Taj savršeni robot, žena

Desetogodišnjicu postojanja Teatar Gavran proslavio je postavivši kao svoj deseti naslov novi komad svoga kućnog pisca Mire Gavrana Lutka. Teatar Gavran obiteljski je teatar u najboljem smislu riječi: postavljaju samo Gavranove tekstove, u četiri je glumila supruga Mladena Gavran (Hotel Babilon, Najluđa predstava na svijetu, Zabranjeno smijanje i Pandorina kutijica), koja se čak tri puta prihvatila i režije. U njihovoj prošlogodišnjoj predstavi, Pacijentu doktora Freuda, mladoga Hitlera glumio je sin Jakov Gavran, inače prvostupnik osječke akademije i vrlo darovit mladi glumac (ali i lutkar, pa sad očekujem i neke lutkarske i/ili vizualne prinose teatru). To navodim kao pozitivan primjer obiteljskoga posla jer dok je nepotizam zapošljavanje rođaka koji ne zaslužuju mjesto na koje ih rođak ubaci, slučaju Teatra Gavran zajednički rad na predstavi prirodan je nastavak njihova života posvećena u potpunosti kazalištu – pri čemu su svi itekako zaslužili svoja mjesta!

Doris Pinčić i Robert Kurbaša

Uz to, taj teatar nikad nije bio zatvoren za suradnju s drugim umjetnicima pa tako slavljenički program navodi 18 glumaca, 5 redatelja, 8 kostimografa i scenografa i 3 kompozitora, odreda uglednih imena s kojima su surađivali. U najnovijoj predstavi glume dvoje mladih glumaca poznatijih po ulogama u sapunicama: Robert Kurbaša je Marko koji se nakon prekida dugogodišnje veze prijavi za testiranje novih modela – savršenoga ženskog robota koji bi trebao u potpunosti usrećiti svog udomitelja. Taj je robot mlada Doris Pinčić, također osječka studentica, poznata po ulozi u sapunici Larin izbor, čiji se nastup najviše očekivao. Sapunice su legitiman glumački posao, koji se može raditi dobro i loše, to dvoje glumaca u njima su vrlo dobri, ali uvijek postoji opasnost da ograničenja sapunica svedu, osobito mladog glumca, na svoju mjeru. To se Doris Pinčić nije dogodilo, naprotiv, kao da je jedva dočekala da stane na scenu i pokaže svoj talent. Osim što dobro izgleda – vitka tijela i lijepa lica nalikovala je na novu verziju Trnoružice iz budućnosti – odlično je kontrolirala emociju. Od ukočenosti i nezainteresiranosti lutke, do odražavanja emocija svog udomitelja, od logičnog kritiziranja njegovih postupaka (slijedeći stajalište svoje stvarateljice koja se razvela netom prije nego što je pokrenula novu liniju savršenih lutaka) do rasprava o smislu života, Doris je pronašla distancu koja je bila prava mjera takva tipa lutke. Pa tako njezina senzualnost i zavođenje nije bilo vulgarno, njezina didaktika (ukazivanje muškarcu na njegove propuste u vezi i životu, definiranje njegovih emocija koje ne želi priznati – od tuge do ljubavi za bivšu djevojku) nije zvučala kao isprazno teoretiziranje, a njezina neupitna logika u svađama (njezin pokušaj da shvati muško-ženske odnose) izazivala je smijeh!

Robert Kurbaša imao je jednostavniju zadaću, unatoč tome što je lutka došla da zadovolji njegove potrebe, on je zapravo samo onaj tko odgovara na njezine pobude, dok ga sama lutka ne navede da pronađe pravi odgovor na svoje probleme. Mladena Gavran dosad je režirala uglavnom sebe (odlične monodrame Hotel Babilon i Najluđa predstava na svijetu), a sada je pokazala da može glumce voditi i razigrati ih u tzv. sjedećoj, odnosno dijaloškoj drami.

Suradnja s Jasminom Pacek kao scenografkinjom i kostimografkinjom podigla je produkcijsku razinu predstava. One su i dalje pogodne za putovanje i gostovanja na scenama svih vrsta, ali sada imaju i dodatnu kvalitetu: osmišljen i finiji vizualni identitet. Budući da je u Lutki riječ o izumu koji još ne postoji u našem vremenu, scena podsjeća na njujorške stanove (tzv. loftove) – ogoljeli zidovi od cigle i veliki poster vlakova kao simbola putovanja koje Marko nije nikada poduzeo – što je moda koja polako dolazi i k nama pa može biti i slika muškoga stana iz budućnosti. No ta je budućnost ponajviše dobivena vizualnim izborom zadanoga crno-sivo-bijelog tonaliteta od jednostavna Markova grunge-kostima do lutkinih seksi kreacija.

Ukratko, Teatar Gavran dostojno je obilježio desetogodišnjicu postojanja obraćajući se i dalje svojoj publici s predstavama koje govore o prepoznatljivim, bliskim likovima i situacijama (čak i kad je riječ o lutki iz budućnosti!), u ovom slučaju muško-ženskim odnosima. Gavranov teatar ne stidi se govoriti o emocijama, niti se plaši ismijati i na kraju pozitivno riješiti probleme! Kad se u to dodaju i vrsni suradnici, ne čudi da ima svoju publiku ne samo u Hrvatskoj nego i širom svijeta. Slijedeći dobre navade Gavranovih uspješnica, i Lutka je praizvedena izvan Hrvatske – no ovaj put u New Yorku u lipnju 2012! A sudeći po zagrebačkoj premijeri, i u Hrvatskoj će dugo igrati.