Naš obračun s Meštrovićem

Obračunavati se danas s Meštrovićevim jugoslavenstvom ili dekadencijom američkih godina doista nema nikakva smisla. Isticati nebitno da bi se poreklo bitno obilježje je ovog našeg vremena i prostora. Koliko smo Meštrovića ugradili u brend mlade hrvatske države? Zasmeta li nas kad u novijim anglo-američkim publikacijama nalazimo podatak da je on „američki kipar jugoslavenskog podrijetla“?

U siječnju ove godine navršeno je pedeset godina od smrti hrvatskoga kipara Ivana Meštrovića, a idemo ususret 130. obljetnici rođenja, koju obilježavamo sljedeće, 2013. godine. Meštrovića se kao i brojnih drugih znamenitih osoba iz hrvatske povijesti uglavnom sjetimo prigodičarski, a od prigode do prigode često protekne mnogo vremena.

Vestalinka, 1917. / Snimio Jérôme Manoukian

Djelo i djelovanje Ivana Meštrovića snažno je obilježilo hrvatsku umjetnost 20. stoljeća. Stvarao je punih pet desetljeća ostavivši neizbrisiv trag svojim javnim spomenicima, arhitektonskim zahvatima, a gotovo da i ne postoji važnija umjetnička zbirka u Hrvatskoj i svijetu koja ne posjeduje Meštrovićeve radove. Bogat je to i plodan opus koji broji više od 3000 skulptura, od kojih je većina smještena u autentičnim prostorima, Atelijeru Meštrović u Zagrebu i Galeriji Ivana Meštrovića u Splitu. Jednako tako, Meštrović je aktivno sudjelovao u kreiranju političkih zbivanja u prvoj polovici 20. stoljeća, koja su dovela do stvaranja stare Jugoslavije. Njegov se sud poštovao i kad je živio izvan domovine, u poslijeratnom američkom razdoblju. Meštrovićevo je djelovanje toliko složeno i raznorodno da mu moramo pristupiti s više strana i disciplina te je nerijetko razapet između povijesti i povijesti umjetnosti.

Meštrovićeve skulpture na izložbi u Parizu

Hvaljen i osporavan, cjepkan na faze, njegov je opus doživio mnogobrojne valorizacije i revalorizacije. Svako je vrijeme Meštrovićeve skulpture tumačilo na svoj način te isticalo određene vrijednosti i posebnosti. Za studija na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču tijekom prvoga desetljeća 20. stoljeća bio je ubrzo prepoznat kao originalni mladi kiparski talent kojemu je omogućena afirmacija putem izlaganja na onodobnim najavangardnijim umjetničkim izložbama u sklopu Udruženja bečke secesije. U toj je fazi bio ispred vremena, a pozitivnu kritiku odavali su mu tadašnji najpriznatiji likovni kritičari. Uslijedio je meteorski uspon, „holivudska karijera” (Vera Horvat Pintarić), koja ga je ubrzo afirmirala kao najvažnijeg i najtraženijeg kipara na jugoslavenskim prostorima, a europske galerije natjecale su se u izlaganju njegovih djela. Amerika mu je odala priznanje organiziranjem mnogobrojnih izložaba dvadesetih godina i narudžbom skulpture Indijanci (1928) za Chicago te ponudivši mu egzil tijekom Drugog svjetskog rata. Njegova se afirmacija potvrdila u svjetskim razmjerima, a ugled je stekao za života i isključivo na temelju vlastitog umjetničkog rada. Potvrdivši se ponajprije izvan domovine, koja je pak vapila za afirmiranim i uglednim predstavnicima, Meštrović postaje „prorok među svojima” (Tonko Maroević), osoba velikog autoriteta, izvan konkurencije. Prelamaju se politički događaji prve polovice 20. stoljeća, a Meštrovićeve skulpture postaju otjelovljenje tada aktualne nacionalne južnoslavenske ideje. Njegov znameniti Vidovdanski hram ostao je na koncu samo maketa, a pripadne mu skulpture razasute su danas po mnogobrojnim zbirkama. Vidovdanski ciklus kosovskih junaka i udovica dao je toliko snažan pečat cjelokupnom Meštrovićevu opusu da je najčešća asocijacija na spomen njegova imena, iako je to bila njegova najkraća umjetnička faza; ideja i sve skulpture nastale su od 1908. do 1910. u Parizu. Kako god bilo, sredstvo je postiglo cilj, jugoslavenska je ideja saživjela, proročanstvo se ispunilo, a Meštrovićeva djela postala su otjelovljenje nacionalnoga duha. Taj ga pečat do dan-danas prati, premda su se nizala druga umjetnička razdoblja i faze, a osvještavanje i distanciranje od jugoslavenske ideje ponajbolje je sam opisao u svojim znamenitim Uspomenama na političke ljude i događaje (1961).

Dvadesete i tridesete godine 20. stoljeća doba su Meštrovićeva zrelog razdoblja: u središtu je pozornosti kao umjetnik, autoritet kao profesor i rektor Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, politički i društveno aktivan sudionik mnogobrojnih događanja. U velike zasluge danas mu pripisujemo podizanje Doma hrvatskih likovnih umjetnika umjesto predviđenog konjaničkoga spomenika kralju Petru I. Oslobodiocu na trgu N u Zagrebu, za što se svojim autoritetom osobno založio i na taj način realizirao trajnu vrijednost. Drugi svjetski rat doba je obiteljske i osobne tragedije, odlaska u emigraciju preko Vatikana i Švicarske u Ameriku, kada mnogobrojna priznanja (postao je član Američke akademije za umjetnost i književnost i državljanin SAD) ne mogu zasjeniti bol razjedinjene obitelji i emigrantskoga života. Sasvim logično, nastupa i određena bezidejnost i manira koja se zapaža u njegovim posljednjim radovima deklarirajući ga kao genija kojega je progutalo vrijeme.

Meštrović nije bio običan kipar, ili samo kipar. On je otjelovljenje kipara na našim prostorima. Dugo je bio prisutan, dugo je bio najveći. Meštrovićevim su se djelom bavili najpriznatiji hrvatski povjesničari umjetnosti, Grgo Gamulin, Duško Kečkemet, Željko Grum, Božidar Gagro, Tonko Maroevića, Marijan Susovski, Zvonko Maković, Vera Horvat Pintarić te u novije vrijeme Dalibor Prančević, pa ipak, kad se danas osvrćemo na Meštrovića, ostaje dojam da još nešto nedostaje i da ima mnogo nepoznanica i neodgovorenih pitanja. Je li doista tako? Je li uopće potrebna stalna revalorizacija nekomu tko je odavno zauzeo svoje mjesto? Kako god bilo, Meštrović vapi da se njime bavimo kao kompleksnom osobnošću koja je obilježila svoje doba, kao umjetnikom koji je ostavio golem opus, kao jednim od stupova naše kulture. Obračunavati se danas s Meštrovićevim jugoslavenstvom ili dekadencijom američkih godina doista nema nikakva smisla. Isticati nebitno da bi se poreklo bitno ili nemogućnost prepoznavanja istinske važnosti i značenja obilježje su ovog našeg vremena i prostora. Koliko smo Meštrovića ugradili u brend mlade hrvatske države? Zasmeta li nas kad u novijim anglo-američkim publikacijama nalazimo podatak da je on „američki kipar jugoslavenskog podrijetla“?

Povjesničare i nadalje isključivo zanima njegovo jugoslavenstvo, pri čemu znanstveni pristup istraživanju i nepristranu interpretaciju povijesnih činjenica nalazimo kod Norke Machiedo Mladinić i Dragice Hammer Tomić. Obiteljska saga i dalje baca sjenu nad njegovim likom, kroz subjektivna biografska pisanja kćeri Marice i unuka Stjepana. Manipulacije Meštrovićevim djelom i nadalje su prisutne u političke svrhe, a zorni su primjeri premještanje kipa Nikole Tesle u središte Zagreba, odnosno Marina Držića pred Knežev dvor u Dubrovniku u prigodi njihovih nedavnih obljetnica. Znači li posezanje za Meštrovićevim (doduše lošijim od prosjeka) radovima da doista nemamo boljega kipara od Ivana Meštrovića?