Vapaj protiv površnosti

Knjiga Govorim(o) zidu objedinjuje kazališne kritike i eseje Zvjezdane Timet objavljivane u časopisu Republika. Sporijim ritmom izlaženja časopisa i bez znatnijih prostornih ograničenja, autorici je omogućena sloboda drukčijeg bavljenja kazališnim izvedbama, pa će ovi prikazi odstupati od uobičajenih kritika. Zvjezdana Timet češće će se usredotočiti na neki detalj izvedbe koji joj je privukao pozornost te oko njega formirati i razraditi temu. Koliko god je takva sloboda u pisanju prednost, a koncept ne samo legitiman nego i potencijalno zanimljiv, toliko može postati zamkom za autora, što neki od tekstova i pokazuju. Nedostatak pravila i ograničenja autoricu vodi do skretanja u misaone rukavce bez jasna smjera, nerazmjera u kompoziciji teksta te iskliznuća poante.

Izd. DHK, Zagreb, 2011.

Veći dio u knjizi čine prikazi – kritike kazališnih predstava, u izboru kojih prednjače predstave DK Gavelle, dok se drugi dio tekstova, uz iznimku jedne filmološke teme (korektnog teksta o Bulajićevu filmu Libertas), bavi teatrološkim pitanjima. Ali u nekim kritikama vrlo malo saznajemo o predstavama, jer se autorica uglavnom hvata problematike mimo scenske izvedbe. Nekoliko prikaza ipak zaslužuje pozornost (Govorimo zidu, tekst o drami Familija u prahu i sl.), a to su uglavnom oni tekstovi u kojima autorica uspijeva slijediti nit odolijevajući vlastitoj sklonosti da digresijama razori suvislu konstrukciju. U dobre strane ovih kritika treba ubrojiti i opise glumačkih izvedbi, koji su na nekoliko mjesta u knjizi odrađeni kvalitetno, i nisu svedeni na uobičajene fraze kakve često nalazimo u novinskim prikazima.

Nedvojbeno, Timet dramama pristupa temeljito, iščitavajući između redaka, povezujući ih s historijskim kontekstom i pokušavajući proniknuti što je iza uobičajenoga viđenja klasika koje je toliko usađeno u kulturnu svijest da se nekritički prihvaća i u teoriji i u režijama. Osim ukazivanja na takve pojave, autorica kreira vlastita tumačenja i potiče drukčija čitanja drama, pritom se služeći psihoanalitičkim pristupima i teorijama kao alatom, što je ponekad dovodi do stanovite isključivosti pa i pretjerivanja. Iako ovdje ne možemo govoriti o uspostavljenim novim teorijama, neke ideje svakako je moguće uzeti u razmatranje, pa i kao pomoć pri kreiranju scenske izvedbe. Ono što na neki način diskreditira ozbiljniju teorijsku nakanu ovih tekstova u manjoj su mjeri ponekad čudne asocijacije i paralele koje autorica uspostavlja između kazališnih i nekazališnih tema, a u većoj mjeri to je stil kojemu nedostaje čišćenje od povremenih komentara kojima se nastoji postići ležernost.

U autoričin stil pisanja možemo ubrojiti i određenu negativnu intoniranost tekstova, koju je nemoguće ne osjetiti. Naime, njezino glavno usredotočenje u svakom će prikazu biti na tuđa neadekvatna rješenja. Bilo da je riječ o analizi redateljskoga pristupa drami, a još više o analizama pisane riječi oko predstave, Zvjezdana Timet najčešće je orijentirana na pronalaženje tuđih grešaka. Dojam negativističkoga pristupa potkrepljuju i poneki komentari koji pod krinkom duhovitosti zalaze u ne tako korektnu sferu omalovažavanja, a brojanje grešaka nekad se doslovno svodi i na brojanje npr. komada scenografije na pozornici i ispravljanje netočnih navoda drugih kolega, što je tek u rijetkim slučajevima uistinu relevantan podatak. Ustrajavanje na takvim detaljima, kao i hvatanje za pogrešne izraze u tuđim tekstovima, može se tumačiti i kao nerazumijevanje za kolege koji često pišu u uvjetima koji ne dopuštaju vrijeme ni prostor za dodatne provjere. Dakako, u svim tim korekcijama jasno se razaznaje itekako opravdan vapaj protiv posvemašnje površnosti koja se uvlači i u kazališne/intelektualne djelatnosti, no, na kraju, posvećivanje mnogo dragocjena prostora teksta nebitnim detaljima također je čin koji nema opravdanja.