Knjiga vrijednih otkrića

Što je neki umjetnik ugledniji i poznatiji, jači je često pogrešan dojam da se o njegovu opusu već sve zna. Od smrti Ivana Meštrovića prošlo je pola stoljeća i ne može se reći, uza sve kontroverze, da mu život i rad nisu temeljito obrađeni djelima uglednih povjesničara umjetnosti, publicista, biografa. To ipak ne znači da su njegov opus i intrigantna životna priča dokraja proučeni te da nema prostora za nova istraživanja, a jedno od takvih je i knjiga Meštrovićeve Crikvine Maje Šeparović Palada, kustosice Galerije Meštrović.

Čak i posjetitelji Splita koji nisu temeljno zainteresirani za njegove muzeje i galerije, ukoliko su u najlipši grad na svitu došli nekoliko puta ili barem na nekoliko dana, znaju za Galeriju Meštrović, jer je prolazak Šetalištem Ivana Meštrovića, gdje na kućnom broju 46 stoji nekad impozantan stambeni, a danas muzejski objekt, neizbježan način upoznavanja Meja, elitnoga splitskog kvarta podno Marjana. Meštrovićeve Crikvine, smještene tek nekoliko kućnih brojeva dalje, manje su poznate čak i informiranijima ljubiteljima umjetnosti pa bi ova knjiga, iako pisana s potrebnom znanstvenom akribijom, mogla pridonijeti popularizaciji toga kompleksa i izvan krugova usko stručne javnosti.

Izd. Muzeji Ivana Meštrovića, Split, 2012.

A ne može se izbjeći zaključak da bi priča o povijesti Crikvina-Kašteleta (iako je Meštrović ustrajavao da ga se ne naziva Kašteletom već Crikvinama, dok je Cvito Fisković termin Crikvine, u pismu ministru Milošu Žanku 1952, nazvao „ružnim imenom“ ) mogla zaintrigirati i širu publiku. Taj se prostor uz more afirmira početkom šesnaestog stoljeća, kada talijanska obitelj de Capogrosso ondje gradi Kaštel (tvrđavu, bedem), uz obvezu održavanja oružarnice za obranu od gusara i Turaka. Poslije prostor služi kao štavionica kože te prihvatilište leproznih, potom dolazi u vlasništvo obitelji Kavanjin, no s vremenom propada te ostaje bez stambene ili komunalne funkcije. Godine 1938. kupuje ga poduzetnik Eduard Žagar, no već godinu poslije prodaje ga braći Ivanu i Petru Meštroviću. Kipar Kaštilac-Capogrosso kupuje kako bi proširio skladišne i izložbene prostore (1938. zatvara zagrebačku galeriju, a u tek izgrađenoj splitskoj vili treba se i stanovati). U Molbi za rekonstrukciju zidina u Kaštilcu Meštrovićev suradnik, splitski graditelj Marin Marasović, prilaže nacrt kompleksa te pojašnjava kako će predviđena „zatvorena prostorija“ služiti za smještaj drvenih skulptura, dok bi se u trijem postavili gipsani modeli. Uz Marasovića, Meštrovićeve ideje preuređenja dopunjavao je dugogodišnji suradnik, arhitekt Harold Bilinić, a pri ambicioznoj obnovi trojac se nije odveć obazirao na upozorenja konzervatora pa odmah ruše takozvanu sjevernu kulu radi lakšega prilaza vozila. Da ipak ne ignorira nasljeđe, Meštrović dokazuje namjerom da se uporabivim materijalom starog objekta koristi u gradnji novog zdanja kako bi ga „oplemenio višestoljetnom patinom“. U prvoj fazi obnove, koja traje dvije godine, uređuje se takozvana velika dvorana, sa svrhom smještanja drvenih reljefa iz života Isusa Nazarećanina, trijem te djelomično crkvica Gospe od dobrog savjeta i sjeveroistočna kula. No počinje Drugi svjetski rat i Meštrović, nakon što ga u Zagrebu uhićuju, 1942. napušta Hrvatsku. Radovi na Crikvinama dakako prestaju, da bi se nastavili tek nakon rata.

Tako počinje završni čin uređenja koje Meštrović, posredovanjem suradnika, pomno vodi iz Amerike. Tamo dovršava reljefe i koncipira upute o njihovu postavljanju, potom njih 24 šalje iz Syracuse (četiri su ostala u Splitu), a 1954. reljefi, zajedno sa skulpturom Raspeća, konačno postaju zaokružena cjelina. Kapela, na zahtjev kipara, koji darovnicom sve svoje nekretnine ostavlja hrvatskom narodu, postaje ne samo izložbeni nego i sakralni prostor, točnije crkvica Svetog Križa, blagoslovljena 6. ožujka 1955. Obnovljene Crikvine Meštrović posjećuje četiri godine poslije, kada se prvi i posljednji put vraća u domovinu. Nakon smrti u Indiani 1962, posljednje utočište nalazi u grobnici Obitelji Meštrović u Otavicama.

Tako završava dramatična umjetnička karijera, a izborom iz biografija umjetnika i njegovih suradnika završava i knjiga koja detaljno (p)opisuje sve faze uređenja kompleksa koji je Meštroviću mnogo značio i za koji nije prestao skrbiti ni iz američkih daljina. Autorica Maja Šeparović Palada novim podacima, nepoznatim dokumentima i decentnim interpretacijama pomno bilježi izgradnju spomeničkoga kompleksa, ali i suptilno osvjetljava karaktere i odnose sudionika njegova nastanka. Knjiga Meštrovićeve Crikvine stoga je važan prinos povijesti naše moderne umjetnosti, ali i štivo koje sa zanimanjem mogu čitati i nestručni ljubitelji Splita ili Meštrovića. Kako autorica najavljuje mogućnost buduće pomnije analize reljefa iz crkvice Svetog Križa (koji su u knjizi tek reproducirani, uz podatke o godinama nastanka), kompleks splitskih Crikvina očigledno nije zatvorena knjiga koju treba listati tek uz važne obljetnice, već vrijedna baština koja nam ima još štošta reći o djelovanju velikog umjetnika.