O povijesti, politici, novinarstvu...

Ryszard Kapuscinski (1932–2007) uz Wislawu Szymborsku najpoznatiji je i najprevođeniji suvremeni poljski književnik, autor 19 knjiga putopisa, proze i poezije, ali ipak je najpoznatiji po novinarskome radu. Naime, Ryszard Kapuscinski početkom trećega milenija proglašen je novinarom 20. stoljeća, a tu je titulu zaslužio ponajviše osebujnim reportažama iz Afrike, Južne Amerike i Azije.

Njegovo prvo dosad prevedeno djelo na hrvatski jezik knjiga je vrlo zanimljiva naslova (ali i sadržaja) Putovanja s Herodotom (izd. AGM, Zagreb, 2011, prev. Mladen Martić). U toj se knjizi Kapuscinski prisjeća svojih novinarskih početaka, odnosno prvih službenih, reportažnih putovanja u inozemstvo (Indiju, Kinu i Afriku) na kojima mu je društvo pravio Herodot. Neposredno uoči putovanja urednica mu je naime darovala Herodotovu Povijest, iščitavanje koje je mladomu novinaru tijekom putovanja pomoglo u oblikovanju svjetonazora, ali i osvješćivanja onoga što istinsko novinarstvo, ali i povijest, zapravo jesu. On spoznaje kako povijest zapravo ne postoji, postoje samo njezine beskonačne inačice, kao mješavina pamćenja i mašte onoga koji o prošlosti svjedoči, uvijek je bojeći i oblikujući po svome, u ovisnosti o svome svjetonazoru, stajalištima i vjerovanjima, ali i u ovisnosti o krhkosti vlastite memorije i nestalnosti pamćenja. A kako bi se takvi zahvati uistinu sveli na minimum, potrebno je neprestano biti u bliskom, izravnom dodiru s ljudima te s neprestanom nakanom istraživanja i proučavanja, što su zapravo doslovni prijevodi grčke riječi historia, koja je u naslovu Herodotove knjige. Otkrivanje, upoznavanje i opisivanje kako svakodnevno nastaje povijest i kako je ljudi stvaraju temelj je novinarskoga posla, ali ne u smislu lova na spektakularne slike i skandalozne događaje, što je boljka suvremenoga novinarstva, već u smislu iznalaženja uzroka burnih događanja, osvješćivanja procesa koji su do toga doveli i prepoznavanja smjera kojim će se događaji dalje kretati.

Čitajući Herodotovu Povijest tijekom svojih putovanja Kapuscinski je počeo istodobno putovati dva putovanja – svoje, izvjestiteljsko, i drugo putovanje, ono Herodotovo, a prisjećajući se toga u knjizi Putovanja s Herodotom kao rezultat dobili smo iznimno sadržajno i bogato štivo. Riječ je o rukopisu sastavljenu od putopisnih deskripcijskih dijelova, zatim su tu brojne analize – društvene, političke, socijalne – zatečena stanja u prostorima koje autor posjećuje, a sve neprestano presijecano razmišljanjima o Herodotu i porukama koje njegovo djelo upućuje današnjem čitatelju. Usto tu su i autorovi dijalozi, pa čak i polemike sa slavnim Grkom, a budući da pouzdani podaci ne postoje, Kapuscinski na osnovi ono malo dostupnih mu činjenica fikcionalizira Herodotovu pretpostavljivu biografiju, s naglaskom na pojedinostima koje su mogle imati važan utjecaj na njegovu osobnost i rad. Knjiga sadrži i autobiografske dionice jer Kapuscinski pišući o svojim putovanjima koja su bila novinarski, reportažni zadatak, čitateljstvu izlaže i važne dionice svoga životopisa, pri čemu se ipak od biografskih činjenica zanimljivijima pokazuju njegove analize razvoja, ali i mijena vlastitih svjetonazorskih i političkih odrednica, koje pak odlikuje izrazita socijalna osjetljivost te osjećaj solidarnosti i povezanosti s potlačenima i obespravljenima. S time u vezi posebno se dojmljivom ispostavlja dionica u kojoj se Kapuscinski prisjeća svoga prvog putovanja u inozemstvo – u Indiju – i svoje zgroženosti u trenutku kad mu je bio ponuđen prijevoz u rikši jer ga je pomisao da će sjediti udobno zavaljen u vozilu koje vuče mršav, izgladnio i vrlo slab muškarac ispunjavala snažnom odbojnošću i užasom. „Biti izrabljivač? Krvopija? Tlačiti drugog čovjeka? Pa odgajali su me u sasvim drugačijem duhu! Onom prema kojem su ti živi kosturi moja braća, drugovi, bližnji, rod rođeni.“ Tako, kada su se vozači rikši bacili pred njega s ponudama za vožnju, on ih je odlučno odgurivao, a oni, zbunjeni, nisu shvaćali što mu je, jer su računali na njega kao priliku da zarade za makar zdjelicu riže. A to je bio, kako se ispostavilo, tek prvi u nizu očitovanja sraza civilizacija kojima je na svojim brojnim putovanjima Kapuscinski svjedočio, pa je njegova knjiga prepuna oštrih kritičkih opservacija, kako političkoga sustava iz kojega potječe tako i slabosti kapitalizma koje prilikom boravaka na Zapadu uočava.

S vremenom, Kapuscinski u Herodotu prepoznaje svoga sudruga, svoju dvije i pol tisuće godina stariju inačicu, a zapravo prvoga poznatog reportera, s kojim dijeli istu strast za putovanjima, strast za upoznavanjem novih ljudi i razumijevanjem njihova načina života, običaja, vjerovanja i kulture, ali i strast za učenjem, za obogaćivanjem svoga znanja i svojih spoznaja, a osobito stranih jezika, jer je Kapuscinski vrlo brzo spoznao da bez poznavanja tamošnjega jezika, tajne stranih zemalja ostaju neshvatljive i nedokučive. No ono što Kapuscinskog i Herodota najviše povezuje njihova je nevjerojatno izražena znatiželja, a upravo radoznalost, uz analitičnost te usmenu i pisanu elokvenciju i artikuliranost, ne samo što bi trebala biti osnovna značajka svakog novinara nego je znatiželja i ono što pokreće svijet, bez čega nema novih otkrića i nema napretka, i bez čega bismo svi još živjeli u pećinama i mahali toljagama.