Suvremeno remek-djelo

Carole Martinez krenula je od niza srednjovjekovnih legendi, duboko ušla u turobno srednjovjekovno razdoblje i na tim temeljima napisala remek-djelo francuske – i svjetske! – književnosti

Kad sam ugledao Carole Martinez na otvaranju nedavnih 33. zagrebačkih književnih razgovora u Društvu hrvatskih književnika, odmah mi je privukla pozornost. Nešto u njezinoj vitkoj figuri, prodornu, ali sanjivu pogledu, osmijehu punu razumijevanja i crnoj kosi spletenoj u tešku pletenicu tvorilo je neobičan dojam srdačne odsutnosti. Kao da je istovremeno s nama i – u nekom drugom vremenu. Znajući da je predstavljanje njezina romana predviđeno za idući dan, porazgovarao sam s Božidarom Petračem, predsjednikom DHK-a i urednikom u Alfi, i izravno ga pitao: Koliko je knjiga zaista dobra? Malo se nećkao prije nego što je, neutralno, promrmljao da je prilično dobra. Zbog vlastitoga zgusnutog rasporeda nisam slušao njezino izlaganje Razrada jedne priče, no otišao sam na večernje predstavljanje u Knjižnicu Bogdana Ogrizovića, na Cvjetnom trgu. Atmosfera je bila tipična za taj prostor, no s nešto više francuske atmosfere. Ina Pouant, kulturni ataše i ravnateljica Francuskog instituta, pročitala je izlaganje na korektnom hrvatskom, Sibila Petlevski prilično je zamršeno iznosila poglede na djelo, „mučeći” simultanu prevoditeljicu neobičnom leksikom i još neobičnijim jezičnim konstrukcijama, Petrač je bio jezgrovit... Prvi zaista ozbiljan trenutak zbio se kad je glumica Jelena Perčin pročitala dva ulomka iz knjige. Ostao sam osupnut poetičnošću teksta i blistavom snagom francuskoga duha utisnuta u hrvatski prijevod. Digao se i prevodilac Miljenko Mayer, koji je prepjevao to kompleksno djelo i izrekao nekoliko rečenica o svom polugodišnjem poslu.

Carole Martinez

Sama autorica govorila je na onaj šarmantan francuski način – koji sam svojevremeno susretao u svakom kutku Pariza – kao netko tko će već idući dan nastaviti dalje i u sadašnjosti i u prošlosti. Kupio sam knjigu, dobio posvetu uz zagonetni smiješak i nekoliko neutralnih rečenica i – tu počinje priča... Naime, tema ovogodišnjih Zagrebačkih književnih razgovora bila je Književnost u drugim jezicima. Možda je na njihovu zatvaranju trebalo pustiti Carole Martinez da pročita nekoliko ulomaka iz svog romana na francuskom te Jelenu Perčin da ih pročita u prijevodu i to bi bio logičan vrhunac jednog ozbiljnog kulturnog događaja. Mislim da zagrebački mediji i kulturna javnost nisu baš shvatili tko je došao u Zagreb... Naime, Carole Martinez neka je vrsta Márqueza (onoga iz Sto godina samoće i Jeseni patrijarha, ne onoga koji se ulizivao Fidelu Castru!), a njezin roman u posljednjim je milimetrima izgubio čuvenu Goncourtovu nagradu.

Da podsjetim, ta nagrada dodjeljuje se od 1903. za najbolje prozno djelo na francuskom jeziku, a neki od dobitnika bili su: Marcel Proust, Simone de Beauvoir, André Malraux, Georges Duhamel, Michel Houellebecq... Ipak, pravda je djelomično zadovoljena utješnom Prix Goncourt des Lyceens za 2011, nagradom koju dodjeljuju srednjoškolci. Pročitavši knjigu ostao sam malo zbunjen. Naime, nemam dovoljno mašte da bih mogao zamisliti roman koji bi natkrilio to djelo u godišnjoj francuskoj produkciji. Mislim da nagradu nije dobila u prvom redu zbog biografije: kao bivša glumica i fotografkinja te srednjoškolska profesorica francuskog jezika koja „želi pisati nešto između romana i bajke“, sigurno nije najbolji materijal za tako ozbiljnu nagradu. No tu je problem što se nagrada dodjeljuje za roman, a ne za biografiju!

Dakle, Carole Martinez, rođena 1966, u ozbiljnu književnost ušla je 2007. romanom Sašiveno srce, koji je izrastao iz pripovijedanja njezine bake i obiteljske španjolske tradicije. Odmah je postigla veliki uspjeh i dobila nekoliko nagrada. Godine 1998. objavila je kriminalistički roman za mlade Krik knjige, koji je reizdan 2011. pod novim imenom – Svjedokovo oko. Iste godine izdala je i Du domain des Murmures, što je kod nas spretno prevedeno kao S posjeda Mrmorâ, gdje je Mrmor/mrmor istovremeno imanje i mrmljanje, odnosno šaptanje.

Roman bi se sažeto mogao odrediti kao susret Maloga Princa i Parsifala u traženju Vječnih istina potkraj 12. stoljeća, u doba vladavine Vjere te Križarskih ratova. Bajkovitost je tako poetično ženstvena, a okrutnosti su toliko brutalno muške, da ostajem zaprepašten uvjerljivošću ljupko-krvava srastanja. Čudesnih događaja u tekstu je dosta, no svi su naknadno logično objašnjeni – a da, pritom, nisu izgubili ništa od prvobitne začudnosti. Ne pada mi na pamet prepričavati radnju (što su neki nespretno radili na predstavljanju), no treba reći da je glavna junakinja živa zazidana i da iz tog jezivo nemoćna i ponižavajućeg položaja suvereno upravlja događajima oko sebe! Na toj bizarnoj (povijesno utemeljenoj) ideji izgraditi istovremeno vrlo uvjerljiv i prizeman, ali i beskrajno maštovit svijet opsjena i ludosti toliko je hrabro da bi svatko s malo manje talenta utonuo u živo blato bezveznoga lupetanja! Kako je autorica došla do konačne Istine – daleko od kraja romana?!

Izd. Alfa, Zagreb, 2012.

„Tada sam je vidjela, šćućurena u mraku pored mene. Srce mi je skočilo u grudima. Ona nije ništa govorila, promatrala me, skvrčena u kutu.

Kako se mogla uvući u moj svijet a da to nisam primijetila? Kako je uspjela ući u taj zapečaćeni grob? Nije se micala ili tek jedva, a ja ju nisam gledala u lice, iz straha da ju to ne potakne da se raširi ili da mi se približi.

Ta grozna kreatura, Smrt ili demon, izgledala je kao da se neprestano ponovno oblikuje, kao mulj koji se miče, tako da nisam uspijevala postići osjećaj prisnosti. Uzalud sam znala da je tu, trgnula bih se svaki put kad bi mi pogled pao na tu mračnu formu.

Jesam li ju izmislila kako bih se borila protiv svog ludila?

Jesam li projicirala protivnika vani kako bih se opirala nečemu drugom nego sebi? Jer ništa nije gore od bitke bez neprijatelja.“

Daleko od Francuske, u Svetoj zemlji, vodila se – za roman, ali i za svjetsku povijest – važna bitka stvarnih neprijatelja. Veliki udar Arapa uslijedio je u doba Salah-ud-Dina (Saladina), koji je zauzeo Jeruzalem 2. listopada 1187. Pad Svetog grada uzbunio je Europu te se ujedinjuju Frederik Barbarossa, njemački car, Rikard I. Lavljeg Srca, kralj Engleske, i Filip August, kralj Francuske, koji sudjeluju u Trećem križarskom ratu. Ključna bitka vodila se kod obalne utvrde St. Jean d’Acre, čija se opsada oduljila na dvije godine, od 1189. do 1191. Prvi koji se popeo na zidine utvrde, za križare najvažnije u Svetoj zemlji, bio je Rotrou III. Nugent... Dolazak, pak, Svete kućice iz Nazareta – one u kojoj je arkanđeo Gabrijel navijestio Bogorodici da će roditi Krista – na Trsat, zbio se 10. svibnja 1291. U stvarnosti na taj dan palo je posljednje važno uporište križara u Svetoj zemlji, velika utvrda St. Jean d’Acre. Taj događaj, koji je odjeknuo katastrofalno u cijeloj Europi, postao je temelj za niz legendi... Iznenađuje li nas da je obitelj Nugent, koja se smatrala nasljednikom Frankopana, u svom kaštelu Trsat, nad Rijekom, poželjela potkraj 19. stoljeća podignuti spomenik Rotrouu Nugentu III, a da je skicu nerealiziranoga djela napravio Frangeš-Mihanović!? Ili, drugim riječima, Carole Martinez krenula je od niza srednjovjekovnih legendi, duboko ušla u to turobno povijesno razdoblje i na tim temeljima napisala remek-djelo francuske – i svjetske! – književnosti. Mi smo s tim remek-djelom čvrsto, iako zaobilazno, povezani, no naše legende izrasle iz krvavoga pijeska oko St. Jean d’Acrea još će morati pričekati književnika takva formata kao što je gospođa Martinez, ne bi li nastalo zaista relevantno književno djelo magičnog realizma (lagano otrcana, no prigodna fraza) kadro doći do srca svakoga čitatelja.

Svakako se mora spomenuti da je, između svega ostalog, roman S posjeda Mrmorâ i prekrasna ljubavna priča, koja stišće grlo. Zagreb je, dakle, imao iznimnu prigodu ugostiti istinsku zvijezdu svjetske književnosti koja se ubrzano uspinje unutrašnjim, spiralnim, mračnim stubištem srednjovjekovne kule s čijeg se vrha pruža čudesan pogled – jedina prava nagrada uspona... Ukratko, još jednom: remek–djelo!