Meštrović kod Rodina

Kratki presjek Meštrovićeva stvaralaštva od najranije bečke, secesijsko-simbolističke faze, preko ekspresionističkih stilskih eksperimen-tiranja, ženskih aktova iz zagrebačkoga razdoblja te snažnih Joba i Ivana Krstitelja iz američkoga kasnog razdoblja stvaralaštva otkrivaju ga u svoj veličini i posebnosti. Dijalog s Rodinovim djelima uspostavljen je na ravnopravnoj razini

„Susreo sam se prvi put s Rodinom godine 1902. u Beču, gdje sam pohađao Školu lijepih umjetnosti“, zapisao je Ivan Meštrović u članku Nekoliko uspomena na Rodina objavljenu u Hrvatskom glasniku 1939. Susret se dogodio u gliptoteci bečke Akademije, gdje je mladi student promatrao torzo s odljeva Partenona u trenutku kad su prolazila dvojica posjetitelja, a u osobi koju opisuje kao onisku i nezgrapnu, duge i prosijede brade, prepoznao je tadašnji apsolutni uzor mladim kiparima – Augustea Rodina. Konceptom „pokretljive plastike“ Rodin se emancipirao od akademski uvriježene statične skulpture, a impresionističko-simbolističkim formama prikazivao je ljudsko tijelo kao nositelja snažnih emocija. Njegov će utjecaj potkraj 19. stoljeća postati otjelovljenje modernoga kiparstva, a rodenovski će način postati pomalo pomodan postupak modeliranja skulpturalne površine. Mnogi će kipari ući u njegovu zamku iz koje će se teško izvlačiti i individualizirati svoj kiparski jezik, pa ih nazivamo rodenistima. Sinteza pokreta, skicozno modeliranje i titravo djelovanje svjetla na površini bronce karakteristike su ranih radova Ivana Meštrovića u kojima također prepoznajemo Rodinov utjecaj, ali to neće ostati trajno obilježje njegova kiparstva.

Meštrovićeve skulpture na ulaz u Muzej Rodin / Snimio Jérôme Manoukian

Obostrani susreti i veliko uvažavanje dvojice umjetnika produbilo se tijekom Meštrovićeva boravka u Parizu, 1908–1909. i za vrijeme boravka u Rimu 1914, kada je portretirao Rodina kao Umjetnika u radu (Atelijer Meštrović, Zagreb). Rodinu se pripisuje često citirana izreka da je „Meštrović najveći fenomen među kiparima“.

U bogatom programu ovogodišnjega predstavljanja Hrvatske u Francuskoj u sklopu projekta Croatie, la voici. Festival de la Croatie en France među najvažnijim događanjima izložba je djela Ivana Meštrovića u Rodinovu muzeju u Parizu. Zahvaljujući zanimanju direktorice Catherine Chevillot za Meštrovića i njezinu uvidu u zbirke Muzeja Ivana Meštrovića u Zagrebu i Splitu, započela je priprema zahtjevne izložbe, koju su realizirale Ljiljana Čerina, Barbara Vujanović i Véronique Mattiussi uz stručnu podršku kolega iz matičnih muzeja, dok su skulpture odabrali Andro Krstulović Opara i Catherine Chevillot. Izložba je otvorena 17. rujna uz visoki državni protokol s francuske i hrvatske strane.

Daleki akordi, 1918.

Meštrovićeva će djela prezimiti u vrtu barokne palače Hôtel Biron u kojoj je od 1908. Rodin živio i stvarao i koju je sa zbirkom svojih umjetnina donirao francuskom narodu 1916, zajedno s rezidencijom u Meudonu. Muzej je već 1916. otvoren za javnost i nezaobilazna je odrednica u itineraru kultnih pariških muzejsko-galerijskih adresa.

Zahtjevnost izložbe nije bila samo u kratkom roku njezine realizacije i kompliciranom transportu bronca velikog formata, već u izboru Meštrovićevih radova. Kako predstaviti Meštrovićev opus s dvanaest skulptura? Prema logici manje je više Meštrovićeve su skulpture odabrane prema kronološkom nizu od najranijega remek-djela, rodenovskoga Zdenca života (Beč, 1905) do Ivana Krstitelja (Syracuse, 1954), koji je po svom ekspresivnom izričaju i elegantnom raskoraku kasna reminiscencija na Rodinov istoimeni kip koji je „pokrenuo“ skulpturu u razdoblju kasnoga 19. stoljeća.

Ivan Krstitelj, 1954.

Slijeva i zdesna ulazne osi Muzeja Rodin nižu se Meštrovićev Timor dei (1904), Laokoon mojih dana (1905), Antejeva desnica (1908), Vestalka (1917), Daleki akordi (1918), Perzefona (1946), Žena u grču (1928) i Job (1946). Skulpture malog formata, Studija za Psihu (1926–27) i Umjetnik u radu – Auguste Rodin (1914) te sadreni odljev Zdenca života izloženi su u ulaznom dijelu novog aneksa Muzeja. Takav postav, pri čemu se na ulazu u Rodinov muzej prvo susrećemo s djelom Ivana Meštrovića, govori koliko su francuski kolege kao ljubazni domaćini Meštroviću dali svojevrsnu prednost. Zbunjenost posjetitelja koji se zagledaju u legende očekujući Rodinova djela pobuđuje zanimljive reakcije upitnog pogleda, „Meštrović?!“. Iznenađenje je svakako dobrodošlo jer je, za razliku od Rodina, naš meštar izblijedio u imaginarnom muzeju ljubitelja umjetnosti i posjetitelja pariških muzeja. Kratki presjek Meštrovićeva stvaralaštva od najranije bečke, secesijsko-simbolističke faze, preko ekspresionističkih stilskih eksperimentiranja, ženskih aktova iz zagrebačkoga razdoblja te snažnih Joba i Ivana Krstitelja iz američkoga kasnog razdoblja stvaralaštva otkrivaju ga u svoj veličini i posebnosti. Dijalog s Rodinovim djelima smještenim u baroknom perivoju uspostavljen je na ravnopravnoj razini.

Dodatnu vrijednost daje katalog, u kojem je uz u kojem je uz glavni tekst Ljiljane Čerine, kronologiju kipareva života i rada te izbor iz bibliografije, u cijelosti objavljen Meštrovićev tekst Quelques souvenirs sur Rodin (prvo objavljen u Analima Francuskog instituta u Zagrebu, 1937) te transkribirana pisma dvojice umjetnika popraćena bilješkama s objašnjenima.