Portal i hrast

I danas se živo sjećam trenutka kad sam prvi put postao dramatično svjestan razlike između našega sjevera i juga. Bilo je to davno, još u mladosti, kad sam se nabacivao jednoj djevojci.

Tražeći kakvu zgodnu temu kojom bih je mogao impresionirati, razvezao sam o svome djetinjstvu na Dunavu: o riječnim krajolicima, o brodovima, o ribolovu i o sličnim stvarima. Slušala me pažljivo, pa sam se nadao da ću imati uspjeha. I doista sam ga imao, premda ne onakva kakvu sam se nadao. Uspio sam, naime, samo utoliko što je moja memoaristika i u djevojci pokrenula uspomene, pa mi je ona stala pripovijedati kako je provela djetinjstvo. A provela ga je u sjeni trogirske katedrale: opisivala mi je kako se igrala pod portalom, kako je skakutala po pjaci i po loži, i kako se skrivala u uskim uličicama, odmah pokraj starokršćanskih crkvica. I eto što se dogodilo: nadao sam se da ću impresionirati djevojku, a ona je impresionirala mene. Jer shvatio sam da je ona provela djetinjstvo u muzeju, a ja na goloj livadi.

Ali objasnilo mi se još nešto, premda to tada još nisam znao jasno formulirati: shvatio sam da njezin i moj odnos prema povijesti moraju biti potpuno različiti, a da je ta nepodudarnost zapravo bitna kulturna razlika između obale i kontinenta.

Ponajprije, moja je sugovornica odrastala u neposrednom dodiru s poviješću, i za nju je povijest bila nešto što se može rukom opipati: ima nečega potresnog u činjenici da dodiruješ ono isto mjesto gdje je prije toliko stoljeća počivalo Radovanovo dlijeto, ili čak i njegov dlan, kojim je opipavao glatkoću kamena. Time kao da dotičeš i sama prošla stoljeća, a ona za tebe postaju nešto stvarno. Jer jasno vidiš kako vrijeme teče, kako se generacije smjenjuju i kako je sve to nekako dovelo do toga da ti sad stojiš pred tim kamenom i zuriš u njega. Ja sam, nasuprot tome, rastao s osjećajem da je povijest negdje drugdje, prije svega u knjigama. Najstariji materijalni trag prošlih stoljeća bio je u mom zavičaju jedan hrast za koji se tvrdilo da ima tristo godina. Povijest je zato bila apstrakcija, nešto što je trebalo s mukom zamišljati i oko toga se truditi, a da na kraju opet ne budeš siguran da išta znaš.

A drugo, povijest je za moju sugovornicu bila dio osobne biografije: igrajući se u ranom djetinjstvu među svim tim spomenicima, ona ih je uključila u svoje neposredno iskustvo, jer je pod portalom prvi put raskrvarila koljeno, a u loži prvi put kušala žvakaću gumu. Tako je povijest postala za nju nešto vrlo intimno. Ja sam pak uvijek polazio od pretpostavke da se povijest događa nekome drugom, da se ona tiče nekih tamo država i ratova, dok sam svoju biografiju i biografije svojih bližnjih vidio kao nešto posve drukčije od povijesti, pa čak i kao nešto čime se čovjek može zaštititi od nedaća što ih povijest donosi.

A iz toga je slijedilo da se moja Trogirka i ja moramo odnositi prema svijetu na dva posve različita načina, kad nam je već iskustvo tako različito i kad su nas formirale dvije različite situacije. Razlika je imala dva oblika.

Prvo, različit je bio naš odnos prema sadašnjosti, prema društvenim zbivanjima i politici, dakle, prema svemu onome što će jednom i samo biti povijest. Moja je sugovornica prema tim stvarima imala mnogo ležerniji stav nego ja: ja sam bio sklon da se dam impresionirati aktualnim događajima, parolama, društvenim potresima, jer mi je sve to nekako bilo prvi put, a ona je – zbog nagomilana povijesnog iskustva što ga je usvojila u zavičaju – sve to uzimala treznije, znajući da će povijest i tomu dati prikladno mjesto.

A drugo, različit je bio i naš odnos prema samima sebi, odnosno prema vlastitom životu. Ja sam svoj život gledao biološki, te sam ga tako i mjerio: od djetinjstva pa do toga razgovora ja sam iz djeteta izrastao u čovjeka, pa sam bio sklon misliti da je to neko jako dugo razdoblje. Ona je pak pojedinačni život uspoređivala sa životom grada, pokrajine, naroda, i bila je svjesna toga koliko smo još oboje mladi.

I što je za mene bio rezultat toga razgovora? Bila je neka mješavina sreće i nesreće. Nesreća je dolazila od poraza: ja sam zaključio kako smo nas dvoje odveć različiti i kako zato nemamo zajedničke budućnosti. A sreća je dolazila od spoznaje: činilo mi se da sad razumijem u čemu je glavna razlika između obale i kontinenta.

Sastoji se ona prije svega u odnosu prema povijesti. Na obali je povijest prisutna izravno i dio je svačije biografije, pa bi se moglo reći da je pripitomljena, pretvorena u nešto pristupačno i lako razumljivo. A na kontinentu ona je odmaknuta od svakodnevice i uzdignuta do nedodirljivosti, ili – gledajući na drugi način – potisnuta u podsvijest, da bi odande djelovala nekim svojim kompliciranim i teško spoznatljivim putovima.

I tu smo kod ključne stvari: to što povijest na kontinentu nije vidljiva ne znači da ne postoji, a to što na obali jest vidljiva, ne znači automatski i da je jednostavna. Naprosto, ona u tim dvjema zemljopisnim sferama djeluje na dva različita načina. A to onda ima utjecaja i na pojedinca i na zajednicu, a objašnjava i zašto se ljudi s obale čude kontinentalnom odnosu prema povijesti i obratno. Kao što smo u prvi mah bili jedno drugom čudni, ona Dalmatinka i ja.

Ipak, to što smo bili jedno drugomu čudni nije dovelo do nesporazuma, nego nas je potaknulo da nastavimo razgovarati. Tako se s vremenom pokazalo da ni moja procjena o našoj zajedničkoj budućnosti nije bila točna. Jer sa ženom što se kao dijete igrala u podnožju trogirske katedrale ja i danas često razgovaram o osobnoj i općoj povijesti.