s engleskog potpisuju Damir Šodan i Una Krizmanić Ožegović, a uredništvo knjižice i koordinaciju programa Ana Brnardić.

Korijen je poezije i književnosti u Indiji sahitya, zajedništvo koje čine shabda (zvuk) i artha (značenje). / Snimio Jan Kozelnicky

Yashachandra je nazočne uveo u čaroliju pjesničke imaginacije pričom o kamenoj planini – pjesnik treba dočarati ono što se nalazi u njezinu dnu. Stvarajući pjesmu, pjesnik se igra zvukovima te na taj način proizvodi ljepotu, osjećaj, estetsko iskustvo. U jeziku pjesme iskušavamo padanje niz liticu; osjećaj je nalik valovima koji odlaze i dolaze – u njima upoznajemo tužno srce lirskoga subjekta. Kao primjer Yashachandra je naveo slavno Poeovo Nevermore! u kojemu možemo osjetiti kotrljanje zvukova kroz koje osjećamo nemir i bol lirskog subjekta. Suglasje zvukova proizvodi značenje i osjećaj, prožima osjetila, i zato dobar pjesnik razumije poeziju svih jezika i kako poezija nastaje. Zajedništvo zvuka i značenja bit je ljudske svijesti, a igrolikost omogućuje transcedenciju svijesti. Igra je temelj pjesništva, sve je u zvukovima koji smisao dobivaju unutar pjesme omogućujući transcedenciju uobičajenog značenja riječi i stvarajući nove asocijacije i iskustva. Na Yashachandru se nadovezao Rajit Das govoreći o pojmu modernizma u indijskoj književnosti, koji se razlikuje od zapadnjačkog poimanja. Zapadnjački je modernistički um individualan i materijalistički, a indijski je tradicionalan i temelji se na pojmovima kontemplacije, meditacije i samoodricanja, najvažnijega koncepta u indijskoj filozofiji. Rajit Das pročitao je dvije svoje pjesme na izvornome bengalskome i u engleskome prijevodu te je slušačima potvrdio tezu Yashachandre prema kojoj često ne moramo poznavati jezik da bismo razumjeli njegovu poeziju. U poeziji iskušavamo prijelaz od svetoga prema božanskome – to je slikovito objasnio profesor Choudhuri pitajući prisutne: „Kada bih se nalazio između Boga i gurua, čija bih stopala trebao dodirnuti prva?“ Odgovor je: „Guruova“ – guru čovjeka vodi na putu prema Bogu. Choundhuri, živuća enciklopedija Indije, uveo nas je u drevni indijski način poučavanja u kojemu je učitelj bio guru, a studenti su ga ispitivali. On bi odgovorio na pitanje, ali oni nisu bili zadovoljni jer je ono što je govorio bio jedan pogled, jedan dio odgovora. Ta je sloboda bila temelj sustava i spajala je učitelja i učenika. Kako bi ukazao na poteškoće u zapadnjačkom poimanju indijske književnosti, Choundhuri je objasnio, pozivajući se i na Panchatantru, kako Indija integrira prošlost i budućnost u sadašnjost i predstavlja kontinuum; zato nije moguće dati odgovor na pitanje: „Koje je zlatno doba indijske književnosti?“ Sva su doba prožeta, „skupa u raznolikosti“, a korijen je poezije i književnosti sahitya, zajedništvo koje čine shabda (zvuk) i artha (značenje).

Izaslanstvo indijskih pisaca, članovi indijske Nacionalne jezične akademije Sahitya Akademi, Sri Ranajit Das, Indra Nath Choudhuri i Sitanshu Yashaschandra posjetili su, uza stručno vodstvo, i Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu u Zagrebu, najviše se zadržavši u Zbirci rukopisa i starih knjiga. Hrvatski će pisci, u organizaciji indijske Nacionalne jezične akademije – Sahitya Akademi, biti pozvani u Indiju sljedeće godine.