Dogoni i dojdeki

Ima na televiziji jedna emisija koja se bavi našim pokrajinama: u njoj nas informiraju što se novo dogodilo u kojem selu, gradu i županiji, kakvi su komunalni problemi, koja je škola otvorena, koji je most popravljen. Po logici stvari, u tim se prilozima često pojavljuju načelnici i gradonačelnici, dožupani i župani. I sad, kako oni govore i kako rade, za ovaj je kontekst manje važno; moju su pažnju privukla njihova imena. Zamijetio sam, naime, zanimljivu pravilnost: među tim dužnosnicima ima na sjeveru mnogo onih koji se zovu Bolanča, Badurina ili Štambuk, dok na jugu nikako ne možete naći funkcionara kojemu bi prezime bilo Kunštek, Šćukanec ili barem Brkljačić.

Drugim riječima, južnjaci koji se nastane na sjeveru imaju lijepe izglede da ondje naprave političku karijeru i da – sa svom svojom južnjačkom popudbinom – postanu službeni reprezentanti cijeloga grada ili županije. Obratno, sjevernjaci koji se odsele na jug mogu možda biti vrlo uspješni u privredi, znanosti ili umjetnosti, ali gotovo nikako ne mogu doći na mjesta s kojih se upravlja selom, gradom ili pokrajinom, jer bi se to na jugu smatralo neprimjerenim.

A to pokazuje da na sjeveru i na jugu postoji posve različit odnos prema došljacima. Najkraće bi se to moglo ovako izraziti: na sjeveru se došljak lako uklapa u novu sredinu i već za koju godinu svi i zaboravljaju da je došljak; na jugu se takav podatak mnogo duže pamti, pečat ostaje na čovjeku do kraja života, a koji put se prenosi i na njegovu djecu i unuke. A to je neobično. Jer jug je, kao što je poznato, zbog mora otvoren prema svijetu, spreman je prihvatiti sve inovacije, navikao je na kontakte sa strancima; a ipak je nemilosrdan prema došljacima, čak i prema onima iz najbliže okolice. Sjever je, s druge strane, zatvoren u sebe, provincijalan i zabačen, sumnjičav prema svjetskim čudima; a ipak lako prihvaća došljake. Odakle ta razlika? Gledajući one emisije, sve sam više time lupao glavu, i na kraju sam utvrdio da su uzroci povijesni i socijalni. Postoje dva povijesna i dva socijalna uzroka.

Prvi povijesni uzrok leži u načinu na koji su nastali gradovi na sjeveru odnosno na jugu. Na jugu oni postoje takoreći oduvijek, a Slaveni su se u njih doselili otevši ih od Romana, pa je tako odvajkada i bilo važno tko u grad pripada, a tko ne pripada. Na sjeveru su pak na neki način svi stanovnici došljaci i nitko nije starosjedilac: Slavonija se, na primjer, napunila narodom istom u 18. stoljeću, a to je – povijesno gledajući – bilo sasvim nedavno. Svatko se i nehotice sjeća vlastitoga došljaštva, pa je zato popustljiviji prema drugim došljacima.

Drugi povijesni uzrok sastoji se u tome što je na jugu u povijesti biti građanin često značilo sačuvati glavu. Jer gradovi su tada bili opasani zidovima koji su priječili prodor neprijatelju što je sa svih strana nadirao. Skloniti se pak u zidine mogli su samo građani, dok je svaki stranac koji bi se tu zatekao morao nešto platiti za taj privilegij. Logično je onda da su se jasno razlikovali građani od onih koji to nisu. I, to je ostalo. Na sjeveru, nasuprot tomu, nije ni bilo mnogo utvrđenih gradova, a kad bi neki neprijatelj došao, on bi porobio cijelu pokrajinu, pa bi svi bili jednako potlačeni, i stanovnici grada i oni koji to nisu. Nije bilo potrebe da se strogo razlikuju. Zato ondje lakše primaju doseljenike.

Ali, kao što sam rekao, uzroci tomu stanju nisu samo povijesni, nego su i socijalni. Ni njih nije teško pobrojiti, pogotovo zato što su svakomu poznati.

Prvi socijalni uzrok leži u tome što se na jugu na maloj udaljenosti sudaraju različite tradicije: ono uz more i ono iza brda – a govorimo o udaljenosti od dvadesetak kilometara – dva su različita svijeta, i po govoru, i po običajima, i po ponašanju i po prehrambenom stilu. Tako su južni gradovi izloženi doseljavanju novoga pučanstva koje je po svemu različito od staroga stanovništva. Zato ondje prihvatiti došljake znači prihvatiti i njihov način života, a to, jasno, ne ide bez poteškoća. Na sjeveru razlika između grada i njegove okolice – iz koje ljudi u grad pristižu – nigdje nije osobito velika, ni po govoru, ni po običajima, ni po mentalitetu. Zato se ondje došljaci lakše uklapaju. A što vrijedi za došljake iz okolice, vrijedi i za sve ostale, pa nitko nije prikraćen zato što nije rođen u gradu.

Ali nije ni u tome sve, nego ima nešto i u mentalitetu, a on je drugi socijalni uzrok razlike o kojoj govorim. Na jugu, naime, ljudi mnogo daju na ono što je vanjsko, na ono što se odmah vidi, što je javno, dok sjevernjake takve stvari manje zanimaju. Logično je zbog toga što će na jugu onaj tko se nema ničim drugim pohvaliti – jer nije ni lijep, ni pametan ni bogat – ustvrditi kako je bolji od nekoga drugog zato što je starosjedilac, zato što je njegova obitelj već generacijama u gradu. I danas postoji izraz Splićanin od kolina, kao da je doista riječ o nekakvu plemstvu. Na sjeveru pak niti ima mnogo pravih starosjedilaca, niti je toliko važno nečim se dičiti u javnosti, pa tako malotko traži da ga se zbog njegova starosjedilaštva favorizira u odnosu na došljake.

Ispada tako da je naš jug, doduše, izrazio kozmopolitska sredina po otvorenosti prema svijetu, ali je zato provincijalan po odnosu prema došljacima. Sjever je, naprotiv, kozmopolitski nastrojen u odnosu prema došljacima, ali je provincijalan u odnosu prema svijetu.

A budući da se Hrvatska sastoji od sjevera i od juga, nije nikakvo čudo što je ona ista takva kao i oni: u nekim je stvarima silno provincijalna, a u nekima upravo nevjerojatno kozmopolitska.