Emotivne i sumorne životne priče

Ljubitelji intrigantnih i emotivnih, kao i sumornih životnih priča, podjednako u igranom i dokumentarnom filmu, ove su godine došli na svoje. Deseti Zagrebački filmski festival u objema je konkurencijama ponudio ujednačen i solidan program

Za razliku od prošlogodišnjega Zagrebačkog filmskog festivala, na kojem je igranofilmska selekcija onu dokumentarnu nadvisivala za vrsnost beskompromisnoga, provokativnog i iznimno dojmljiva festivalskog pobjednika, filma Michael redatelja Markusa Schleinzera, ovogodišnjega člana žirija za dugometražni kratki i igrani film, jubilarno 10. izdanje festivala u objema je konkurencijama ponudilo ujednačen i solidan program. Ljubitelji intrigantnih i emotivnih, baš kao i tjeskobnih i sumornih, ali i gdjekad bizarnih te uzbudljivih životnih priča, podjednako u rodovima igranog i dokumentarnog filma, i ove su godine u kakvoćom uravnoteženu izboru naslova u konkurenciji došli na svoje.

Obiteljska drama Svi u našoj obitelji suscenarista i redatelja Radua Judea

Zasluženi pobjednik dugometražnoga programa, osvajač Zlatnih kolica i nagrade u iznosu od četiri tisuće eura, urbana je obiteljska drama Svi u našoj obitelji suscenarista i redatelja Radua Judea, rumunjskoga filmaša koji je svojim u Berlinu i Sofiji nagrađenim dugometražnim prvijencem Najsretnija djevojka na svijetu na 7. ZFF-u 2009. zaslužio Pohvalu žirija. Njegovo Srcem Sarajeva ljetos ovjenčano recentno ostvarenje odlikuje mnogo izvedbenih i kvalitativnih poveznica sa spomenutim prethodnikom, od toga da je u obama slučajevima riječ o naglašeno urbanim djelima suvremene tematike koja se bave intimnim i šire društvenim dramama protagonista mlade i srednje životne dobi, preko jedinstva mjesta i vremena radnje, čime se dramske napetosti doslovce dovode do pucanja, do efektnih pseudodokumentarističkih ugođaja kojima se postiže dojam autentičnosti i neposrednosti. Poput Najsretnije djevojke na svijetu, i film Svi u našoj obitelji suptilno je opora, sigurno i sugestivno režirana, odlično kamerom iz ruke snimljena obiteljska drama izraženoga socijalnog konteksta. U središtu je zbivanja ne tako davno razveden Marius, „najnesretniji otac na svijetu“, koji živi u malom i neurednom stanu, koji je u zategnutim odnosima i s vlastitim roditeljima, koji mu otvoreno zamjeraju zbog razvoda i života kakvim živi, te koji je emotivno iznimno povezan s petogodišnjom kćeri Sofijom. Kad tog jutra stigne u stan bivše punice, gdje Sofia živi zajedno s majkom Otilijom i njezinim novim dečkom Aurelom, Marius samo želi djevojčicu povesti na vikend pored mora, na što prema odluci suda nakon razvoda ima pravo. No ona trenutno baš i nije najzdravija, a za nevolju ni Otilia nije kod kuće, pa njezina majka uz Aurelovu pomoć pokuša bivšega zeta spriječiti u odvođenju unuke. Dakako, to će označiti početak erupcije međusobnih sukoba svih likova, koji će s dolaskom Otilije i skorom pojavom policije eskalirati i u ozbiljne fizičke obračune. Imponira vještina kojom redatelj s osloncem na duge kadrove, naturalističku glumu, isključivo prirodno svjetlo i samo okolne zvukove kreira dijelom humorno pa i satirički intoniranu storiju o nezrelom muškarcu kratkog fitilja, koji očajnički pokušava spasiti makar samo privid smislenosti i sadržajnosti svog života. Autor isprva staje na njegovu stranu, u onoj mjeri u kojoj mu i zakon daje za pravo, no vrlo brzo njegovu osobnost upotpunjava tamnim i tjeskobnim tonovima, jasno sugerirajući barem dio razloga koji su doveli do njegova razvoda. Marius je impulzivna i u djelovanju nepromišljena osoba koja će se, kad bude dovedena do zida, početi ponašati posve iracionalno i autodestruktivno, ne vodeći previše računa koga pritom može povrijediti.

Senzibilnost

i provokativnost

U konkurenciji dugoga metra izdvojila se i sjajna romantična humorna egzistencijalna drama Deset sati do raja Danca Madsa Matthiesena, na festivalu u Sundanceu nagrađena i za Europsko otkriće godine nominirana storija o tjelesno vrlo snažnu, no emotivno iznimno krhku bodibilderu Dennisu, povučenom 38-godišnjaku koji teško uspostavlja kontakte sa ženama i koji u predgrađu Kopenhagena živi s patološki posesivnom majkom Ingrid. Nakon što se njegov znanac oženi Tajlanđankom koju je doveo s nedavnoga seks-turističkog putovanja, njegovim stopama odluči krenuti i Dennis, dakako bez majčina znanja. Nakon susreta s dvjema prostitutkama koje smjesta prelaze na opipavanje njegovih mišića, Dennis će u Pattayi upoznati udovicu Toi, ženu s kojom će se napokon, rušeći određene barijere, vratiti u Dansku. Barijere koje će biti srušene su ona osobna unutarnja prema moralno zazornim odlukama i činovima, ona kulturno-civilizacijska između plahoga danskog Hulka i senzibilne Tajlanđanke te ona obiteljska između bolesno posesivne i histeričnim ispadima sklone majke i sina koji se želi osloboditi njezina stiska. Suptilan i emotivan film osvaja polaganim ritmom, učinkovitim karakternim profiliranjem likova, skandinavskom mirnoćom i nenametljivom režijom s povremenim natruhama dokumentarizma.

Razglašena socijalno-egzistencijalna pornodrama Klip debitantice Maje Miloš prilično je precijenjeno djelo kod kojega valja pohvaliti filmovima Larryja Clarka nadahnutu izvedbenu hrabrost u izrazito provokativnu i tendenciozno šokantnu prikazu odrastanja srpskih tinejdžera opsjednutih seksom i nasiljem, a pokuditi klišeiziranost i trivijalnost u oslikavanju socijalnoga konteksta i obiteljske drame nevoljne protagonistice Jasne. S druge strane, Djeca Aide Begić (Snijeg) nude neosporno intrigantnu i većim dijelom odlično režiranu, ali idejno i ideološki zbrkanu, nejasnu i pretencioznu priču o religioznoj mladoj Rahimi koja se u današnjem Sarajevu skrbi o buntovnom mlađem bratu Nedimu, u što autorica potpuno nepotrebno umeće dokumentarne snimke grada u ratu. Dok se bori za preživljavanje, suočava s političkom korupcijom i licemjerjem, Rahima je još traumatizirana ratom, no redateljica njezina duševna stanja elaborira dobrano nezgrapno i zbrkano.

Prošlost u sadašnjosti

U dokumentarnoj selekciji nezasluženim festivalskim pobjednikom i osvajačem Zlatnih kolica proglašen je u cjelini mediokritetski dokumentarac Slaughtera Nicka za predsjednika, u kanadsko-srpskoj suprodukciji realiziran projekt kanadskih redatelja Roba Stewarta, Lize Vespi i Marka Vespija. Svakako, posrijedi je zgodno koncipiran, solidno režiran i vješto izveden dokumentarac čijoj se pobjedi, da nije nekoliko znatno superiornijih ostvarenja, ne bi moglo mnogo prigovarati. Za naslov filma odabrana je rečenica koju je frontman novosadskoga punk-rock-benda Atheist Rap izgovarao na koncertima tijekom 2009, na kojima je i u nazočnosti glumca Roba Stewarta izvođena pjesma Sloteru Niče, Srbija ti kliče!. Riječ je o naglašeno ironijski intoniranoj pjesmi u kojoj se bend Atheist Rap pozabavio fikcijskim likom i djelom Nicka Slaughtera, junaka po svemu sudeći artificijelne i trivijalne serije izvornoga naslova Sweating Bullets iz prve polovice 90-ih, koja se pod naslovom Tropska vrelina u Srbiji i Crnoj Gori prikazivala u godinama potpune političke i gospodarske izolacije zemlje. Prema riječima sugovornika, na državnoj se dalekovidnici tada moglo pogledati malošto suvislo i zanimljivo, pa je sasvim razumljivo da je iznimnu popularnost mogla steći i tako neuvjerljiva i eskapistička serija. Glavni glumac Tropske vreline Rob Stewart još u Srbiji uživa status zvijezde, što ga je i sama iznenadilo kad je prije tri godine onamo stigao potaknut pozivom Atheist Rapa i sinovim otkrićima o njegovoj popularnosti na Facebooku. Pa kad je kao nezaposlen 48-godišnjak koji živi s roditeljima dospio u kutak svijeta u kojem još može barem glumiti zvijezdu, Stewart se pred kamerama i blicovima fotoaparata predstavio kao intelektualno inferiorna i sadržajno isprazna osoba koja se publici pokušava svidjeti demagoškim floskulama o „istini o napaćenoj zemlji koja se mora probiti u svijet“. U tom segmentu kasneći barem jedno desetljeće, Stewart se s druge strane govoreći o sebi pokazao kao realan i racionalan čovjek koji se same serije više i ne sjeća, koji je svjestan njezinih skromnih kvalitativnih dosega te kojem zapravo i nije jasno kako negdje može biti zvijezda. U dokumentarističkom tretmanu njegova lokalnog celebrity-statusa razvidan je utjecaj filmova Prestona Sturgesa, kao i dokumentarca Maradona by Kusturica u kojem je kontroverzni filmaš Emir Kusturica na pretenciozan i narcisoidan način portretirao Diega Armanda Maradonu. Slaughter Nick za predsjednika nije pretenciozno, ali jest populističko feel good ostvarenje kojem ne nedostaje zabavnosti, humora i šarma, no kojem manjka ambicioznosti i svrhovitosti, da ne kažem angažmana.

Vrli stari svijet

Festivalskom žiriju ništa se ne bi moglo prigovoriti da je Zlatna kolica dodijelio izvrsnom i dijelom biografskom doksu Ovo nije Kalifornija njemačkog autora Martena Persiela. Film na ovogodišnjem Berlinaleu ovjenčan nagradom Dialogue en perspective storija je o skupini starih prijatelja koji su se 2011. okupili na pokopu Dennisa zvana Panika, tijekom 80-ih najbuntovnijega tinejdžera među njima. Dirk i Dennis tada su živjeli u istočnonjemačkom dijelu Berlina, u koji se njihov vršnjak Nico početkom desetljeća doselio s roditeljima. Svi su bili daroviti skejteri, a u izvođenju opasnih i vratolomnih skokova koji su prkosili zakonu gravitacije prednjačio je upravo Dennis. Kao autentični pobunjenik protiv svakoga sustava i autoriteta, podjednako društvenog i obiteljskog, Dennis je često dolazio u sukobe s policijom, te se s vremenom profilirao u „buntovnika s razlogom“ i sugerirano autodestruktivnog mladića koji je kao potencijalno društveno opasan i pad Berlinskog zida dočekao iza rešetaka. Tijekom sljedeće 22 godine Nico i Dirk su baš kao i ostatak njihova društva sasvim izgubili kontakt s prijateljem, sve dok ih prošle godine nije iznenadila vijest o njegovoj pogibiji u sastavu NATO-postrojbi u Afganistanu. Ponovno okupljanje na Dennisovu pogrebu, i naknadno evociranje uspomena na mladost uz čuđenje kako je netko tako buntovan uopće mogao postati vojnikom, snažno asocira na remek-djelo Dan velikih valova Johna Miliusa. Posrijedi je emotivan intimistički pogled na doslovno i metaforički izgubljenu generaciju, na ljude koji slično ovdašnjim predvodnicima Novog vala u ono doba nisu znali da rade nešto važno, dok su danas sjetne i pomalo razočarane osobe srednjih godina svjesne da im je ono bilo najbolje razdoblje života. Dakako, unatoč svemu i najbezbrižnije, jer se vrijeme provodilo u skejtanju, tulumarenju i besciljnim lutanjima. Autor nostalgično oslikava ta vremena, stare snimke realizirane kamerama Super 8 kombinira s animiranim monokromatskim segmentima što popunjavaju rupe u sjećanju te ih nadograđuje izvrsnim soundtrackom i energičnom režijom koja odlično odgovara mladenačkoj energiji što doslovce pršti iz svakoga kadra. Cjelinom podijeljenom u sedam poglavlja vodi nas Nicov glas u offu, a kroz njegovu perspektivu sagledavamo ključne točke u odrastanju trojice prijatelja i njihova društva. Zvučat će pretenciozno, no Persielov dokumentarac gledatelja toliko sugestivno uvlači, da vam se često učini da ste i osobno bili dio istočnonjemačke skejterske supkulture osamdesetih.

O izvrsnom dokumentarcu Čedo Nikole Strašeka bit će više riječi nakon njegova prikazivanja na ZagrebDoxu ili na Danima hrvatskog filma. Ovdje recimo da je posrijedi autentičan, neposredan, nelagodan, pesimističan te vizualno i režijski dojmljiv portret zagrebačkoga klošara i samoizabranog beskućnika Čede Šarabe, očito inteligentnog i na trenutke lucidnog čovjeka kojemu se i nakon dva desetljeća uništavanja drogom i alkoholom nudi mogućnost spasa u domu očajne majke. No on to odbija i, prisjećajući se tragičnih smrti svojih prijatelja i supatnika, mašta o odlasku s ovog svijeta jednoga hladnog zimskog dana uz heptanone i viski.