Iz intimna kuta

U dokumentarcu Danka Volarića Meštrović iz 2009. svjedoci prepričavaju smrtne trenutke skulptora u kojima mu svećenik nudi posljednju ispovijed, na što ovaj odgovara kako nema što ispovjediti. Čvrstom stavu kako ne žali ni za čime, tom amor fati autora Zdenca života, prethodio je buran život. O nekim njegovim detaljima možemo pročitati iz intimnijeg ugla u knjizi koju potpisuje njegova kći Maria, zanimljivu doprinosu literaturi o Meštroviću. Knjiga je izašla na engleskome kao Ivan Meštrović / The Making of a Master, u Londonu 2008, a prošle je godine izašla u prijevodu Marka Kovačića u nakladi Matice hrvatske.

Nemoguće je zanijekati moć gena. Kako u ovoj knjizi doznajemo, otac Ivana Meštrovića Mate bio je pučki umjetnik koji je u slobodno vrijeme od kamena izrađivao ukrase za kuće, nadgrobne ploče ili ograde. Dar za skulpturu naslijedio je veliki hrvatski kipar, a on je kćeri prenio stanovitu lapidarnost, očiglednu u stilu pisanja ove knjige. Njezine su rečenice u većem dijelu zapisa jednostavne, informativne i odrješite, bez previše ukrasa ili stilskih figura, upravo kao izrezane u kamenu. Takva su i stajališta njezina oca o skulpturama i estetici koja ona u knjizi prenosi.

Mauzolej Meštrović, Otavice, 1931.

Priča kroz koju nas vodi podsjeća na vasarijevski životopis umjetnika, utoliko što su u takvim djelima, proizašlima iz srednjovjekovnih hagiografija, životi stvaraoca nerijetko isprepleteni anegdotama, legendama, pričama upitne vjerodostojnosti. Autorica je svjesna česte nemogućnosti raslojavanja istine i mita, posebice u pričama o kiparevim počecima, no neposredna blizina glavne ličnosti knjige tijekom njezina života rezultirala je djelom koje obiluje nizom anegdota kojima je izravno svjedočila ili koje joj je prepričao otac ili njemu bliski ljudi. Zbog te bliskosti ono ima više memoarskih negoli povijesno-publicističkih karakteristika, ne ustrajava na iscrpnoj faktografiji nekih pojedinosti iz kipareva života, ali zato donosi pregršt priča koje su kružile u obitelji, pa i neke vrlo vrijedne povijesne i arhivske podatke: primjerice dijelove Meštrovićeve korespondencije s Kršnjavijem ili Rodinom. Posebno su živahno ispripovijedane anegdote sa sveučilišta Syracuse i Notre Dame, a spomenuto je i nekoliko zabavnih podataka iz svakodnevnoga života kipareve obitelji u Americi. Također, do u tančine opisane su ljubavne i obiteljske peripetije, dok je gotovo dvadesetogodišnji mandat ravnatelja zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti (1923–1942) tek spomenut.

Knjiga donosi i niz jezgrovitih i živih skica različitih ličnosti koje je Meštrović susretao u životu, primjerice Olge Resnevic, Čehinje koja je u svom salonu okupljala najveće intelektualce Rima tog doba, ili Milana Ćurčina, srpskog dendija koji je podupirao Meštrovića u inozemstvu, organizirajući mu izložbe, tražeći kupce i napisavši mu prvu monografiju, a važan je i njegov doprinos u očuvanju umjetnikovih skulptura tijekom Drugoga svjetskog rata, kao i Svetozara Rittiga, župnika zagrebačkoga Svetog Marka, dugogodišnjega kipareva prijatelja i pomagača. Uza sve to autorica, pomažući se očevim autobiografskim zapisima (Vatra i opekline, Uspomene na političke ljude i događaje) daje i stanovit psihološki portret, uvid u njegove odnose s prijateljima i suprugama Ružom Klein i Olgom Kesterčanek. Putem kiparevih zapisa u ovoj se knjizi upoznajemo i sa zanimljivim osvjetljenjem nekih povijesnih ličnosti, recimo kralja Aleksandra, kojega je Meštrović doživljavao simpatičnim i otvorenim, ali naivnim, i tek funkcijom u rukama vlade.

Iz Meštrovićevih memoara preuzeti su i opisi zanimljivih povijesnih događaja vezanih za Jugoslavenski odbor i njegovo djelovanje tijekom Prvog rata, kao i nemila sudbina Kosovskog hrama, Meštrovićeva projekta koji je ostao neostvaren, zbog neprijateljstva dijela srpske vlade naspram njega, unatoč velikim simpatijama koje je uživao kod kralja Aleksandra Karađorđevića i njegova brata Đorđa. Posebno je zanimljiva i ironična sudbina Odlomaka Kosovskog hrama, skulptura koje su kiparevi prijatelji najprije u doba Austro-Ugarske morali potajice od Milana Amruša, tadašnjega ministra kulture, prevoziti u Srbiju, kako bi na rimskoj međunarodnoj izložbi 1911. mogli biti izloženi u srpskom paviljonu. Taj je paviljon Meštroviću bio privlačniji jer su se Hrvati osjećali kulturno i ekonomski potisnuti u zajednici s Mađarima (u čijem su se paviljonu izvorno trebale izložiti skulpture), a eventualno ujedinjenje s Kraljevinom Srbijom značilo je za Meštrovića (kao i Trumbića, ili Supila i druge članove kasnijega Jugoslavenskog odbora) moguću jednakost unutar južnoslavenske države. Situacija se okrenula nakon rata, kada je srpska vlada pokazivala nezainteresiranost za političke interese Hrvata (premijeru Nikoli Pašiću bilo je bitno tek pod istu krunu staviti Srbe iz Hrvatske i Bosne), pa i za Meštrovićeve Odlomke koji su, usprkos žestokim protivljenjima kralja, bili pohranjeni u podrumu i čak oštećeni, što je Meštrović otkrio prigodom njihova izlaganja u SAD-u 1924. Kosovski hram predstavlja Meštrovićeve ideale koji su se okrhnuli i istrošili u sudaru s realnom politikom, tvrđom i od mramora.

Ipak, nakon velikoga divljenja koje je polučio početkom stoljeća hrvatski je kipar sišao s vrha međunarodne umjetnosti, izostajući iz većine suvremenih pregleda prošlostoljetne skulpture koji grade kanon. U recenziji velike Meštrovićeve monografije Duška Kečkemeta Zoran Kravar (Književna republika, 2010) razlog tomu pronalazi u njegovu zamrzavanju stila na liniji Rodin–Bourdelle, što nisu dobro prihvatili povjesničari umjetnosti 20. stoljeća ni prevladavajući evolucionizam, koji kvalitetu prosuđuje u skladu sa suvremenim trendovima umjetničke produkcije.