Umijeće prisutnosti

Svojedobno je Josif Brodski napisao da je „biografija po definiciji elegičan žanr“. Elegičnost, sjeta, tugaljivost, turobnost, bolećivost, žalostivost je isto što i čežnja za uspomenama, zavičajem, domovinom, a ponajviše za nečim u čemu je i s čim je rečeni živio. Dakle, to je isto što i nostalgija za vlastitom prošlošću, pa i onom koju nije živio i doživio, nego je o njoj sanjao. Nostalgija i uspomene tema su predstave Pričaj mi o Gorkom, autorice Mani Gotovac, koja je i redateljica, iako režiju potpisuje kolektiv, a praizvedena je 11. listopada u HNK-u u Varaždinu.

Predstava je rađena po autobiografskoj knjizi Fališ mi, koja između ostaloga evocira i uspomene na nekadašnju ljubav koja je buknula potkraj šezdesetih, a rasplamsala se početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća i nikada nije prestala, s čovjekom koji je bio visokopozicionirana politička figura Hrvatskoga proljeća. U taj društveni kontekst autorica je vješto upakirala političku nostalgiju i ljubav koja malo komu ne nedostaje.

Hana Hegedušić i Robert Plemić

Riječ je o pokušaju da se s odmakom od nekoliko stoljeća i na suvremen način propitaju ljubav i strast sputani društvenim konvencijama i zabranama, kako su to svojedobno propitivali Heloise i Abelard. To bi trebao biti agon teksta i te predstave koja želi biti drama dvoje zaljubljenih, koji su još i brakovima svezani i društvenim konvencijama sputani.

No Pričaj mi o Gorkom tek je blijeda sjena ljubavne punine kakvu su proživjeli Heloise i Abelard. Pogotovo ako se kao dramskost ne prihvati preuzetnost autorice koja istupima u javnosti sebe često nudi kao kazališni lik.

Naime, kako je riječ o tekstu koji je mješavina ispovjednoga i dokumentarnoga, dakle o žanru koji je malokad bogat dramskim silnicama koje su raison d’être kazališnih djela, Pričaj mi o Gorkom zgodno je sročena fabula za usidjelice koje u megalomanskoj narcisoidnosti žude za neprolaznom, vječnom ljubavi. Ili, ako je ta ljubav i konzumirana, žive od sjećanja na nju.

U zadnjem prizoru predstave autorica to i priznaje, jer je itekako svjesna da živi u prostoru u kojem se zbog nedostatka kriterija – ali i viška medijske moći koja se pretvorila u kriterij – nezanimljive i minorne privatne biografije često nameću kao važan dio umjetnosti. Pritom se uglavnom zaboravlja istaknuti kako takva vrst „kriterija“ često nije ništa više doli trač u književnosti, trivijalna, srcedrapateljna priča u kazalištu ili kič u slikarstvu.

I Pričaj mi o Gorkom nije lišena takvih kriterija. A osobito nije lišena narcisoidnosti koju je autorica vješto upakirala u celofan tobožnjega teatarskog avanturizma. Pa čak ako avanturizam shvatimo kao mogućnost i način da se zagrli svijet, kako je to napisao Milan Kundera – i za koji se gospođa Gotovac hvata kao utopljenik za slamku i ne pušta ga dok se teatarski ne iživi – njezin avanturizam uglavnom se svodi na hinjenu iskrenost i egoizam.

Strah da će ostati nezapažena i strah da njezino glumljenje zabrinutosti nad svijetom i prostorom života neće biti nezabilježeni najveća su kvaliteta teksta. Ali, bez obzira na tu vrst njezina shvaćanja literature i kazališta, ne može joj se zanijekati vještina režiranja prisutnosti u javnom prostoru. Jer današnje je vrijeme doba uspjeha i divljenja, kostima i javne promocije, i ona se time izvrsno koristi.

Uostalom, zašto se ne bi literarno i kazališno iživljavala kada iza nje u redu stoje, u tome je podupiru, oni koji zbog vlastitog konformizma šute. Kao i oni koji se boje spočitnuti joj avanturu na koju su je potaknuli, jer se oni to ne usude upravo zbog konvencija koje ona ruši. No i unatoč toj vrsti angažmana Pričaj mi o Gorkom ne sadrži trajniju, svevremenu dramatičarsku vrijednost, iako ima tu ambiciju.

S obzirom na ambiciju nikako se ne može reći da autorica teksta nema osjećaja za kazališni efekt i da nema ukusa – jer ukus je samosvojna osobina, kako misli Kant – pa je predstavu, osjećajući vrijeme koje žudi za ljubavlju, rasteretila visokoučenih fraza i o ljubavi progovorila kao da govori o vremenu bez ljubavi. Imala je hrabrosti „misliti za druge“, svoje mišljenje nije ograničila sobom samom jer je govorila u ime mnogobrojnih hedonista.

Zato je režirajući vlastiti tekst u predstavi ponudila: emocije, suosjećanje, uživljavanje, obrat, njoj osobito dragu energiju, izmjenu ritmova... dakle, poštovala je sve principe eliotovskog shvaćanja drame. Ali ni to u predstavi Pričaj mi o Gorkom nije moglo sakriti višak samoljublja i manjak umjetnosti. Nedostajao je prostor u kojem umjetnost nije žrtva emotivne i psihološke konstrukcije nego je i estetski proizvod.

Dakako, to se najmanje tiče glumačke suigre u kojoj je bilo trenutaka, pa i prizora, koji su se umjetnosti približili – u nekoliko scena Hana Hegedušić i Lela Margetić, zbog plošnosti uloge puno manje Robert Plemić – ali itekako se tiče režije predstave, koja se prečesto oslanjala na prokušane dramaturgijske i redateljske manire, što je podsjećalo na ponavljanje već viđenih kazališnih obrazaca. Zapravo je bilo previše „hinjenja umjetnosti“!

Ipak, i bez obzira na sve spomenuto, predstava je zanimljiva i intrigantna jer progovara o ljubavi koja je sve češće roba i kostim, a sve manje čovjek i osjećaj – sve je manje čežnja. Uz bok ljubavi je hedonizam, također jedna od veoma cijenjenih kvaliteta suvremenog čovjeka. S obzirom na narcisoidnost, hedonizam i ljubav, koju nisu uspjele uništiti sve ideologije, religije i nacije, sva zla i ljubomore, Pričaj mi o Gorkom gledatelja nuka da se zamisli nad sobom i svojom ljubavi.