Kazalište je danas marginalizirano

Želio sam napraviti predstavu u kojoj će ciljana publika prepoznati stvarnost / Danas mlade ljude odvaja svjetonazor, a ne socijalna komponenta

U kazalištu KNAP 18. listopada premijerno je izvedena predstava Punoglafka. Nastala po istoimenom romanu Damira Trajčevića, predstava kroz perspektivu 17-godišnje naslovne junakinje prati pretjeranu raskalašenost njene srednjoškolske sredine koja je školu zamijenila seksom, drogom i alkoholom. O predstavi i današnjoj mladeži razgovarali smo s redateljem Mariom Kovačem

Na početku, možete li reći kako je došlo do postavljanja predstave Punoglafka?

Izbor komada napravilo je kazalište KNAP. Predstava je trebala biti postavljena još u prošloj sezoni, no odgađana je zbog teškoća koje je KNAP imao prošle godine. Prvi put sam gotovu dramatizaciju Marijane Nola dobio nakon premijere Amatera, koje sam dovršio nakon što je preminuo redatelj Petar Veček.

Koliko ste intervenirali u dramatiziranu verziju?

Dosta. Marijana je napravila osnovu od koje smo krenuli. Bila je to neka vrsta mjuzikla sa šest, sedam songova na poznate melodije poput pjesama Britney Spears. Nisam htio raditi mjuzikl od ovakve tematike pa su songovi otpali u ranoj fazi. Zanimljiviji su mi bili dijelovi dramatizacije koji problematiziraju poziciju mladih, taj nazovidokumentarizam. Želio sam napraviti predstavu u kojoj će ciljana publika prepoznati stvarnost.

U predstavi niste išli za vlastitim zaključcima i sudovima o junacima i njihovim potezima. Zašto?

Od sama starta znao sam da ne želim soliti pamet i docirati. To je bio moj uvjet rada. Nisam htio raditi edukativni teatar koji će ciljanoj publici predstave, završnim razredima srednjih škola i prvim godinama fakulteta, pametovati o tome što i kako bi trebali živjeti.

No autorski ste obogatili predstavu. Tako ste junakinju u predstavi obogatili emocionalnom crtom koju nema u romanu.

Nisam htio da Punoglafka bude prikazana kao party životinja bez emocija i osjećaja. Ona misli da mora tako djelovati na van, no iskreno vjerujem da dobar dio toga što mladi ljudi rade, a što društvo osuđuje, ide iz nesigurnosti i osjećaja da moraju biti snažni i beskompromisni kako bi ih se cijenilo i respektiralo. Da ne smiju pokazati emocije.

Kolika je uloga društva u oblikovanju likova u predstavi, odnosno današnjih srednjoškolaca?

Socijalna je komponenta snažna, ali nadam se da se gledatelji neće uhvatiti za to. Kod mladih ljudi socijalna komponenta ne igra više toliko snažnu ulogu, jer se jednako ponašaju djeca bogatih i siromašnih. Ona se miješaju, izlaze na ista mjesta... Danas skupine odvaja ponajprije svjetonazor. U svakom slučaju, putovi su odrastanja nepredvidivi. U njima postoji toliko stvari nad kojima nemaju moć određivanja ni roditelji ni nastavnici. Na neki način odluke koje donosimo sami.

Imaju li mediji moć?

U jednom trenutku odrastanja mediji počinju imati veći utjecaj na živote mladih nego obitelj. I ta granica pomiče se sve niže i niže. To je napravila liberalizacija medija s pomoću interneta. Smatram da je u nekim segmentima naša predstava dosta anakrona jer smo utjecaj interneta potpuno zaobišli. Razmišljao sam da ga ubacimo, ali ipak sam se odlučio protiv toga.

U predstavi četvero mladih glumaca tumači brojne likove. Zašto ste stali na brojki četiri?

Jako volim raditi predstave s malim brojem glumaca i publike. Znam da to nije komercijalno isplativo, ali tim sam predstavama najzadovoljniji. U njima imam osjećaj da prelaze u komunikaciju. Makar i jednostranu u kojoj mi prikazujemo, a vi gledate. Ali taj pogled dvadesetak gledatelja mnogo je jači i intenzivniji nego u punim gledalištima.

Koliko su glumci sudjelovali u oblikovanju likova?

Jako mnogo! Sa četiri glumca imate vremena za igranje, a individualni rad je meni mnogo važniji od vizualnoga tipa teatra.

Koliko je važno pustiti glumce da (pre)oblikuju svoj lik (odnosno likove)?

Presudno važno! Kazalište je timska umjetnost. Mislim da dobar i kvalitetan redatelj mora imati povjerenje u tim koji je odabrao. Uostalom, glumci su ti koji će pred publikom izvoditi predstavu. Redatelj usmjerava i vodi priču, ali mora naći trenutak kad kaže: Sretno. Odsad je sve na vama.

Kako ste odabrali glumce?

Moja je odluka bila da Punoglafku igra jedna osoba, dok ostalo troje moraju biti polivalentni. Nika Mišković mi se jako svidjela u predstavi Ana i Mia te sam nju izabrao za ulogu Punoglafke, dok se Petra Kurtela, kao bivša manekenka i glumica u sapunicama s notom glamura, nametnula kao Renči. S Amandom Prenkaj radio sam prije, a Jana Kerekeša dosad sam samo gledao, no dosta brzo kliknuli smo i kao osobe.

Kakva je uloga kazališta u odgoju mladih? Napisali ste u programskoj knjižici kako ste svjesni da ova predstava neće mnogo promijeniti u mladima. Zašto?

Zato što je kazalište kao medij marginalizirano. Svejedno, ono može na dva načina utjecati na osobu. Prvi je neposredni kontakt, činjenica da vidite i osjetite živa čovjeka i igru, a drugi otvaranje rasprave. Nekoliko predstava koje sam radio u posljednje vrijeme otvaralo je raspravu, a tako će biti i s Punoglafkom.

Predstava se obraća kazališno najnezahvalnijoj publici – onoj srednjoškolskoj.

Uvijek kad se govori o publikama, srednjoškolci se ističu kao problem. Njih je jako teško dovesti u kazalište, osim organizirano, a taj način shvaćaju nametnutim. Najveći je izazov tu publiku zainteresirati i napraviti je aktivnom. Često se čuje da su prve tri godine života najvažnije, no ja ne mislim tako. Najvažnije stvari, svjetonazorske odluke, donose se upravo s pubertetom.

Koliko je važno stvarati kazališna i umjetnička djela za tu publiku?

Jako je važno! Financijski neće biti isplativo, ali zato kazalište može pokušati imati ulogu korektiva u nekim segmentima.