Ima li ičeg socijalnog u socijaldemokraciji?

Socijalna hladnoća Milanovića, Čačića i Linića samo je potvrda da se o socijalnim pravima najviše brinu – tvrdolinijaši

Stanje u Hrvatskoj je teško, a negativni pokazatelji zasad se nastoje popraviti gotovo isključivo povećanjem poreza i raznim ograničenjima. Vlada je nepopustljiva prema sindikatima kad je u pitanju kresanje stečenih prava (božićnice, jubilarne nagrade, novčane naknade za godišnji odmor…) zaposlenika u državnom sektoru. Onima koji se zbog toga bune Vlada poručuje da uopće nije važno kolika su im primanja – bitno je da imaju radna mjesta. Vlada se brine i za radna mjesta zaposlenika u privatnom sektoru i to tako da poslodavcima umanjuje neka davanja kako bi mogli uspješnije poslovati, a to znači održavati i radna mjesta. Čitajući ovo neupućeni bi mogli pomislili da u Hrvatskoj vlada puna zaposlenost za održanje koje neki zaposlenici moraju ponijeti određene žrtve. Upućeni pak znaju da je upravo suprotno: u Hrvatskoj je visoka nezaposlenost koja je u stalnom – a ako se ostvare najavljena nova masovna otpuštanja s posla – i u skokovitom porastu.

SDP i HNS: spoj socijalno neosjetljivih

Ako tome dodamo da su cijene u stalnom, a povremeno također u skokovitom (energija, komunalije…) porastu, onda se s pravom pitamo: pa kakvu mi to vladu imamo? Što je uopće ostalo socijaldemokratskog u vodećoj partiji vladine koalicije? Je li itko mogao očekivati da će Socijaldemokratska partija (!) kad dođe na vlast iskazivati toliku socijalnu neosjetljivost?

Mirotvorci Nixon i Reagan

Zašto ne? Ta suprotno ponašanje od očekivanoga na političkoj sceni više je pravilo nego iznimka. Prisjetimo se samo nekih primjera iz međunarodnih odnosa.

Godine 1959. na Kubi je pobijedila komunistička revolucija. Izvoz revolucije pred vlastita vrata za Sjedinjene Države bilo je i poniženje i ugrožavanje sigurnosti. Stoga su morale reagirati. Već 1961, prije nego što su na Kubu došle sovjetske rakete, Amerikanci su poduzeli (neuspješnu) invaziju u Zaljevu svinja, a 1962. doveli svijet na prag atomskog rata blokiravši sovjetske brodove koji su hitali Kubancima u pomoć. Sve to nije uradila neka rigidna ratnohuškačka, republikanska, nego Kennedyjeva demokratska (za američke prilike) gotovo lijevo liberalna administracija.

Popuštanje pak u izrazito napetim odnosima između Kine i SAD-a usred hladnog rata 1971. godine – ping-pong diplomacija – nisu izveli demokrati, nego tvrdi desničar Richard Nixon. Isto se dogodilo i na globalnom planu. Kraju hladnog rata kao epohalnom događaju u drugoj polovici 80-ih godina prošlog stoljeća nisu kumovali američki demokrati, nego republikanac Ronald Reagan, koji je u predizbornoj kampanji prijetio i atomskim oružjem u slučaju da budu ugroženi američki nacionalni interesi.

U potrazi za općim dobrom

No u traženju sličnih primjera ne trebamo ići ni daleko ni u prošlost. Prisjetimo se nedavne Nikolićeve predizborne kampanje u Srbiji. Što li sve nije govorio o Kosovu. A kad je došao na vlast, zajedno s premijerom Dačićem, koji je izašao iz Miloševićeve kabanice, povukao je odluku o srbijanskom bojkotiranju regionalnih konferencija na kojima je nazočna i delegacija Kosova te umjesto dotadašnjeg Ministarstva za Kosovo uveo nekakav državni ured. To je politika! U kubanskoj krizi Kennedy nije smio sebi priuštiti etiketu mlakonje, Nixon i Reagan mogli su ući u aranžmane s Kinezima odnosno Sovjetima jer su kao tvrdolinijaši imali povjerenje Amerikanaca da neće biti izigrani, a velikosrbi Nikolić i Dačić mogli su učiniti korak prema Kosovu na koji Tadić, percipiran kao umjerenjak, nije mogao ni pomisliti.

Možemo li u taj niz staviti i Milanovićevu, Čačićevu i Linićevu socijalnu hladnoću? Svakako. Jer zamislimo da je ovo radila Kosorica. Ta bili bi je razapeli! Najvažnije od svega je što su se politički potezi Kennedyja, Nixona, Reagana i Nikolića pokazali kao rad za opće dobro. Poželimo da se to, u krajnjem ishodu, pokaže i u slučaju Milanovića, Čačića i Linića.