Poigravanje sa srećom

„Schuster je vesela stvar, stvar za veliku djecu...“, ustvrdio je za svoju komično-fantastičnu operu u tri čina Postolar od Delfta (Der Schuster von Delft) njezin autor Blagoje Bersa (1873–1934). Skladatelj, začetnik hrvatske glazbene moderne – programni glazbenik, više lirik nego dramatik – koji je, prema jednodušnome mišljenju, tehničkom spremom svojega skladanja i osobito instrumentacijom podignuo hrvatsku glazbu na europsku razinu, našoj je opernoj publici prilično nepoznat. Od pet njegovih opera tri su još neizvedene, dok su Oganj i Postolar od Delfta tek rijetko zaživjele s hrvatskih opernih pozornica. Obje je skladao na njemačka libreta, nadajući se njihovu proboju, a time i proboju hrvatske glazbe, u Europu.

Helena Lucić Šego, Vitomir Marof i zborski pjevači / Snimio V. Skledar

Postolar od Delfta praizveden je 1914. u Zagrebu. Slijedila je izvedba u bečkoj Narodnoj operi 1918. te još jedna izvedba u Zagrebačkoj operi 1980. Navodno je, nakon uspjeha Ognja, Bersa za Postolara dobio narudžbu iz Londona, ali je izvedba zbog Prvoga svjetskog rata otpala. Iako eklektična Bersina glazba odaje izravne utjecaje valcera i arioznih napjeva iz bečkih opereta, pučinijevske melodioznosti i verističke dramatičnosti, tu i tamo motivičke povezanosti na način vagnerovskih lajtmotiva, ta je glazba prepuna svježine i iskrena nadahnuća za literarni predložak. Zato joj se eklektičnost i razni utjecaji ne moraju nužno spočitavati, kao što se to u prošlosti nerijetko činilo. Naprotiv, valja ih sagledati kao kvalitetu, poglavito u kontekstu vremena nastanka toga djela i razvoja hrvatske glazbe te majstorski raskošne i bogate Bersine instrumentacije. Koja se, srećom, mogla čuti i doživjeti iz sviranja opernog orkestra i svekolike glazbene izvedbe na premijeri u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu, 19. listopada, pod ravnanjem mladoga Ivana Josipa Skendera, inače zborovođe u Zagrebačkoj operi, koji se tom predstavom predstavlja kao nadareni i perspektivni operni dirigent.

Libreto su, prema poznatoj bajci Čarobne kaljače Hansa Christiana Andersena, napisali Alfred Maria Willner i Julius Wilhelm, prilagodivši priču glazbenom kazalištu. Bersa je sa strašću zaronio u taj koloplet bajkovitih događaja koji, izmaknu li kontroli, nezaustavljivo vode nizbrdo prema dnu i kalu, kada se izazove sreća i podlegne oholosti i bogatstvu. Nadahnuto je ocrtao lik glavnoga junaka postolara Pieta Grootha i, uz njega, niz drugih živopisnih likova. U kojoj je mjeri skladatelj svoja osobna promišljanja o sreći i nesreći u životu – kao trajnim stanjima – svjesno ili nesvjesno utkao u to djelo, može se samo pretpostaviti. No u glazbi trećeg čina, U paklu, ima elemenata koji odražavaju Bersinu osjetljivu ličnost i njegovu gorčinu zbog nemogućnosti da si dugi niz godina – unatoč stručnom znanju i intelektualnoj širini – izbori bolji položaj, napose u domovini, od mjesta loše plaćena zaposlenika bečkih glazbenih nakladnika Doblingera i Herzmanskog i instrumentatora tuđih skladbi, pretežno konfekcijskih opereta. Ipak je zadnjih petnaestak godina, od konačnog povratka u Zagreb do prerane smrti, bio cijenjeni profesor kompozicije i instrumentacije na Muzičkoj akademiji, gdje je odgojio plejadu hrvatskih skladatelja, od Papandopula, Cipre i Kunca do Matza, Bjelinskog i drugih.

Vesela stvar za veliku djecu – iako neobična, ta se „žanrovska“ odrednica čini i kao sukus ostvarene predstave. Redatelj Krešimir Dolenčić postigao je dobru mjeru poetske simboličnosti i operne bajkovitosti s naznakama groteske, rastuće dramatičnosti i završetka u kojem, naposljetku, kraj jest sretan, ali pomalo i gorak. Bajkovitosti i maštovitosti pridonijeli su kostimi specijalista za takvu vrstu teatra Gorana Lelasa te scenografija Dinke Jeričević i osvjetljenje Denija Šesnića. Zbor se odlično uklopio u urednost glazbene izvedbe. Protagonističku ekipu predvodi raspjevani bariton sjajna zvučanja Vitomir Marof kao Piet, koji čak iznenađuje uvjerljivošću, dorađenošću i toplinom karakternoga naslovnog lika. Uz njega je pjevački odličan dramatski par Pietova sina Jana i njegove zaručnice Lisbeth, tenor Domagoj Dorotić i sopranistica Valentina Fijačko, naročito u ariji Lisbeth te njihovu duetu u drugom činu, koji označava vrhunac dramatike Postolara od Delfta. Kreativan je kao uvijek tenor Zrinko Sočo u zapaženim ulogama Nesreće i Vraga.

Vrlo angažirani bili su Ivana Lazar kao Sreća, Ozren Bilušić kao Boonekamp, Ivica Trubić kao Klaus i Vragova baka, Marija Kuhar Šoša kao Klotilda i Marko Cvetko kao Lakaj. Mezzosopranistica Helena Lucić Šego kao Pietova žena Mintje istaknula se vrlo dobrom pjevačkom dionicom, ali je u liku bila odveć plošna i nije izrazila njegovu životnost, niti je u tome mogla parirati partneru.

Opera se pjeva na njemačkom izvorniku. A nadopisani tekst Pripovjedača Zijad Gračić izgovara na hrvatskom. Čemu to? Bersa je skladao na njemački libreto zbog pragmatična razloga plasiranja djela u inozemstvo. Kako su se tadašnje prilike u svijetu i Austro-Ugarskoj Monarhiji na izdisaju dramatično mijenjale, mijenjale su se i okolnosti oko izvedbi njegovih djela. Postolar je praizveden u Zagrebu u prijevodu skladateljeva brata Josipa Berse. I Oganj je praizveden u Zagrebu 1911, u hrvatskom prijevodu, dakle, oboje pod paskom Blagoja Berse. Koncertna izvedba Postolara od Delfta, kao i trajna snimka cjelovite opere Hrvatskog radija, ostvarene su 1974, pod ravnanjem Mladena Bašića, u tekstualnoj i glazbenoj redakciji Bersina učenika Zvonimira Bradića. Vjerujem da ne griješim, da se ta hrvatska inačica teksta rabila i u zadnjoj izvedbi u Zagrebačkoj operi 1980. I ništa joj nije nedostajalo, ničim nije narušavala melodijsku liniju, štoviše pjevnija je nego izvornik. Pokazalo se kako ni zadnja izvedba Ognja u Zagrebačkoj operi 2003, također na njemačkom izvorniku, ničim nije pridonijela prijemu djela, naprotiv.

Danas se može činiti da je obvezno pjevanje opera na izvorniku, uz titlovane prijevode, samo po sebi razumljivo, pa time i neupitno. Dobro pamtim nekoliko odličnih prijevoda/prepjeva u kojima su se izvodila djela poput Cavalleria rusticana, Pagliacci, La Bohème, Carmen, Madame Butterfly i nekih drugih u Zagrebačkoj operi osamdesetih godina. Naravno da postoje i djela koja bi bilo smiješno pjevati u prijevodu. No spomenuti primjeri govore upravo suprotno, u njima su prijevodi intenzivirali interpretativnu uvjerljivost pjevača i doživljaj publike. Tako bi bilo i u slučaju Postolara od Delfta, djela s mnogo igraćih elemenata. Ustrajavanje na takvu čistunstvu u pogledu izvornika nije razložno jer, naposljetku, gledatelj nema dojam da sluša hrvatsku operu.