Povratak osobnoj estetici

Početak plesne sezone označile su predstave koje i ne pokušavaju ocrtati širi kontekst ili se društveno angažirati, već ostaju unutar određene plesne estetike, više zaokupljene formom ili kompozicijom. No u tom povratku estetici možda ima i više bunta negoli u izabiranju kakve konkretne problematike jer se time pridaje važnost koreografiji, pokretu i vrijednostima same plesne umjetnosti, neovisno o vanjskim čimbenicima u kojima ona nastaje.

U tom smislu izdvajaju se predstave BorderLines III Nensi Ukrainczyk te Trag/Trace/Spur Zrinke Šimičić Mihanović u suradnji s Michaelom Müller i Faom Ventilatom. Obje autorice razvijaju preokupacije od početka prisutne u njihovu autorskom radu i usredotočuju se na vizualno i apstrakciju.; Nensi Ukrainczyk odlučuje se za čiste geometrijske linije i kombinatoriku pokreta, a Zrinka Šimičić Mihanović za improvizaciju i sučeljavanje plesa s drugim medijima i izvedbenim formama, ovdje animiranom slikom na staklu i zvukom.

Iz predstave Trag

BorderLines III valja promatrati u odnosu na prethodne BorderLines II (2011) i BorderLines (2004), zametnute oko ideje vremenskoga kontinuuma. Te se plesne kompozicije međusobno razlikuju brojem plesačica, obrascima kretanja, promjenama kostima i sitnim pomacima u scenografskim elementima, a minimalističko kretanje po vertikalnim linijama otvara mogućnost nebrojenih kombinacija. Početna BorderLines na scenu postavlja tri plesačice usredotočene na kretanje u uskome traku svjetla prema naprijed i prema natrag po zacrtanoj liniji. U BorderLines II situacija se usložnjava već i zbog trostruko većeg broja plesačica. U meditativno kretanje naprijed-natrag uvodi se i element proklizavanja na tuđu putanju, čime se dobiva dojam dijagonalnoga kretanja, a različitim tempiranjem pomaka i smirivanjem pojedinih plesačica cijeli je prostor u gibanju.

BorderLines III reducira broj plesačica na pet (Rina Kotur, Katarina Rilović, Vesna Rohaček, Nina Sakić i Ana Vnučec) odjevenih u bijele naborane haljine različitih duljina (kostimi Alena Orović), publika je smještena na stolce na završecima linija, postajući prostornom preprekom plesačicama koje kretanje nastavljaju i izvan pretpostavljene scene (vizualni identitet Dora Đurkesac). Promjene kostima u trima koreografijama prate promjene u gustoći i složenosti pokreta, od čistih, jednostavnih oblika do nepravilnih prepletanja i zašivanja prostora. Novi je element spuštanje na pod i povremene intimizacije. U odnosu na polazni BorderLines važan pomak ima i svjetlo (Duško Richtermoc) kojim se ističu ili zamračuju pojedina tijela ili dijelovi tijela, ovisno o učinku koji se želi postići.

U prožimanju plesa s drugim umjetnostima Zrinki Šimičić Mihanović važno je polazište improvizirani pokret koji nastaje na temelju osluškivanja i prepoznavanja impulsa iz medija u trenutačnom kontaktu s plesnim medijem. Eksperimentalni performans Trag/Trace/Spur zamišljen je kao niz izvedaba, pri čemu je ishod pojedine izvedbe polazište sljedeće. Takav zahtjevan tip umjetničke interakcije zahtijeva iznimnu koncentraciju autora. Pokret, animiranu sliku (Michaela Müller) i zvuk (Fa Ventilato) povezuje nestalnost, neuhvatljivost građe. Informacija koja se poluči u jednome mediju odmah se transformira u drugome, a odgonetanje tragova pojedinoga umjetnika postaje još kompleksnije dok značenja izmiču u fluidnosti i moguće ih je nazrijeti u tragovima, bljeskovima sjećanja. Zbog projiciranja animacije dobiva se dojam da je sve podređeno vizualnom, da se pokret i zvuk nastoje pretočiti u sliku. Prevladavaju akromatičnost, apstrakcija, pokret je u oku promatrača sveden na dvodimenzionalno kretanje koje se gotovo stapa s animiranom slikom. Da je ipak riječ o kretanju, postajemo svjesni povremenim smirivanjem plesačice i njezinom potragom za dijelom scene još nepokrivenim animacijom.

Likovne i vizualne komponente izvedbe važne su objema autoricama, Zrinka Šimičić Mihanović bavi se konačnom slikom nalik filmskom doživljaju, kod Nensi Ukrainczyk to su skulpturalnost i prostorna dimenzija.