Povratak kvorumaškoj jezičnoj energiji

Iako se po svagdašnjem afirmiranju fragmenata to ne bi moglo reći, Branko Čegec zapravo uvijek piše iz koncepta, iz svagda drukčijeg osmišljavanja upravo tih fragmenata. Ako je na početku, još na davnu prijelazu sedamdesetih u osamdesete godine prošloga stoljeća, to bila također unaprijed osmišljena, baš konceptualizirana, desupstancijalizacija jezika, euforija označitelja oslobođenih značenja, poslije je to bilo vraćanje sintagmatski ulančanu poetskom diskursu. Taj je diskurs, za razliku od oslobođenih označitelja, u većoj mjeri utjelovljivao u tekst desupstancijaliziranost, ispražnjenost svijeta, njegovu ekraničnost u kojoj su do nerazlučivosti isprepletene sirova kaotična zbilja i medijska virtualizacija. Pomno je, dakako, bila osmišljena i Čegecova, na drukčijem tekstualnom vretenu ispredena, zbirka Tamno mjesto iz 2005. U njoj se pjesnikov pokret otpora bilo kakvoj hijerarhizaciji zbilje iskazao u (ne bez vješta dosluha sa stvarnosnim duhom tadašnjega pjesničkog vremena) posvemašnjoj demetaforizaciji, narativnom, deskriptivnom izričaju koji, makovićevski, još jedinu mogućnost jezične i književne autentičnosti vidi u bilježenju činjenica i stanja.

Izd. Meandarmedia, Zagreb, 2012.

Nedavno je pak Čegec objavio dvije nove zbirke pjesama, i opet međusobno dosta različitih koncepata, a predmet je ovoga teksta upravo ona najnovija pod naslovom Pun mjesec u Istanbulu. Već se iz sama naslova razabire autorova promišljenost, istodobno i semantička zaigranost, dvostrukost, naime, doslovnog i prenesenog značenja. S jedne strane, pun mjesec u Istanbulu znači upravo to da je Čegec doista proveo punih mjeseca dana u književnoj rezidenciji u čuvenom gradu na Bosporu, što pak upućuje na fotografski fakticitet koji se provlači cijelom knjigom, ali i na zaokruženo razdoblje u kojem se taj grad mogao temeljitije iskusiti. S druge strane, pun mjesec svakako priziva i svojevrsnu poetičnost realnosti, fasciniranost njezinom, makar često i tamnom, noćnom pa čak i u ružnoći dohvatljivom, ljepotom. Aporije realnoga Čegec, dakle, i u ovoj knjizi iščitava na nov način, ovaj put znatno oslonjen na fenomen fotografije i sama čina fotografiranja. To je svojevrsna intermedijalna knjiga jer je i sastavljena kao suigra Čegecovih tekstova i fotografija, i jednih i drugih s istanbulskim motivima.

U objektiv fotoaparata, odnosno teksta, Branko Čegec hvata i egzistencijalnu dimenziju percipiranih sadržaja

Kad smo pak kod pjesama, one u velikoj mjeri prenose fotografski postupak u tekst, sačinjene su od mnoštva trenutnih snimaka i same po sebi već kaotizirane istanbulske svakodnevice. Na prvi se pogled čini da Čegec uistinu, kako sam kaže u zaključnom tekstu pod naslovom Povratak, od krhotina stvarnosti radi tek „kolaž, možda pachwork“, da i ne pokušava „graditi od nečega što teži fragmentarnosti“. Uistinu, on u ovoj zbirci na neki način globalizira, poopćuje razliku i singularitet na račun globalizacijske unifikacije. Istanbul mu je mjesto u kojem svijet otkriva sve svoje nesvodive raznolikosti, u kojem se, povrh toga, fotografski zahvaćaju izdvojena lica i duge sjene njihovih tek manjim dijelom otkrivenih osobnosti, bitno neokrnjenih ikakvim širim ideologijskim okvirima. Na prvi se pogled, nadalje, čini i da se autor u velikoj mjeri povukao iz teksta koji je usredotočen na vanjsko odvijanje života, na bujnu vizualnost, čak i na krpice narativnosti uglavnom provučene kroz ženske pripovjedačke likove. Ponovno, dakle, Čegec gleda svijet kroz – ovaj put fotografski – zaslon, a ekran mu je i sama zbilja koju promatra. Okvir u kojem je sve jednako stvarno, prezentno, ali – tako iznivelirano, kaotično i nesmisleno – i jednako hlapljivo, na kraju i virtualno.

No ta stvarnosna magma, koja je i ona tekstualna, nipošto ne razvija pjesmu sama od sebe, najrazličitiji ljudi i ambijenti Istanbula (osobito glavna ulica Istiklal, trg Taksim, predio ispod Galata-kule, četvrti Arnautkoj, Karakoj, Kadikoj, Kuručesme, i sam bosporski most između Europe i Azije) nisu jedine činjenice koje svojom dojmljivošću reguliraju tekst. Ponekad Čegec, naprotiv, asocijativnim lancem, tekstovnom euforijom, odlazi u, od početne faktografije, dosta udaljene kontekste, što podebljava retoričnost i samim time autorsku poziciju („a nisam konjanik, nego pilot u bolidu / s kojega ispadaju rečenice/ kao kotači u zavojima; / iz kojega cure tekućine kao tinta / po mozaicima nove i stare bizantije“). Nije, nadalje, u knjizi Pun mjesec u Istanbulu nipošto riječ o distanciranoj narativnosti i deskripciji, nego se i na samoj stilskoj razini pojavljuje ekspresivnost, apelativnost, metatekstualnost, intertekstualnost, dakle, mnoge tekstualne funkcije koje otkrivaju autorski udjel. Ne zaboravimo da je u ovoj zbirci tekst Čegecu zapravo metonimija hipersenzibilnog objektiva fotoaparata i fotografa uzdrhtala pred istanbulskom stvarnošću!

Glavna pak agonalnost ovih Čegecovih pjesama nadaje se zapravo u svojevrsnoj drami posvajanja stvarnosti, u ipak uzaludnom, ali i nepresušnom naporu jezika (i fotografije, dakako) da ulovi sadašnji trenutak, ono izvantekstovno čiji se vitalizam u sretnim trenucima može prije dodirnuti nego stvarno izraziti („Što sam više pritiskao okidač, više mi se činilo da prizori bježe nevjerojatnom brzinom, da ih digitalno navođena optika uopće ne uspijeva uhvatiti, da se opiru svakom pokušaju zadržavanja u točki, makar ona bila i fotografija. Od tisuću fotografija samo malen broj ima onaj nužni sklad između odabranog, komunikacijski izbalansiranog i snimljenog“). Nema Čegec iluzija da bi tekst i fotografija zaista i mogli posvojiti zbilju, no neartikuliranost, bujnost i fascinantnost stvarnosti zapravo pružaju model i alat za maksimalnu otvorenost, živost, ali i sugestivnost pjesme. U nepoklapanju stvarnosti i literature u tekstu ipak nužno se uspostavlja drukčija književna zbilja, koja nikad nije tek odslik one izvanknjiževne. Čegecove pjesme tako ostvaruju aktualnost teksta na račun zbilje koja je zapravo uvijek već prošlost i na taj način donekle preokreće Barthesovu jednadžbu da je fotograf agent smrti jer je na slici okamenio već mrtvu prošlost. Rekao bih da se, čak i za razliku od Čegecovih fotografija koje doista okamenjuju ono što je već prošlo, njegovi tekstovi zalijeću u neku pantemporalnost koja ne pati od ikakvih memorabilnih gesta kao u nekim prijašnjim zbirkama, već se otvara bujici koja iz budućnosti klizi u čisti, neuhvatljivi aktualitet („najljepši je jezik koji ne razumiješ. / u njemu je istina i budućnost. / između poruke i značenja / nitko ne uspijeva podignuti most. / mostovi na bosporu / opiru se simbolima. / kirurgija na drugoj obali. / nešto izrežeš, nešto dogradiš. / bypass je sam od sebe. / zastaneš, / kupiš barku i / odeš u ribolov“).

U objektiv fotoaparata, odnosno teksta, Čegec dakako ne hvata samo trenutačnu vizualnost, već i egzistencijalnu, socijalnu, kulturnu pa i političku dimenziju percipiranih sadržaja. Riječ je ponajprije o svjetskoj ekonomskoj krizi, mnoštvu bijede, globalizaciji kao nasilju nad autohtonošću, istanbulskom sudaru i prepletanju Istoka i Zapada, o egzistencijalno ugroženima (slijepi svirači), buntovnom omladinom, pomodnim ženama, marginalnim društvenim skupinama, prostitutkama, osamljenim osobama bez životnoga partnera. No ta predmetnotematska razina zapravo ne mijenja poetičko usmjerenje samih tekstova. Njihova uvjetna angažiranost ne događa se na razini tematskog zauzimanja za neku ideju društvene pravde ili čak revolucije, već isključivo na razini jezične i poetske oslobođenosti. Oni pak rastaču nasilne stereotipizacije i igre moći koje unutar sama mišljenja i jezika stvaraju pretpostavke za nepravednu društvenu dominaciju i njezine posljedice.

U kontekstu pak Čegecovih dosadašnjih poetičkih meandara, u razdoblju duljem već od trideset godina, čini se da zbirka pjesama Pun mjesec u Istanbulu, nakon ohlađena narativnog diskursa u Tamnom mjestu, donekle znači vraćanje kvorumaškoj jezičnoj energiji. Ona sada, međutim, stvarnost ne tretira kao hrpu iscrpljenih stereotipa, već kao biofilnu priliku za obnovu i sama pjesničkog jezika, koji se u sugestivnijim zbiljskim rezonancama ne odriče ni svojih na potpuno označiteljsku razinu usmjerenih kompetencija. Za sama Čegeca to zasigurno znači i uspješan izlazak iz nekih vlastitih već potrošenih poetičkih modusa koji su ponekad i premalo vodili računa o povezanosti svih razina književne strukture. Jednostavno, njegov je tekst ponovno postao uzbudljiv, vibrantan, učinkovit u namicanju neke neobjašnjive poetske dodane vrijednosti koji ne može biti isforsirana ni najboljim poetičkim konceptom.