Vijenac 487

Kazalište

Damir Trajčević, Punoglafka, red. Mario Kovač, Kazalište KNAP

Odličan prikaz zalutale mladeži

Igor Tretinjak

U vremenu potpune relativizacije društvenih vrijednosti, mudra starost se žali, ne nudeći rješenja, dok u njezinoj sjeni nova mladost, prepuštena sebi, lunja prostorima besperspektivnosti. Njezina izgubljenost rijetko se javno propitkuje, i to uglavnom u crnoj kronici (prekasno) i na žutim stranicama (promašeno), no ponekad i u umjetnosti, koja mladosti pristupa dvojako – tražeći u njoj tek zahvalnu temu za smijeh i(li) šok, odnosno otvarajući pitanja i potičući razmišljanja.

Nova predstava KNAP-a Punoglafka u sebi sadrži oba pristupa mladima. Romansirani predložak Damira Trajčevića naslovnoj junakinji pristupa u funkciji zabave, stvarajući duhovit svijet krajnje srednjoškolske raskalašenosti omotane seksom, drogom i alkoholom. Redatelj predstave Mario Kovač taj je neutralni pogled dodatno obogatio, pretvorivši (zabavni) lumperaj u (zabavni) prikaz stanja stvari.


slika Nika Mišković kao Punoglafka


U središtu je romana i predstave sedamnaestogodišnja djevojka koja školu shvaća perifernom stanicom iz koje nakon nekoliko padova biva ispisana kao tehnološki višak. U školi i oko nje, uz krpice i ostale površne crtice, Punoglafka okuplja živopisnu svitu, od prijateljice Renči, kćeri imućna političara, do brojnih ljubavnika raznih profila i kratka daha. I dok Trajčevićev roman staje na tome, predstava ide nekoliko koraka dalje.

Mario Kovač, uz pomoć dramaturginje Marijane Nola, predstavu je oblikovao u dva zaokružena dijela. U prvom, boljem i kritičnijem, kroz strukturu nastavnog sata nudi gledateljima vrlo duhovit, ironičan i zabavan, a slojevit profil Punoglafke, naslonjen na njezine osnovne preokupacije – odijevanje, šminkanje, friziranje, dopingiranje i skeniranje. Prateći Punoglafkine svakodnevne avanture iz njezine ukošene perspektive, gledatelj biva uronjen u razuzdani noćni, disfunkcionalni obiteljski i minimalno prisutan školski život, sve pomaknuto do karikature. Usput, dozirano i pitko, uz prstohvat ironije, u predstavu se upleću društveni paradoksi kao mogući razlozi „krivih životnih skretanja“.

U drugom dijelu predstave Punoglafka i Renči odlaze na kružni put odrastanja, od Istre preko Venecije i Monte Carla do krune Miss razgolićene ljepote. U tom dijelu pada ritam predstave, dok se autorski komentar utišava pred naletom lakše i rastegnutije zabave. Usprkos tomu, predstava obiluje duhovitim epizodama i minijaturama omotanim ruhom karikature te efektnim izvedbenim rješenjima.

Glumci su pod Kovačevim dirigentskim čekićem napravili odličan posao. Nika Mišković naslovnu je Punoglafku uvjerljivo oblikovala umišljenom i bahatom te koketnom i atraktivnom. Ispod tih osobina je uplela nezadovoljstvo i tugu, prikazavši prethodne osobine djelomičnom maskom i zaštitom od stvarnosti. Svojom dosljednošću čvrsto je držala niti predstave, omogućivši ostalim glumcima razigranost do karikature i dalje. Jan Kerekeš nizao je vrlo duhovite minijature, s lakoćom prelazeći iz uloge oca u čudnovate tipove Punoglafkinih muškaraca. Amanda Prenkaj bila je jednako uvjerljiva i duhovita u još zahtjevnijoj paleti likova – od majke do bajkera. Tek nešto slabija i na mjestima nesigurnija bila je Petra Kurtela, koja se mnogo bolje snašla u ulogama karikatura, poput vrlo duhovite Punoglafkine sestre, nego u liku realističnije Renči.

Scena je bila omotana u brda odjevnih predmeta, čime je scenografkinja i kostimografkinja Valentina Crnković podcrtala trivijalnost tinejdžerskog životarenja, kostimima uspješno kopiravši mladenački kič-seksepil. Glazba Nikše Marinovića poznatim je songovima najavljivala i kontekstualizirala pojedine scene, dok su Marinko Radočaj i Darko Crnčević svjetlom efikasno usmjeravali pozornost gledatelja.

U programskoj knjižici Mario Kovač je napisao kako želi da se gledatelji na predstavi nasmiju samima sebi. Time je u publiku prizvao brojne punoglafke i koje vjeruju tek u plodotvornost životne škole, svjesne da znanje nikad nije vrijedilo manje. I to u društvu u kojemu sve sustavno propada, a profitiraju tek sumnjivi poduzetnici i misice bez pokrića. U takvu stanju stvari, sutrašnjice, u kojima će riječ zrele starosti preuzeti punoglafke i njihova praznoglava svita, ne nude pretjerani optimizam. Upravo zato, predstave poput ove i više su nego dobrodošle. Posebice kad uz poticaje na razmišljanje nude obilje zabave, odličnih redateljskih rješenja i uvjerljivih uloga mladih glumaca.

Vijenac 487

487 - 1. studenoga 2012. | Arhiva

Klikni za povratak