Hrvatska ili ime za postojanje

Njemačka ne bi trebala prijetiti hrvatskoj naciji jer nije učinila ništa da spriječi da se hrvatsko pristupanje Europskoj Uniji ne pretvori u običnu europsku kolonizaciju Hrvatske

Narodi koje zovu malima imaju veliku povijest – veliku jer je odveć složena da je razumije netko izvan njih, a da za njezino upoznavanje ne uloži znatno vrijeme i znatan spoznajni napor. Mali narodi, zbog rizika biološkog istrebljenja, ne mogu olako preuzimati rizik ratova i revolucija. Što ne znači da su ikada za povijesna zbivanja gluhi, slijepi, pasivni ili pokorni. Mali narodi imaju male pobjede, dosegnute velikom žrtvom. I patnjom koja je rasla gomilajući se čekanjem na pravo povijesno vrijeme. Vrijeme koje u njihovu slučaju, u slučaju malih naroda, otkucava stoljećima. To podrazumijeva da su generacije umirale s nadom. Nadom koja se ostavljala generacijama poslije njih da odluče što će s njom. S nadom, naime. I one su je preuzimale.

Njemačka putem prijetnji Hrvatskoj prijeti drugima i izbjegava govoriti otvoreno i odgovorno

Mali narodi, rjeđe no veliki, izrodili su velika dobra. Velika toliko da su ih željeli prisvojiti narodi veći od njih. Ipak im nije uspjelo. Jer svaka pojava koja se željela prisvojiti za pokušaj uzimanja ostajala je skliska, neraskidivo urasla u prvotnu domovinu, samosvojna, određena podrijetlom, nedokidivom osobitošću i samostršećim nepodudaranjem. U malim narodima mogla su biti počinjena i velika zla. Ali im takva nisu postajala sastavni dio nacionalne slave kao velikima, nego su služila obuzdavanju nacionalne oholosti i egocentrizma.

Mali narodi nepredvidivi su kao i pojedinci. Nenadoknadivi u postojanju. Posebni u načinu na koji razumiju svoje postojanje i trajanje. Da bi se razumio njihov način razumijevanja i ušlo u njihov povijesni svijet, potrebna je ustrajna namjera, usredotočenost na osobitu stratigrafiju značenja te tankoćutnost za uočavanje razlike. Ali, prije svega i nadasve, intelektualno i moralno poštenje.

Mali narodi nemaju tako velikih prijatelja, kako velikih neprijatelja. Ipak je njihovo postojanje, kao što riječ kaže, postojano. I neiskorjenjivo. Kada dožive uništavanje materijalnih dokaza svoga povijesnog postojanja, tijekom povijesti kada prežive razbijanja svoje domovine i genocidne agresije, mali narodi iz neznatnih gramaža svoga tla, uza živi protok tjelesnih sokova, u naporu rada, duha i molitve, pridržavajući se za kamene i arhitektonske strukture koje su preostale... stežu šake i podižu glavu. Gore.

Zato Njemačka nije smjela upotrijebiti riječ zastrašujuće prema Hrvatskoj. Time je Hrvate gotovo trenutno podsjetila na okupaciju Hrvatske od strane njemačke vojske i policije za Drugoga svjetskog rata: na zastrašujuće odmazde i pokolje što su obuhvaćali ne samo podupiratelje oružanog otpora nego i taoce i zatečeno civilno stanovništvo, pri čemu je broj ubijenih ljudi i broj živih ljudskih buktinja rastao eksponencijalno i usporedno s rastom njemačke nemoći da pacifizira Hrvatsku. Podsjetila je na jezovitu i nimalo hirovitu njemačku namjeru pražnjenja hrvatske obale od hrvatskoga stanovništva zbog straha da ono u slučaju invazije ne pruži pomoć iskrcavanju Saveznika. Podsjetila je na poslijeratnu stvarnost kada je zapadni demokratski svijet zastrašujuće lako prepustio Hrvatsku jugoslavenskom komunističkom totalitarizmu da je on nacionalno obogalji. Njemačka je Hrvatskoj oživjela i sjećanje na devedesete godine, kada je bilo zastrašujuće kako Europa promatra razaranje hrvatskih sela i gradova i zastrašujuće egzoduse i masakre hrvatskog naroda od Ćelija i Škabrnje do UNPA-zona. Riječju zastrašujuće Njemačka se obratila narodu koji je tijekom povijesti na zastrašujuće načine naučio što znači kada veliki narodi pokušavaju slomiti otpor maloga ili mu uskrate pomoć kada on gotovo nenaoružan pruža zastrašujući otpor napadaču nadmoćnijem u ljudstvu, oružju, tehnici i političkoj potpori.

Njemačka ne bi trebala prijetiti hrvatskoj naciji riječju zastrašujuće jer nije učinila ništa da spriječi da se hrvatsko pristupanje Europskoj Uniji ne pretvori u običnu europsku kolonizaciju Hrvatske. Tek stasalu Hrvatsku prepustila je hijenama nostalgičnoga neoimperijalizma i sudjelovala u aplaudiranju Hrvatskoj zbog samosakaćenja slabljenjem hrvatske nacionalne političke i vojne snage potrebne svakoj naciji za samoodržanje i samoobranu.

Njemačka ne bi trebala riječima zastrašivati Hrvatsku jer joj nikada nije pristupila iskreno i otvoreno, ne tražeći podložnost, nego nudeći prijateljstvo i suradnju. Jer još nije na nju počela gledati kao na živi subjekt, politički nikada dokraja ne artikulirajući hrvatsko pitanje kao problem živoga europskoga naroda koji želi, može i mora stajati na vlastitim nogama. Jer nikada nije doista prihvatila Hrvatsku kao dio središnjeg europskog prostora, nego je sudjelovala u njezinu odgurivanju na periferiju Europe. Jer je upravo njemačko političko i društveno tlo često davalo oslonac fantazmagoriji o postojanju široko zamišljena balkanskog prostora kao i povijesno-kulturološke srodnosti „balkanskih nacija“, iako su granice na kojima žive Hrvati ujedno granice vrlo različitih povijesnih, spoznajnih i kulturnih mentaliteta. I sada Njemačka, putem prijetnji Hrvatskoj prijeteći tzv. drugima, izbjegava govoriti otvoreno i odgovorno te farizejskom političkom korektnošću dovodi u pitanje povijesnu i političku veličinu vlastite nacije.

Riječju zastrašujuće Njemačka nije smjela zastrašujuće otpisivati hrvatsku naciju umjesto da kritizira hrvatsku vladu. Nije se smjela hrvatskom narodu obratiti prijetnjom jer je oprost i zaborav u svijesti Hrvata probudila na oprez, povjerenje stečeno često tragičnom međusobnom povijesnom usmjerenošću jednoga naroda na drugi pretvorila u sumnju, a srce otvoreno za bezrezervno prijateljstvo zatvorila spoznajom da je Hrvatska 1992. dala srce naciji koja srca nema. Ali barem bi Njemačka to trebala znati: Hrvati znaju biti zastrašujuće tvrdi kada im se prijeti i znaju zastrašujuće zašutjeti kada su načisto s time da prijatelja i saveznika nema i da pomoći neće biti. Upravo je njezina šutnja ono što zastrašuje i Hrvatsku samu: borba za slobodu i samostojnost hrvatske nacije još traje.