Raskošna zvukovnost orgulja

Nakon objavljena, vrlo dobra recitala čembalista Pavla Mašića (Bach, Händel i Scarlatti), diskografska kuća Croatia Records pobrinula se i za također dobrodošao diskografski prvenac Alena Kopunovića Legetina, koji već desetak godina u Požegi istodobno djeluje kao orguljaš katedrale Sv. Terezije i crkve Sv. Lovre te uspješno koncertira diljem Hrvatske i u inozemstvu. Glazbenički senzibilitet i zavidnu sviračku spremu Kopunović Legetin odlučio je predstaviti stilski vrlo raznolikim repertoarnim izborom, u kojemu se cjelovito očituju goleme izvedbene mogućnosti novih orgulja požeške katedrale. I doista, ugledni njemački graditelj Wolfgang Eisenbarth (Passau) sagradio je 2007. u Požegi reprezentativno glazbalo koje idealno odgovara sjajnoj akustici požeške barokne katedrale. Nove požeške orgulje imaju tri manuala i četrdeset registara, a svirale su – zbog velikoga prozora na crkvenome koru – raspoređene u dva elegantna i suvremeno oblikovana regala, decentno oplemenjena profinjeno stiliziranim naznakama baroknih obrisa.

Alen Kopunović Legetin za orguljama požeške katedrale

Premda bih prosudbu heterogenoga likovnog oblikovanja popratne programske brošure ovoga CD-a radije prepustio osobnoj procjeni njegovih budućih slušatelja, ipak sam dužan izreći ove zamjerke: zbog nefunkcionalna i estetski proturječna dizajna koji je sam sebi svrhom (naivni crteži sukobljavaju se s računalno obrađenim fotografskim izvedenicama), jedva pak bivaju čitljivi zanimljivo koncipirani popratni tekstovi Helene Novak Penga, dok nam sa zornom fotografijom nije predočeno ni vrijedno i izgledom lijepo novo glazbalo, pa tako ni lik vrsnoga glazbenika koji na njemu doista vješto svira?! No, za razliku od nepovoljna vizualnog dojma, netom objavljen nosač zvuka odlikuje se pomno izbalansiranim i razložnim interpretacijama Alena Kopunovića Legetina i – što je prava rijetkost u našoj uglavnom profesionalno nedorečenoj diskografskoj praksi – visokom kvalitetom neuobičajeno razgovijetne i znalački nivelirane tonske slike, koja vjerno dočarava zvukovne posebnosti Eisenbarthovih požeških orgulja, ali i akustičke odlike itekako pogodna crkvenoga prostora u kojemu se one nalaze; posljednje je velika zasluga glazbenoga producenta Vanje Lisjaka i tonskog snimatelja Božidara Pandurića.

Svoj prvi samostalni nosač zvuka Alen Kopunović Legetin s razlogom je i maštovito naslovio Portret kraljice. A kako je bilo koji iole uvjerljiv portret kraljice svih glazbala upravo nezamisliv bez krucijalnih skladbi orguljskoga kralja Johanna Sebastiana Bacha, to požeški orguljaš svoj debitantski recital neslučajno započinje s egzaktnim, primjereno registriranim i znalački fraziranim tumačenjima dviju majstorovih opsežnih skladbi, koje razložno elaborira u razborito umjerenim tempima, što itekako pogoduje razvidnome praćenju njihova zamršenog kontrapunktskog tijeka (Toccata i fuga u d-molu, BWV 566, Preludij i fuga u D-duru, BWV 532). Nakon tih dviju važnih i ozbiljnih stranica iz neusporedive orguljske biblije Johanna Sebastiana, slijedi rjeđe izvođena skladba Bachova sunarodnjaka i suvremenika Johanna Gottfrieda Waltera; svjetovno razigran Koncert za orgulje solo u h-molu, LV 133 (sačinjen prema Vivaldijevu violinskom izvorniku), a upravo ta vedra koncertantna partitura čini logičan repertoarni prijelaz sjetnim, a potom i pastoralnim ugođajima, kojima je prožeta Fantazija u d-molu, KV 397 Wolfganga Amadeusa Mozarta. U vrlo uspjeloj orguljskoj prilagodbi te zapravo klavirske skladbe Kopunović Legetin poseže za suptilnom kombinacijom eteričnih registara, što priziva u sjećanje astralnu zvukovnost nekolicine manje poznatih minijatura koje je Mozart skladao za njemu toliko dragu, a danas posve zaboravljenu – staklenu harmoniku.

Izazovne tonske mogućnosti Eisenbarthovih požeških orgulja – na posve drukčijemu stilskome području bujne zvukovnosti kasnoga romantizma – ovdje su uvjerljivo dočarane u četirima kontrastnim stavcima Gotičke suite, op. 25 Léona Boëllmanna (Koral, Gotički menuet, Molitva našoj Gospi, Toccata). Poman programski izbor požeškoga orguljskog recitala i u nacionalnome je smislu logično pozicioniran te primjereno poentiran sadržajno vrijednim skladbama Franje Dugana (Toccata alla fuga u g-molu), Albe Vidakovića (Fantazija i fuga u f-molu) i Mate Lešćana (Intrada i koral Pjevaj hvale, Magdaleno), što je naposljetku omogućilo da dojmljivi portret kraljice zadobije i svoju hrvatsku vizuru, koju bi još vjerodostojnijom zasigurno učinilo uvrštenje barem jedne reprezentativne partiture nezaobilaznoga orguljskoga i skladateljskog barda Anđelka Klobučara.

Alen Kopunović Legetin na zavidnoj je razini predstavio i svoje glazbeničko umijeće i izvedbene mogućnosti novih orgulja požeške katedrale. Usprkos medijskoj marginalizaciji, naše orguljarstvo posljednjih godina doživljava procvat, pa se stoga nadamo kako će svoje zasebne nosače zvuka uskoro dobiti svako od još triju orguljskih glazbala koje je tvrtka Eisenbarth sagradila u Republici Hrvatskoj: u crkvi Bezgrješnog Srca Marijina na zagrebačkome Jordanovcu (2009), katedrali Sv. Stošije u Zadru (2010) i crkvi Sv. Marka na zagrebačkome Gornjem gradu (2011).