Vilinska ljeta

Ljeto je na izdisaju. Zadnji topli dani, koji su počeli otkrivati svoju prohladnu večernju narav, polagano su se prišuljali kroz zastore, ispod dovrataka, a i voda iz cijevi postala je pravo osvježenje. Sezona kukuruza je iza nas, a na ljeto nas mogu podsjećati samo fotografije na kojima se nazire prljavi pigment osunčanog tijela te pokoji komadić morske površine. Sunce bljeska, pijesak žari stopala, ručnici su puni prašine s plaže i nisu više mekani kao kad smo ih kupili. Uspavani mozgovi sa zebnjom dočekuju trome zimske mjesece kada pločnici ne prianjaju najbolje za potplate cipela. Otići ću. Za dan, dva. Ostaviti Obitelj iza sebe, ne mareći za trzavu energiju kojom titraju međusobni odnosi članova. Sjećanje će se pretvoriti u zagasitu uspomenu, kao zaboravljena kora od banane na noćnom stoliću pokraj kreveta. Jedino čime ću raspolagati zrnca su tamo nekog prošlog vremena, kada je jedina tenzija bila tko će zauzeti koje mjesto za stolom, koja je čija čaša i tko će dobiti najveći kuhani krumpir iz guste, domaće juhe.

Mario Periša, Baka Ivka

Ukrcali bismo se u auto, nas šest do sedam. Otvorili bismo širom prozore, odvrnuli glazbu na radiju i blesirali se cijelim putem od jednog sela do drugog. Naime, Gospođa Teta živi dva sela dalje od Gospođe Bake. U tih deset minuta vožnje dobivali bismo takve napadaje smijeha i gušenja od zadovoljstva da bi se ljudi u selu okretali za nama, misleći u sebi kakav je to putujući cirkus. Često bismo znali napraviti koji krug više, dok ne prođe blesava pjesma koja je svirala na radiju.

Sada nam jedan automobil nije dosta. Mi, Klinci, zauzimamo više prostora nego što jedno vozilo dopušta. Svatko od nas zahtijeva vlastitu sobu. Solidarnost je isparila zajedno s ispušnim plinovima. Jedna se Gospođica Sestrična udaje iduće godine. Imat ću smaragdnozelenu haljinu. I htjela bih joj pripremiti pravu djevojačku večer, sa striperom.

Gospodin Tata čudna je biljka. Tek sam ga nedavno upoznala. Mislim, poznajem ga od rođenja, samo što nisam obraćala pozornost na njega. On gleda u sunce. Jede zdravo i hoda bos po zemlji. Kamo god se okrene, on vidi negativne ione. Negativni ioni su dobra stvar, kaže on. Oni siju dobru energiju. Najbolje je negdje pokraj vode, tamo ima najviše iona. Gospodin Tata ne vjeruje u doktore. Što ti je sa starim?, pita me sestrična, sav je propao, oči su mu utonule. Da, kažem joj. Ima manje kilograma nego ja. Imam osjećaj kako bih ga mogla uzeti u naručje i prenijeti na neko drugo mjesto. Sad se osjećam jača i veća od njega, jer on ima muskulaturu lista. Mislim da bih se trebala pobrinuti za njega...

Stvari su na klimavim nogama. Kao da smo svi skupa na nekoj rotirajućoj podlozi negdje na 27. katu visine i čekamo tko će prvi ispasti iz igre. Stvar je u tome što se ne bi dopustilo da itko ostane visjeti na rubu. Vjerojatno je čarolija u tome da se vidi tko kako stoji sa živcima.

Konstantni pregovori, razgovori, preispitivanja. Glava kao tombola puna papirića s našim imenima. Čekamo dobitnika. Dobitnici su se spasili jer su mrtvi. Kao primjerice Gospodin Djed. Pokojni je sad već. Neću slagati kad kažem da nam je svima pao grumen sa srca kada je umro. Doista je tako. Ostavljen je sam, bolestan, s karcinomom prostate, sa štakom u ruci, s lijevom stranom tijela oduzetom, bez ikakvih prihoda, bez ikakvih namirnica od kojih bi si mogao skuhati domaću juhu koju je najviše volio. Ovo nisu izljevi patetike. Takva je Obitelj. Dok nisi na samrti, ne žele čuti za tebe. I dok tako ležiš sanjajući o bilo kojoj osobi koja bi ti mogla praviti društvo uz tanjur juhe, dođe Gospodin Stric i ubije boga u tebi. Udara te šakama, nogama, u glavu, u bubreg, u stomak. Gospodin Stric zaprijeti Gospođi Mami i Gospodinu Tati ako kaže ikome bilo što o toj krvavoj večeri. I možda Gospodin Stric otiđe kući, sjedne na svoje udubljeno mjesto na kauč, stavi lice u ruke i zaplače. A možda jednostavno požali što nije barem još dva puta grunuo Gospodina Djeda u rebra, da mu popucaju i ta dva preostala suha, zabiju mu se u pluća i…

Moja Gospojica Baka je malena žena. I moj Gospodin Tata je na nju. I ja sam na nju. Baš je sitna. Kao vaza, malo veća vaza. Nisam ni sama uočila taj prijelazni period kad sam je prerasla. Ima tanke ruke, tanke noge. Jedino ima velike oči i velik nos. I uvijek je u crnini. Ona vječno nekoga oplakuje. Sad staru tetu iz Jakačine, sad umrlog strica iz Donje Bebrine. I nikako da se skine iz svoje tople crnine i svojih trinaest podsuknji koje uporno iz dana u dan navlači preko sebe. Na glavi ima crnu seljačku maramu. Sveže je ispod brade. A ispod te marame krije se nešto što me uvijek fasciniralo kod tih starih žena: dugačka pletenica sve do pasa, umotana u slabašnu punđu. Uvijek bih je molila da mi da joj češljam kosu. Nemaš ti šta moju prljavu kosu dirat, rekla bi mi. Zanimljivo je to što stare ljude doživljavaš samo kao neku vrstu sjene, odsjaja na mjesečini. Hoda tamo negdje po dvorištu, noseći kante s hranom za životinje, u mraku je zamijeniš tu i tamo s bačvom. A zapravo one svoju ženstvenost skrivaju kao krvave dijamante. Tamo negdje ispod slojeva jeftine tkanine ugnijezdila se bublasta nakupina života koja raste iz dana u dan i podsjeća na mladost koja joj je omogućila da na svijet donese četvoricu sinova. Dječaci su izronili iz topline njezine utrobe, kao da je netko palucnuo jezikom izronivši biser na vrhu.

Gospođa Baka starica je sijede kose koju navikla tu i tamo za nekakvu posebnu priliku. Ima problema s venama; noge su joj užasno otečene te joj otežavaju hodanje. Ima problema sa zglobovima. Uvijek se žali kako joj trnu ruke i kako je sve boli. Neki dan bila je kod mene na doručku. Išla je vaditi krv jer ima redovite kontrole zbog preboljele embolije pluća. Taj dan kad je završila na hitnoj zbog gušenja ja sam se spremala otići u Zadar na studij. Isplakala sam se. To jutro kad je došla k meni napravila sam nam kavu sa saharinom jer ne pijemo kavu sa šećerom ni jedna ni druga. Obje imamo problema s dijabetesom. Napravila sam joj doručak. Ona je jela kuhanu šunku u svom sendviču, ja sam jela parišku kobasicu. Nakon toga izmasirala sam je po leđima i rukama masažerom. Uživala je, rekla da joj godi. Bilo mi je drago. Onda sam je uhvatila podruku i odvela u šetnju Savom. Napravile smo krug po Korzu i zaputile se na autobusnu postaju, gdje smo pričekale da dođe njezin bus. Sjedile smo u hladu, ja sam pušila, a ona je pričala svoje priče. Svaki put saznam nešto novo. Svaki put me novo saznanje obraduje. Ali sad se ne mogu sjetiti što je pričala.

Ostala mi je u sjećanju priča o njezinoj majci Elizabeti. Gospođi Mami sviđa se ime Elizabeta. I meni se sviđa. Ali meni se u posljednje vrijeme sviđaju imena kao što su Elia i Ezra. Gospođi Mami ne sviđaju se.

Bakina majka Elizabeta živjela je početkom prošlog stoljeća. Gospođa Baka ne zna mnogo o njoj. Tek je nedavno saznala gdje je sahranjena te odakle je. Nije donedavno uopće imala njezinu sliku. Sad je ima. Baka Elizabeta bila je lijepa žena. Umrla je s 27 godina. Upalio joj se zub te nije mogla doći do zubara pa je otišla kod nekog nadriliječnika. On joj je izvadio pokvareni zub. Elizabeta je dobila zatrovanje krvi te umrla na putu do bolnice. Iza sebe je ostavila dvije kćeri, Katarinu te Gospođu Baku i sina Dragu.

Elizabeta je bila iz nekoga sela blizu Đakova. To je Gospođa Baka slučajno saznala. Radila je kao sluškinja u bogatoj, trgovačkoj obitelji. Tamo se zaljubila u Jakova, sina vlasnika imanja za kojega je radila. Ostala je trudna te su se odlučili vjenčati. No Jakov je obolio od kalupirane sušice te je u roku od dva tjedna umro. Elizabeta je otišla svojoj sestri u grad te tamo rodila njihova sina. Nedugo zatim upoznala je Gustava, zaljubila se te zajedno sa sinčićem otišla živjeti k njemu i njegovim roditeljima. Roditelji nisu voljeli maloga. Elizabeta je išla pomagati Gustavu u šumu sjeći drva, a roditelji nisu htjeli ni čuti za to da pričuvaju sina dok nje nema. Ni Gustav ga nije volio. Jednom prilikom, njih troje su bili u šumi, a Gustav je isplanirao ubiti maloga tako što će srušiti na njega drvo. Elizabeta je uzela sina za ruku te otišla od Gustava i njegovih roditelja. Ubrzo nakon toga zaljubila se u Pradjeda. Umrla je mlada. Gospođa Baka uvijek plače kad se sjeti svoje majke, koje se zapravo ne sjeća. Svima nam bude žao te si stavimo kockicu šećera više u kavu.

Gospođa Baka uvijek se žali na svoje prijateljice. Sad ih jedino veže, kaže, drvena ograda koja stoji između njihovih dvorišta. Na nekim mjestima ograde uopće nema, ali to ih ne sprečava da se ne viđaju. Zabili smo se ko miševi u vlastite kućerine, kaže Gospođa Baka i strpa napolitanku u usta. Ne bih smjela, nasmije se te dlanom skine mrvice od keksa zapele u borama na bradi. Gospođa Jelica više uopće ne dolazi. Ne sjećam se kad smo zadnji put pile kavu zajedno, mrmlja Gospođa Baka pokušavajući omekšati tvrdi keks umjetnim zubalom. Ja se dobro sjećam prodornoga glasa Gospođe Jelice jer bi svaki put učinila da lonci u kuhinji zazveče. I njezini brkovi uvijek su bili postojani. Na nju se više nitko i ne obazire. Puno ih je dvorište obitelji i djece, a ona pije svoju kavu sama kao pas. Imala je ludog muža. Vozio bi se motorom gore-dolje po cesti, odajući kakva je raspoloženja bio tog dana. Imali su dvoje djece. Svašta im je radio. Jednom je Gospođa Jelica dopustila djeci da odu nakratko na zabavu, misleći kako se Vrag neće vratiti. Baš kad su otišli, on se pojavio u dvorištu. Gdje su djeca? Pustila sam ih malo… Ma kamo si ih pustila? Brzo će se vratiti… Koga si pitala jel ih smiješ pustiti? Mrš po njih! Kada su se djeca vratila, on je uzeo žicu od struje te ih izmlatio. Sina su svi pitali od čega su mu te grozne kraste i masnice kad se sutradan skinuo gol do pojasa jer je bilo neizdrživo vruće.

Sjećam se, kaže Gospođa Baka, jednom mi je Jelica rekla da ostavim otključanu kuću. Zašto, Jelice, pitala sam je. Rekao mi je da se ne vraćam, da se gubim iz kuće. Stvarno, oko ponoći Gospođa Baka začuje lupanje na vrata. Jelica je u spavaćici, ni stvari nije uzela sa sobom. Baba Sofija će ih kasnije donijeti, kaže Jelica te se skupi na poljskom ležaju u kuhinji. Vani se čulo brujanje motora, i Jelica je znala da je Vrag krenuo u potragu. Zvuk je nestajao polagano u daljini, no za nekoliko minuta moglo ga se čuti kako struže po asfaltu. S pomoću ljestava Jelica se u strahu i panici popela na tavan i povukla ih sa sobom. On se vratio kući i svojim okom sokolovim ustanovio da nema ni nje ni njezine odjeće. U međuvremenu je Baba Sofija donijela njezine stvari te joj rekla da ovo neće okrenuti na dobro. Vrag je uzeo svu odjeću iz ormara i nabacao je na hrpu nasred dvorišta. Onda je otišao po djecu, uzeo ih za ruke te postavio nasred hrpe. Otišao je po benzin. Htio ih je zapaliti. Kći mu nikad nije otišla na grob. Zakunila se te večeri. (ulomak)