Umijeće prevođenja

Kao last but not least odjek, s 33. zagrebačkih književnih razgovora, koji su u središtu pozornosti imali temu Književnost u drugim jezicima, odabrala sam pisati o knjizi vrsnih prijevoda Đuzelovih izabranih pjesama. Književnim znalcima poznato je da poezija Bogomila Đuzela stvaralački živi od šezdesetih godina dvadesetog stoljeća. Bilo je to sretno stvaralačko razdoblje za suvremenu makedonsku književnost, jer u toj godini objavljuju svoj pjesnički manifest Epsko na glasanje (1960) Radovan Pavlovski i Bogomil Đuzel. Nešto ranije (1955, 1956, 1957) javljaju se vrsni pjesnici Aco Šopov, Blaže Koneski, Gane Todorovski, Mateja Matevski, Slavko Janevski. Bio je to samosvojni pjesnički Olimp koji je u ravnoteži svoga poetskog postojanja propitivao „zemaljski svemir“ – čovjeka sa svim njegovim žudnjama i sukobima.

Izabrane pjesme Bogomila Đuzela donose izbor iz petnaest zbirki (devedeset i jedna pjesma): od prve zbirke Medovina (1962) do posljednje Pješčenjak (2008). Privržen profesionalnoj etici prevoditelj Borislav Pavlovski unio je u knjigu i jedanaest pjesama u prijevodu Slavka Mihalića. U studioznom ogledu Strepnja nad usudom univerzuma (2003) književni kritičar, esejist, antologičar i prevoditelj Borislav Pavlovski naglašava specifičnost Đuzelove poezije iznoseći pritom tek djelić prevoditeljskih muka: „To je za tumače bilo i ostalo zahtjevno i teško spoznatljivo štivo zbog višestrukih značenjskih zagonetki te eruditskoga korištenja elemenata“ (mitovi, legende, višeslojna simbolika). Upravo stoga treba naglasiti prevoditeljsku akribiju Borislava Pavlovskog, koji nije ostao u ulozi prevoditelja posrednika, već je poštujući duh izvornika stvaralački osmislio jezično-stilske sintagme koje zvuče uvjerljivo i poznato. „Otada je lako postati izdajnikom – dovoljno je naći čovjeka / koji je dostojan izdaje za pristojnu cijenu, / danas, pak, svi se (pre)prodaju između sebe za bilošto / a nema pravoga Isusa i Jude – / ni u cijelom svijetu a ni iz Kariota“ (Juda Iskariotski). Pavlovski je približio racionalne smutnje i skrb pjesnika, čovjeka, nad bremenitim svijetom, prenoseći Đuzelov ironijski tragizam: „Da nakon svega, ja se nisam trebao ni roditi, ne oni / ne, svakako, pored njih, pa makar i protiv njih / jer oni su vječni poput mraka, / a ja prolazna sunčeva zraka – / poći ću sakriti se negdje i ušutjeti zauvijek“ (Svjedok).

Prevedena pjesma trebala bi ostati pjesmom i na jeziku na koji se prevodi i to je stvarni prevoditeljev domet, njegov stvaralački obol po kojem će i pjesnik i čitatelj doći na svoje. Ma kako to zvučalo patetično, prevoditelj usprkos svemu prelazi granice svijeta, približava kulture, spašava pjesničku riječ od potonuća u zaborav. Zato zahvaljujući prevoditeljima čitamo danas Dantea, Petrarku, Boccaccia, Voltairea, Cervantesa, Čehova… Borislav Pavlovski, prevodeći izabrane pjesme Bogumila Đuzela, prenio je u hrvatski jezik polivalentnost ritma, jezično-tematsko bogatstvo i pregnantnost pjesničke riječi: „kamo god išao i pošao / sam ćeš se sebi ponovno vratiti / tamo gdje si ti / i sve drugo postoji“ (Zrnca).