Snovi, feminizam i dvije nove knjige

Kao što moramo promisliti kako i zašto uvozimo teorijske koncepte iz globalnih središta akademske moći, moramo razmišljati i o tome što su ženama donijeli preuzeti modusi demokratskog političkog angažmana

Lada Čale Feldman nedavno je objavila knjigu U san nije vjerovati, a ubrzo u njezinu suautorstvu izlazi i knjiga Uvod u feminističku kritiku. To su bili povodi za razgovor o Držiću, onirizaciji i feminističkim temama u književnosti, znanosti o književnosti i društvu.

Nedavno je u Disputu objavljena vaša knjiga U san nije vjerovati. Koliko vas dugo privlači „tumačenje snova“?

Opčinjenost srodnošću snova i kazališnih svjetova progoni me, kao i svakog sanjara i kazalištarca, otkad sam u kazalište kročila, no kao analitički inspirativan zadatak posve me obuzeo kada sam se prihvatila tumačenja Begovićeva Pustolova pred vratima, u knjizi U kanonu, nastaloj u suautorstvu s Moranom Čale. Krenuvši tim Begovićevim tragom, morala sam stići do „modernog pokreta psihologije nesvjesnog“, a i do njegovih stvarnih i metaforičkih veza s kazalištem. Kada su me Dunja Fališevac i Živa Benčić pozvale da sudjelujem u zborniku Oniričko kao poetološki problem, ekstenzivnije sam se posvetila teatarskoj metaforici Freudovih Tumačenja snova i teorijskim diskusijama. Tome se pridružilo razmišljanje o omiljenim dramskim i kazališnim autorima u psihoanalitičkoj perspektivi, pa je nastao niz studija o njezinoj analitičkoj i interpretativnoj učinkovitosti, zastranjenjima, ali i plodnosti njezinih uvida u mehanizme ljudske mašte. Psihoanaliza je propulzivno teorijsko rasadište, no mene je zanimalo što okružje njezinih pojmova donosi teatrologiji, napose komparatističkom tumačenju hrvatske drame i kazališta.

Velik, prvi dio knjige bavi se tumačenjem djela Marina Držića. Kako gledate na Vidrino djelo kao kći legendarnoga držićologa, dr. Frana Čale, a kako kao sveučilišna profesorica?

Nedavna proslava 500-godišnjice Držićeva rođenja otvorila je niz simpozijskih prilika da se o njegovu djelu ponovno sustavnije progovori, pa otud i toliki broj studija u knjizi posvećen prevrednovanju njegova opusa, a i držićoloških spoznaja. Što se tiče moje kćerinske odanosti, već sam čula primjedbe kako sam i dalje „in family business“, što primam s ponosom, jer sam uz Držićeve replike odrastala, bilo na pokusima, prateći oca kao jezičnog savjetnika, bilo u obiteljskoj svakodnevici. To ipak ne znači da se s ocem kao tumačem u svemu slažem, pa se u knjizi može pronaći i reafirmacija stilističkog aspekta njegova tumačenja Hekube iz psihoanalitičke perspektive i podosta polemičkih oštrica na račun, primjerice, njegova viđenja Držićeve „realističnosti“ i „uvjerljivosti“. Mene više oduševljavaju Držićeve i stilske i dramaturške manipulacije naslijeđenim matricama, njegova artificijelnost, nego njegova mimetičnost. Zato sam se, osim eruditnom podlogom Dunda Maroja, pozabavila rjeđe izučavanim metateatarskim tekstovima, Pjerinom, Arkulinom i Hekubom. Studentska recepcija „starih“ hrvatskih autora vrijedno je pitanje zbog jezičnih prepreka na koje studenti nailaze, ali pristup koji nastoji vrednovati njihovu kombinatoričku majstoriju u pravilu nailazi na dobar odaziv.

Na čemu temeljite „kanonizaciju“, a na čemu Držićevu visoku učenost?

Držićeva je kanonizacija složen kulturološki proces, o čemu se možemo uvjeriti čitajući zbornik Putovima kanonizacije uredničkog dvojca Nikole Batušića i Dunje Fališevac. Moja argumentacija usmjerena je na Držića prije svega kao na dramatičara, manje na vezu urotničkih pisama s idejama njegovih djela. Držića ne bi valjalo tretirati kao apsolutno samoniklog klasika o čijem su opusu rečene u mramor uklesane istine, ali niti je moguće detronizirati ili dekonstruirati njegovu veličinu kao nacionalnog Barda, zaštitničku značku zastarjelih akademskih razglabanja. Njegova je vrijednost upravo u transhistorijskoj žilavosti, otvaranju novim interpretativnim ponudama: tome se može otvoriti samo opus koji je u sebe upio gotovo čitavo svoje prethodno nasljeđe i imao sluha za svoje suvremenike, pa nikad ne možemo biti sigurni da smo sagledali sve intertekstne odvojke njegove „učenosti“, kako se o njemu izrazio Boris Senker kada je pisca branio od sugestija kako je Plauta i eruditnu komediju ili posve napustio ili pak servilno oponašao.

Što mislite o najnovijim uprizorenjima Vidrinih djela, posebno s obzirom na jezik, govor, kao nekadašnja jezična savjetnica u Dolenčićevu Dundu Maroju?

Držićev je jezik teško svladati u uvjetima u kojima je i opća jezična kultura našega glumačkoga življa vrlo slaba, pa je i posao jezičnoga savjetnika nezahvalan, jer ne možete glumce nadzirati kad se popnu na pozornicu i počnu misliti na brojne druge, zahtjevne komponente svojega nastupa. Time ne sugeriram kako bi od toga napora valjalo odustati. Kada je zagrebački HNK o Držićevoj obljetnici postavio Dunda Maroja, prenijevši mu ambijent u talijanske pedesete godine, čulo se u kritici povika da bi tekst konačno trebalo – prevesti na svima razumljiv hrvatski! Užasnuta nad tim nakaznim idejama, koje bi našeg jezično najkreativnijeg pisca srozale do scenarista kakva sit-com-a, pitala sam se zašto je prije tridesetak godina mojem naraštaju bilo lako hodočastiti na Kunčevićevu postavu u istoj toj nacionalnoj kući, zašto moji prijatelji, odrasli i odgojeni u Zagrebu, tada nisu jadikovali nad inačicom koja je najbliža normi hrvatskoga književnog jezika? Ni suvremenim Londončanima nije lako pratiti Shakespeareove postave u rekonstruiranom Globeu, pa ipak nitko ne misli kako je nužno da se Na tri kralja tamo izvodi na suvremenom engleskom! Nitko se u anglo-američkom bijelom svijetu „prevoditeljima“ ne obraća ni zbog suvremenih filmskih ekranizacija (Almereidin Hamlet ili Fiennesov Koriolan), koje jednako rabe izvornike. Bit će prije da se Držićem ne znamo baviti suvremenim kazališnim izričajem, koji bi te prepreke uspješnije prekoračio od bilo kakva prijevoda. Inscenacija pak spomenute Držićeve najistaknutije komedije u Kazalištu Gavella pretvorila je taj tekst u plitku slikovnicu koju nikome ne bih preporučila. Jezičnome „problemu“ uspješno doskaču zasad jedino postave na Dubrovačkim ljetnim igrama, u kojima većina glumaca taj jezik još osjeća kao živ i svoj, no i tu se pretpostavlja da glumac može igrati samo ono što mu je blisko. Da apsurd bude potpun, ispostavilo se da je od svih obljetničarskih postava u hrvatske publike i kritike najbolje prošlo – mađarsko gostovanje!

Komparatističko-psihoanalitički ključ određuje i drugi dio vaše knjige. Kako povezujete modalitete ženskosti i metateatralnosti?

O sprezi ženskosti i kazališnosti pisala sam u Euridikinim osvrtima i Femini ludens. I u novoj knjizi nastavljam se baviti percepcijom žene kao glumice, glumila ona muške uloge, kao u Shakespearea i Marivauxa, bila ona femme fatale, kao u djelima Vojnovića, Begovića i Krleže nastalima u doba političke i poetičke krize oko Prvoga svjetskog rata, ili profesionalna glumica, kao u Krležinoj noveli Pod maskom. O toj se prozi iz ciklusa o Glembajevima dosad gotovo ništa nije pisalo, premda je riječ o čudesnoj crtici o ženskoj glumačkoj tremi, punopravnoj odi i ženskom i glumačkom usudu psiho-fiziološki bolnog podvajanja. Kada već govorimo o kanonskom statusu hrvatskih autora i modusima održanja njihove vitalnosti i željkovane međunarodne relevantnosti, taj sam tekst prevela na engleski te se u Rijeci 2010. postavio na pozornicu kao ženski solo performans, u izvedbi američke feminističke umjetnice Lois Weaver i redateljice Julie Bardsley. Majstor svjetla riječkog HNK-a koji je s nama predano radio nije se toj hibridnoj, djelomično i autobiografskoj, razgradnji ženskog glumačkog jastva mogao načuditi, prisjećajući se Krleže uglavnom kao palice srednjoškolskog terora. Sve hrvatske glumice pozivam da razmisle što bi s tom novelom poduzele.

U trećem dijelu knjige bavite se izvedbenim aspektima, na primjeru Stilskih vježbi i Goffmanova Predavanja. Koliko svoj predavački rad povezujete s performativnošću?

U svakom pogledu, što ne implicira da se ne mora znati tekst! Performativnost ne uključuje samo sposobnost, kako Goffman veli, svojevrsnog stand--up komičara, koji mora držati pozornost i znati odgovarati ne neposredne izazove publike, nego i učinkovitost, umijeće ne toliko da se znanje usadi koliko da se prenesu kriteriji diskusije, interes i strast prema materiji o kojoj se govori. Performativnost predavača nije podlijeganje estradnim apetitima u društvu sveopćeg spektakla, niti tradicionalno recitiranje uvježbane uloge, nego riskantno manevriranje između (usvojenog) monologa i (iznenadnog) dijaloga, naučenih i improviziranih „replika“, otvaranje nepredvidljivom spoznajnom događaju. Nema usporedbe između profesorskog umijeća i glumačkog majstorstva Stilskih vježbi, ali objedinjuje ih izvedbeno ponavljanje, koje me posebno zanimalo u slučaju rekordne i legendarne predstave, durational performance.

Na pragu je izlazak vašeg Uvoda u feminističku kritiku. Kako vidite položaj žene u današnjoj Hrvatskoj, kako u «globalnom» svijetu?

Uvod u feminističku književnu kritiku pišem skupa s kolegicom s Odsjeka za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Anom Tomljenović, čiji se znatni dio doktorata tiče i feminističko-kritičkih nastojanja. Knjigu smo pisale u posljednjih godinu dana, a jesmo li baš na pragu njezina izlaska, odlučit će izdavački ritmovi. Pokušale smo izbjeći uobičajene preglede različitih feminističkih škola i knjigu koncipirati kao polemički hod razmjerno ustaljenim protokolima znanosti o književnosti. Nastojale smo i dati obol što većem broju ovdašnjih znanstvenica i teoretičarki u društveno-humanističkom području. Ne mogu ne spomenuti Centar za ženske studije u Zagrebu, koji je zaslužan za održanje ženskih kritičkih i aktivističkih napora, premda djeluje u stalnoj financijskoj neizvjesnosti, ovisan o stranim fondovima. U duhu ću te situacije formulirati i svoj odgovor na vaše pitanje o suvremenom položaju žene u globalnom kulturnom scenariju: kao što moramo promisliti kako i zašto importiramo teorijske koncepte iz globalnih središta akademske tržišne moći, i koliko njegujemo kritičku svijest o vlastitoj kulturnoj stiješnjenosti između nekadašnjih i današnjih „imperija“, tako na isti način moramo razmišljati i o tome što su ženama donijeli preuzeti modusi demokratskog političkog angažmana. Isto vrijedi i za nove profesionalne prilike, ugledna menadžerska mjesta, ulazak u vojne pogone. I za nove oblike ženske pauperizacije, na koje je ukazao slučaj radnica Kamenskog, koji je dao povoda i maštovitim oblicima kazališno-političkih intervencija, koje upozoravaju na nove uvjete ženske eksploatacije i revolta.

Jeste li vi feministica?

Da, jesam feministica, svjesna da ta riječ stalno zvoni novim konotacijama, nailazi na nesporazume i izaziva bojazan od društvene stigme, podsmijeha. Intelektualci su per definitionem, a danas i ovdje na posve nov način, bića pod stigmom – dokona naklapala koja svugdje vide povod za skepsu i kojima bi bolje bilo da se prihvate nekog gospodarski unosnog posla, da i oni spase zemlju od propasti! Budući da „javno mnijenje“, dobar dio najglasnijih medija, ionako iskazuje prezir za sve one koji se ne daju ucijeniti kakvom funkcijom ili pozamašnom svoticom, rado tu stigmu nosim, pa sam utoliko osobno imuna i na antifeminističke ispade, što ne znači da sam o njima voljna javno šutjeti.

Što mislite o hrvatskom tržištu knjiga? Koju vašu knjigu ubrzo možemo očekivati?

Hrvatsko tržište knjiga slabo stoji i s beletristikom, nekmoli sa znanstvenim knjigama, a o tome bi vam više i s gorčinom mogao reći Josip Pandurić, izuzetna osoba u našem izdavaštvu, o čijoj ljubavi za posao kojim se bavi te predanosti i poštenju u suradnji ne mogu izgovoriti dovoljno dostojnih riječi te čijem cijelom timu zahvaljujem za brižljivu pripremu knjige U san nije vjerovati. U pripremi je inozemno objavljivanje engleskog prijevoda Gavelline Teorije glume, knjiga kojoj ću predgovor napisati s Marinom Blaževićem, kolegom sa zagrebačkog ADU-a, s kojim radim i na zborniku nastalom pod istom pojmovnom kapom pod kojom smo s nizom suradnika 2009. organizirali međunarodni skup Misperformance. Od svega mi je ipak najmilije sanjariti o novim knjigama, ali o tom možda ipak bolje potom...