Zagonetka dima

Nemogućnost smirenja ono je što današnje slikarstvo čini tako kompatibilnim s motivom dima, gdje je onaj duhanski samo povod za promišljanja života i umjetnosti

Tekst Krešimira Džebe, napisan još 1987. i pretiskan ovom prigodom, uvodi nas u elaboriranu izložbu u zagrebačkoj Gliptoteci s temom kulture pušenja kao povijesni pregled toga fenomena u zapadnoj civilizaciji. Ono što iz njega možemo iščitati jest činjenica kako je pušenje bilo navika kojom se iskazivala moć (u Bismarcka u Njemačkom saveznom parlamentu), sloboda (u francuskim gostionicama u doba Revolucije), ali i ropstvo. Duhanski je dim, naime, često bio utjeha vojnicima na ratištu i utočište od mnogo realnijeg i (što god današnje zdravstvene kampanje govorile) smrtonosnijega topovskog dima. Velikim vođama i umjetnicima pušenje je bilo statusni simbol, a sirotinji bijedna ovisnost kojom pune džepove industrijalcima i kojom ih vladari drže u pokornosti. A veliki vladar koji je bio majstor iskazivanja moći i držanja svojih naroda u pokornom ropstvu bio je i austrougarski car Franjo Josip, kojemu je na ovoj izložbi posvećena posebna pozornost, velikim Bukovčevim portretom (u povodu kojega je taj suveren pitao slikara smije li pušiti dok pozira) i opsežnim tekstom o njegovoj ulozi u osnivanju tvornica duhana u katalogu. Upravo se u njegovoj osobi strastvenoga pušača spajaju različiti tijekovi misli koji plutaju ovom izložbom. Plodom već spomenutih osobina njegove vladavine – želje za uzdizanjem svoje države na svim područjima, posebice ekonomski, ali i konzervativne autoritativnosti koja nije dopuštala previše sloboda podanicima – može se protumačiti njegova odluka o uvođenju državnog monopola nad preradom te biljke 1850, kao i osnivanju mnogih tvornica duhana po Carstvu, a time i po Hrvatskoj: u Rijeci, 1851; Rovinju, 1872; Zagrebu, 1869. (nakon što je uvođenjem monopola zatvorena manufaktura iz 1817); u Senju 1894. i kratkotrajne u Varaždinu 1857.

Zoltan Novak, Dim, 2008.

Pušenje u studiju

Od prvih renesansnih pustolova do detektiva iz prošlostoljetnih kriminalističkih filmova ova navika ušla je u svakodnevicu, a njezine su odjeke na ovoj izložbi zabilježili (uz predgovore ravnateljice Ariane Kralj u ime Gliptoteke i Predraga Grubića u ime sponzora izložbe): Krešimir Džeba i Božo Skoko (u povijesti), Igor Zidić (u umjetnosti), Inoslav Bešker (u kulturi) i Feđa Vukić (u dizajnu). Izložba tako nudi prikaze pušenja u likovnosti, ali i ambalaže tvorničkih pakiranja i reklama duhana, cigara ili cigareta, pušački rekvizitorij koji se sastoji od lula, pepeljara, cigaršpica, tabakera, doza za duhan, kao i niz fotografija svakodnevnih ljudi, državnika, umjetnika, obitelji i radnih kolektiva na kojima su duhanski proizvodi dodatak koji se podrazumijeva. Kontrast s današnjicom još je veći kada se vide televizijske emisije i filmovi u kojima pušenje nije bilo zabranjeni prizor, pa su recimo studiji razgovornih emisija bili ispunjeni dimom i pepeljarama na stalcima. Svijest o štetnosti pušenja dovela je danas do zabrane ne samo pušenja u televizijskom programu nego i cenzure svake pušačke radnje u reportažama i izbjegavanja pušenja u filmovima.

Prikazi duhana u slikarstvu, srećom, do danas su necenzurirani i raznovrsni, i sadržajno, značenjski i izvedbeno. U efektnoj kompoziciji Bužanova Starog seljačkog para vertikala lule s dugačkim vratom koju drži seljak u svojoj dužini akcentirana je tri puta vrlo impastnim namazom žute boje, koja prevladava u koloritu slike, ali se na cijeloj ostaloj površini primjenjuje posve suprotno: u plošnim namazima i sitnim potezima koji nikada ne prelaze u jezik čiste materije. Lula je poslužila kao kompozicijska odrednica, a nošenjem ovih specifičnih karakteristika poteza naglašena je vizualno (bilo da je riječ o odsjaju žara u njoj ili odsjaju metalnih dijelova), čime je naglašeno njezino značenje u arhitektonici slike: ona je poput vertikale na koju se oslanja seljak koji je puši, kao što se i njegova žena oslanja na njega držeći krunicu u rukama. Dugačka lula kao kruti element i krunica kao objekt koji se vrti u ruci, kojim se barata kao šivaćom ili pletaćom iglom, daju toj slici i značenjski patrijarhalni muško-ženski odnos, kakav vlada na selu. Uz bogatstvo detalja i portretne crte dane s velikom živosti lula obogaćuje taj iznimni dvostruki portret.

Plakat izložbe

Gusti impasti nikako nisu bili strani Miroslavu Kraljeviću, koji od njih gradi Portret slikara Benkovića. Benković, sa šiljastom bradom koja kao da je zarotirani odjek dvaju oboda njegova šešira, cinično gleda svoju okolicu dok puni lulu. To trokutasto uokvireno lice izvedeno u za Kraljevića tipičnim debelim i slojevitim potezima, s finišom crvenkastog inkarnata, podrugljivo je zbog svog izraza, ali i zbog stanovite nagnutosti koju jamči kompozicija, u kojoj lula u rukama igra vrlo važnu ulogu. Linija (dijagonala) koja počinje njegovom bijelom manšetom u donjem desnom kutu, uspinje se preko njegovih ruku, postavljenih radi obavljanja radnje upravo stupnjevito, da bi se nastavila uz vrat lule, prema šiljku brade, uz grimasu i dignutu obrvu, sve do oboda nakrivljenoga šešira. Dinamika tog ukošenog, sumnjičavog pogleda koji zrači lucidnošću (i mi prejudiciramo subjektovu inteligenciju a da se o njoj nismo osvjedočili) postignuće je slikareve vještine u baratanju svojim alatom. Samo tematiziranje lule, cigarete, cigaršpica nije toliko važno, koliko njihov suživot s oblicima, njihova uporaba i funkcija u likovnosti.

Dim kao egzistencijalna metafora

Sam dim vrlo je važan strukturni element slikarstva Zoltana Novaka: njegovi šetači i pušači dani su kao obrisi s linijama koje tek ocrtavaju presavijanje njihove draperije i neke crte lica, dok pozadinu redovito tvori zavijena linija dima koja se penje uvis, po plohi slike, katkada se transformirajući u neku cestu, osvijetljenu autocestu ili petlju u urbanoj mreži transportne infrastrukture. Noge šetača katkada su koloristički alterirane kako bi se naglasilo njegovo kretanje kroz labirint tih linija koji čine sive asfaltirane ceste, ili sivi dim njegove cigarete. Time dim postaje i metafora misaone zabrinutosti, ljudske tjeskobe i traženja odgovora ili sebe sama.

Tu egalitarnost koju, čini se, pokazuje dim, dok zamućuje vizije i ispunjava tijelo i duh pušača svojom esencijom, naglašava Zidić osvrćući se na širok raspon dimnih signala: „od maglica oblakovitih, metafizičkih, koji ispisuju arabeske na nebu, do dimova egzistencijalne metamorfozičnosti“. To su konkretni ili apstraktni dimovi o kojima su pisali, kako autor upozorava Baudelaire, Tin Ujević, Josip Sever, ali i Nikola Šop u čijoj se lirskoj prozi Predavanje o dimovima taj fenomen gleda kao, kako je napisao Zoran Kravar: „simbol moralnih vrednota, metonimija katastrofa [...] nijansirana eksteriorizacija unutrašnjih pomaka, slutnja, očekivanja, ili tjeskoba“, ili Šopovim riječima dimovima kao oblicima: „kojih smirenje je samo u razplinuću“.

Baš nemogućnost smirenja ono je što današnje slikarstvo čini tako kompatibilnim s motivom dima, gdje je onaj duhanski samo povod za promišljanja o životu. Tako je kod navedenih pjesnika, kod već spomenutog Novaka ili kod Zlatana Vrkljana. Na dva dominantno siva Vrkljanova platna, iz boje čije su linije curenja vidljive kao fiksacija neuhvatljivoga (kao Šopovo „smirenje u razplinuću“), vide se mrlje koje sugeriraju lice, oči, ruke, cigarete ili njihov užaren kraj. Dim koji nivelira sve djeluje na njima kao duševno stanje u kojemu su se likovi pronašli. Oni ga proizvode, dok ih ono konzumira, kao što je slučaj sa svakim duševnim stanjem, kao što je slučaj i sa samom umjetnošću.