Izvrsni Buljanovi Glembajevi

Osim kanonsko-suvremene tekstualne poveznice nekad i odveć strpljiva publika mogla je zapaziti i drugu provodnu nit Gavellinih večeri: okrenutost adaptacijama i dramatizacijama proznih tekstova što obilježavaju vrhunce realističke, postrealističke i nadrealističke podloge s elementima modernizma

Gavelline večeri, 27. po redu, održane od 12. do 20. listopada, donijele su publici u ne uvijek punu gledalištu mogućnost uspoređivanja sedam predstava koje izbornik Tomislav Zajec bira prema ključu najboljih predstava u protekloj sezoni u hrvatskim kazalištima.

Maksimalno posvećen ansambl Drame SMG Ljubljana

Uza Sofolkovu (i drugih autora) Antigonu Talijanske drame Hrvatskoga narodnog kazališta Ivana pl. Zajca iz Rijeke u Zagreb dolazi i Kafkina Preobrazba Hrvatskoga narodnog kazališta iz Splita, iz prostora Satiričkoga kazališta Kerempuh u susjedno se zagrebačko, Gavellino kazalište na jednu večer sele Mrtve duše Nikolaja Vasiljeviča Gogolja i Glorija iz Teatra &TD, nastala prema drami Ranka Marinkovića, a u matičnom Zagrebačkom kazalištu mladih ostaje Idiot F. M. Dostojevskoga. Kazalište Virovitica prikazuje tekst Elling suvremenoga engleskog autora Simona Benta, a predstava domaćina, GDK-a, izvodi tekst svoga dramaturga, dramatičara Hrvoja Mihanovića, Prolazi sve. Velika je šteta što zbog organizacijskih poteškoća nije mogla biti prikazana jedna od najinventivnijih predstava prošle kazališne sezone, Samice Jasne Žmak, u režiji Matije Ferlina, u produkciji Istarskoga narodnoga kazališta iz Pule, koja je zamijenjena Glorijom. Osim kanonsko-suvremene tekstualne poveznice nekad i odveć strpljiva publika mogla je zapaziti i drugu ovogodišnju provodnu nit: okrenutost adaptacijama i dramatizacijama romanesknih i proznih tekstova što obilježavaju vrhunce realističke, postrealističke i nadrealističke podloge s elementima modernizma, što vodi i do nekih zajedničkih redateljskih i glumačkih rješenja: od gestualno i mimički naglašene glume u Mrtvim dušama u režiji Dražena Ferenčine do akcentuiranja robotizirajućih mimično-gestičnih potencijala u mizanscenizaciji elemenata teatra apsurda obiteljsko-činovničkoga mehanizma u Preobrazbi redatelja Ivana Plazibata, do groteskizacije pozadinskih situacija, kretnji i pokreta u Idiotu redatelja Ivana Popovskog.

Zapostavljeni rubnici sreće

Različitošću izraza očišćena od manirizacije izdvajaju se nositelji glavnih uloga u adaptacijama ruskih i češko-njemačkih klasika. Glumački je nevjerojatno svjež Hrvoje Kečkeš kao Čičikov, putovanje traženja mrtvih duša maksimalnim redukcionizmom pretvarajući u putovanje ogoljivanja egzistencijalnih točaka licemjernosti društva i svijeta. Izvrsnu ulogu ostvaruje i mladi Nikša Arčanin kao Gregor Samsa, bogat fond tjelesnoga teatra, fascinantnih kuckolikih pokreta pretvarajući u pitanje o začahurenosti i pokušaju otvaranja prema svijetu zapostavljenih rubnika sreće i sudbine. Briljantnu ulogu ostvaruje Frano Mašković kao Knez Miškin, postavljajući se prema golemoj sceni, njezinim ljudskim i prostornim te situacijskim punktovima ugodno komunikativno i suzdržano, lucidno kontrapunktno, jednostavno i toplo. Kao izašao iz Dostojevskijeva teksta, Mašković gradi ulogu vješto izmjenjujući udaljivanje i približavanje, autsajdersku i insajdersku poziciju, osamljenost i uranjanje u ljubavno-novčane spletke, spojem lebdećih i osamljeničkih kretnji te naglasno-intonativno gotovo savršene govorne impostacije i dikcije, brza i osjećajna govora i topla glasa.

U predstavama o tuzi i odbačenosti, u Gavellinoj i virovitičkoj, pokazuju se presudnima kvalitetan tekst (Mihanovićeva drama Prolazi sve i Bentova Elling), redateljska (Oliver Frljić i Dario Harjaček) odluka da se koriste filmskim citatima i elementima i spojem tuge i duhovitosti, i dobra glumačka izvedba, Jelene Miholjević kao osjećajne profesorice hrvatskoga jezika i Gorana Košija i svih drugih glumaca, u ulogama na prepletu suza i čekanja sreće. Prohićevoj je Antigoni i Božićevoj Gloriji, pak, zajednički konceptualan pristup i intelektualizirana intermedijalnost.

Prosudbeno povjerenstvo (Dubravka Ostojić, Lada Čale Feldman i Aida Bukvić) najboljom je proglasilo najkompletniju predstavu – Idiota ZKM-a – a nagrada je, prvi put, bista dr. Branka Gavelle, djelo Ivana Sabolića. Ipak, vrhunac Gavellinih večeri dogodio se izvan njihova službenoga okvira, 20. listopada, kad je prikazano remek-djelo hrvatskoga teatra, drama Gospoda Glembajevi, u izvrsnom prijevodu na slovenski Andreja Inkreta. Krležin tekst Drama Slovenskoga narodnoga gledališča, Ljubljana, u režiji hrvatskoga redatelja Ivice Buljana, prikazuje gotovo u cijelosti, u integralnoj inačici, u više nego četverosatnom trajanju s dvama stankama.

Vrhunac izvan službenog okvira

Buljan konceptualizira režiju čitajući tekst dosljedno i argumentirano, fokusirajući se na izraz prikazivanja bitka svijeta kao psihoze nastale neriješenim erotskim i preljubničkim odnosima u okviru obiteljske i materijalne propasti u ključu izvrsne ravnoteže i prodora Krležine riječi, misli i snažne emocije. Prvi čin redatelj Ivica Buljan, asistent redatelja Robert Waltl i dramaturginja Mojca Kranjc čitaju kao rječito natjecanje u iskazivanju laži, u kojemu riječi bježe ispred misli da bi prekrile misao, tj. u kojemu sve dramske osobe izriču laži, pa glumci, i krećući se tako, govore brzo – da bi govorili laži. Drugi čin čitaju kao sljubljeni suodnos misli i riječi u kojem se, u zato usporenijem ritmu i kretanju, govore i otkrivaju istine. Treći čin čitaju kao ulazak riječi i misli u svijet snova, mašte i odvajanja od ovostranosti; ulazak u izmaštani svijet vodi u ubojstvo i ludilo. Ivica Buljan svijet fiktivnih Agramera Glembajevih promatra iz dviju vizura. Jedna se gradi na insajderskom Leoneovu pogledu i prikazivanju promatrana svijeta iz njegove, umjetničke i antimaterijalističke, ali neurastenične i psihogene točke gledanja. U prvom činu zato nositelj cijele predstave Marko Mandić kao Leone jedini vidi duh vlastite majke, rođene Danielli, što govori talijanski, u dvostrukoj igri tijelom, pojavom i značenjem s Angelikom, u drugom vlastita oca, Ignjata Glembaja u izvedbi legende slovenskoga glumišta Ive Bana, koji tihoćom i pognutim kretanjem dočarava predinfarktnu slabost i agoniju vlastite obitelji, kao protivnika u ringu nalik boksačkom, a u trećemu lom se njegove psihe očituje i u prikazanim destrukcijama psiha i psihotičnosti Drugih, pa tek umrli otac kao navodni krivac Leoneova vlastita stanja nestaje s pozornice vlastitosti u podsvijest, kao i ubojstvo Barunice, koje je prekriveno mrakom uma, zato nevidljivo na pozornici.

Takav odnos riječi i misli/slike te subjektivne slikareve perspektive odražava se i u drugoj Buljanovoj vizuri, u okviru cijele predstave, u kojoj prevladava crna boja i gola scena s naglašenim simbolima psihotičnosti. Osobna neuroza pretvorena zbog neostvarene erotske i obiteljske ljubavi u psihozu pa u raspad Jednoga, subjekta, reflektira se i u simbolizaciji i performativnosti crnoga naslonjača koji iz čina u čin raste, i u zidnim urama: početne manje tri pretvaraju se, s noćnim kazaljkama, ali ne istovjetnima Krležinim satima, u srednju u drugom pa najveću uru u trećemu činu, a sat se počinje okretati unatrag, da bi se zaustavio u tri i dvadeset, kad svijet staroga, oca, i novoga Glembaja umre, kad se zaustavi sve. Na početku i u činovima spušta se i diže željezni zastor, inače znak postojanja opasnosti (vatre) iz vanjskoga, nekazališnoga svijeta. Film na početku i projekcije dadaističkih tekstova i futurističkih manifesta te portreta i događanja izvan svijeta na ure Glembajevih tijekom predstave na kraju nestaju, a najavna se i odjavna špica pretvara u odostražno kretanje, zatvarajući krug vremena.

Takvo, točno i složeno, čitanje Glembajevih Buljan ne bi mogao ostvariti bez sjajnoga glumačkoga ansambla, koji maksimalno posvećeno, ekspresivno i ekspresionistički, realno i nadrealno, ostvaruje kretanje nemirne vlastitosti u trenutku sveopćega bankrota subjekta. Preciznom, točnom, dinamičnom, dikcijski briljantnu, performerski atraktivnu Marku Mandiću adekvatne su partnerice na početku ironična, zatim dramatično suzdržana i eruptivna Nataša Barbara Gračner kao Barunica Castelli i mlada Tina Vrbnjak kao osjećajna, skrbna, zaljubljena i ljubomorna Angelika. Kao glazbenici skladna orkestra osim karizmatičnoga Bana kao bankara Glembaja glume, podjednako dobro na slovenskom i na njemačkom, i drugi u orkestar uklopljeni solisti, intrigantno samosvojan Aljaž Jovanović kao Puba, Jose kao Paul Altmann i suzdržani i samozatajno realan Matjaž Tribušon kao Titus Andronicus Fabriczy-Glembay te unutarnje nemiran Uroš Fürst kao Silberbrandt. Crno-bijeli, elegantni kostimi Ane Savić Gecan stopljeni su s maestralnom scenografijom Dalibora Martinisa. Poseban šarm i dramatičnu zavodljivost predstavi daje glazba Mitje Vrhovnika te ispredzastorni prolog, epilog i intervali u duhu Krležina vremena, spoj performerske, kabaretske, filmske, pantomimske, plesačke i glazbene umjetnosti, koje je možda mogla gledati Fanika Canjeg.

Od početnoga šapata zaljubljenih predstava, potpomognuta snimljenim služinskim glasovima kao usudom kronotopa, raste do krika nesreće i nezadovoljstva, pretvarajući slovensko gostovanje u prvorazredan kulturni i umjetnički događaj.