Pregršt dobro predstavljene komorne glazbe

Zagrebački festival komorne glazbe, u sedam termina održan je jubilarni sedmi put u Hrvatskom glazbenom zavodu od 12. do 20. listopada. Donio je pregršt dobre glazbe prošlih stoljeća – relevantno prezentiran i, za odlično obrazovane svirače, vrlo siguran izbor iz nepregledna opusa komorne glazbe. Od Vivaldija do Šostakoviča... Sigurno je zasad sigurno! U baroknoj glazbi, konkretno Vivaldijevim violinskim koncertima iz ciklusa Godišnjih doba, povijesno se obaviješteni ne bi složili. Ali nema veze! Solisti su bili teško nadmašivi. Svako doba zaista ima pravo na svoga Vivaldija. Na svojega Bacha ili na svojeg Mozarta ili Beethovena... Dakako, uvjet je da se zapisano zna pročitati koliko je to god moguće! Nisu izvedbe kao nekad, a usudila bih se reći, niti će biti... Napokon, i nove generacije imaju pravo na čitanje zapisa svojih prastarih muzika. Za početak su tu među solistima bili i Stefan Mileković i nježna i ozbiljna norveška, svjetska violinistička zvijezda Vilde Frang, koju je zagrebačka publika već dvaput upoznala kao solisticu u oglednom Koncertu Čajkovskog te na recitalu, jednom od onih koji je, ne zna se koji put, upozorio na nedostatak srednje velike dvorane od oko tisuću mjesta u, oprostite, metropoli.

Vivaldijevo Ljeto s Vilde Frang, Milenkovićem, Brovtsynom, Ben-Zionyjem, Kauppinenom i Kristinom Blaumane

Bilo je na Zagrebačkom festivalu komorne glazbe i niz drugih izvedbenih vješt(ica)aka u djelima raznoraznim. Neki od tih vještaka, poput Stefana Milenkovića ili Vilde Frang, nisu više razglašene svjetske zvijezde kao u doba kada su bili čuda od djece – itekako su se uspješno borili za svoje zvjezdano komorno mjesto. Dakako, na Zagreb Komu u uvijek prepunoj dvorani HGZ-a siguran je ulog bio u nastup bezgrešnoga hornista Radovana Vlatkovića. Nadugačko i naširoko moglo bi se raspredati o svakoj pojedinoj izvedbi visoke razine. Od Bečke noći do one Ruske iz naših najboljih studenskih dana na dobrim visokim školama. Izvedbeni vještaci uključili su uvijek izvrsna violista Guya Ben-Zionyja ili violončelista Treya Leeja, dok su odlični bili pijanisti Lauma Skride i Ian Fountain. Mora se reći da sličnih, ako ne i dodane kvalitete, za Zagreb Kom ima i u najbližoj okolici, pa i kada je o čembalistima riječ. S vještom organizacijom i propagandom, na Zagreb Komu mora biti svatko tko i voli glazbu ili se prigodnim ljubiteljem smatra. Uz umjetničku ravnateljicu Susanne Yoko Henkel, u obiteljskoj produkciji vrlo efikasno sudjeluje i njezin suprug Dalio Despot. Festival se doduše predstavlja s repertoarom uglavnom provjerenih djela i provjerena obiteljskog sastava sjajno izučenih svirača. Bez obzira je li to bilo spojenih Osam godišnjih doba iz pera Vivaldija i već odveć izvođena argentinskoga tango-skladatelja Astora Piazzole ili pak Ruska noć s većini nepoznatim Klavirskih triom Antona Arenskog na posljednjem koncertu. Na razini festivala sličnoga profila Zagreb Kom ima svoj razlog i razlog za žal nad financiranjem gradskih institucija sve dok tajkunima ne postane čast poduprijeti kulturu. Dok su već odavno uvriježeni zagrebački koncertni ciklusi jednako tako odavno utemeljenih orkestara s početka jeseni na čekanju, vrijeme je za festivale. S početkom koncertne sezone festivalska kultura seli se s juga na sjever Lijepe nam naše. Od već davno utemeljenih Varaždinskih baroknih večeri do ambiciozne i osmišljene Samoborske glazbene jeseni. Sa selidbama s juga na sjever već sedmi se put u borbi za opstanak u Hrvatskom glazbenom zavodu u velikom stilu za znalce, početnike i dobronamjerne snobove prikazao i Zagrebački komorni festival. Odlično, a pojedinosti – uvijek su podložne raspravi.