Pisac je prijeko potreban kazalištu

Snimio I. Tretinjak

Ponekad novije i drukčije redateljsko čitanje komada postaje samo sebi svrha i zaboravlja pisca, a podcjenjuje publiku / Tema Domovinskog rata ni u kazalištu, ali ni na nekim drugim razinama, još nije artikulirana / Kod određenog dijela naših kazalištaraca, pogotovo kazališne kritike, uvriježeno je mišljenje da je svaka angažirana predstava – dobra predstava / U manjim mjestima silni entuzijazam i energija cijeloga kazališta uspijevaju barem ublažiti nedostatak novca / U nas jedna stranka dobiva mjesto intendanta kazališta, a druga zauzvrat ima pravo postaviti svog čovjeka na čelno mjesto groblja, kanalizacije ili neke slične gradske firme / U kazalištu će uvijek postojati i glumac i publika

Dražen Ferenčina jedan je od naših najproduktivnijih redatelja, koji često radi u rodnom Zagrebu, ali i izvan njega, posebice u kazalištu Virovitica, gdje je zaposlen na mjestu redatelja i umjetničkog savjetnika. Uz predstavu koju je upravo postavio u Virovitici, Schnitzlerovo Kolo, ljetos je u sklopu Histrionskoga ljeta na Opatovini postavio Gospodsko dijete Kalmana Mesarića, što je bio i izravan povod razgovoru. S redateljem koji iza sebe ima više od stotinu režija u Hrvatskoj, Sloveniji i Bosni i Hercegovini te, između ostalih, Rektorovu i Nagradu hrvatskoga glumišta, porazgovarali smo o brojnim kazališnim i drugim temama.

Ovogodišnje Histrionsko ljeto prošlo je u znaku komedije Kalmana Mesarića Gospodsko dijete u vašoj režiji. Kako ste se odlučili za tu komediju?

Više je razloga za postavljanje Gospodskog djeteta na Histrionskom ljetu. Riječ je o ponajboljoj kajkavskoj komediji, nastaloj između dva svjetska rata, a poznato je da Histrioni u svom repertoaru posebnu pozornost posvećuju kajkavskim komadima. Kalman Mesarić vrsni je kazališni praktičar i teoretičar, ali nažalost prilično zapostavljen u suvremenom kazalištu, pa je ova predstava bila i prigoda da podsjetimo na njega.

Mesarić u ovoj komediji suočava selo i njegove tradiciji okrenute siromašne seljake s gradom i njegovim preko noći obogaćenim naprednim građanima prve polovice 20. stoljeća. Koliko uspješno taj ključ selo–grad, siromaštvo–bogatstvo govori o današnjem stanju stvari?

Zaplet komedije, na stanovit način, uzrokuje ekonomska kriza i bez obzira što se radnja događa 30-ih godina prošloga stoljeća, odnos između „onih koji imaju i onih koji nemaju“ itekako je aktualan i progovara i o nama danas.

U predstavi ste se u najvećem dijelu prepustili Mesarićevim riječima, minimalno intervenirajući. Zašto niste išli za naglašenijom suvremenizacijom komada?

Zato jer mi se taj postupak u ovom pučkom komadu činio suvišnim. Osim toga naglašena suvremenizacija predstave nije jamstvo da ćete i dobiti suvremenu predstavu. Ponekad novije i drukčije redateljsko čitanje komada postaje samo sebi svrha i zaboravlja pisca, a podcjenjuje publiku.

Koliko je vama važan redateljski potpis predstave?

Upravo zbog gore spomenutoga, nikada mi nije bilo važno u prvi plan staviti svoj redateljski rukopis. Redatelj može biti kreativan, a da pritom ne trpe pisac, glumci i publika. Postoje dramski tekstovi za koje se voli reći da režiraju sami sebe, a režija je najbolja kad je nevidljiva. Kad je takva predstava uspješna, izvukli su je, navodno, glumci, a kad ne uspije, onda bi trebao biti kriv redatelj jer nije znao raditi s glumcima. Nije to baš uvijek ni daleko od istine. No pustiti da komad sam govori čini mi se možda i najtežom režijom. Peter Brook kaže za takve tekstove: „Ako želite da se komad čuje, morate iz njega čarolijom dobiti zvuk.“ To često zahtijeva mnogo proba i promišljenih radnji da bi rezultat izgledao posve jednostavno, „baš kako je pisac napisao“. Često redateljima koji ustrajavaju na svojoj estetici i poetici rukopis na kraju rezultira time da predstave brzo počinju sličiti jedna drugoj. No ni vidljiva ni nevidljiva režija ne jamče dobru predstavu.

Prije Gospodskog djeteta, što je kritika i malograđanštine, u Šibeniku ste postavili Pir malograđana, a sličnom ste se temom bavili i u Mrtvim dušama i drugim svojim režijama. Koliko je malograđanština prisutna u našem društvu?

Malograđanština je fleksibilna i vrlo se lako prilagođava svakom vremenu i prostoru, pa tako i ovom našem. Suvremeno konzumerističko doba traži od nas da svoj malograđanski talent razvijemo u svim smjerovima. Trošimo novac koji nemamo na stvari koje ne trebamo da bismo zadivili ljude koje ne volimo. Sa svih strana nudi nam se neka lažna stvarnost… nude nam da kupimo proizvode od kojih ćemo postati ljepši, pametniji i sretniji, a malograđanski duh uživa u tom razvodnjenom optimizmu. Dobro mu je i ništa ne želi mijenjati. Ne vjerujem da postoji sfera društvenoga života koja je imuna na malograđanštinu. Tako je i u kulturi i u kazalištu. I kada podilazite malograđanskom ukusu publike i kada stvarate umjetnost samo da biste se dokazali i društveno potvrđivali, djelujete kao umjetnik malograđanin. Svaka vrsta umjetničkog djelovanja koja uključuje neku vrstu kalkulacije postaje malograđanština. U ovom vremenu sveopće estradizacije i marginaliziranja kulture sve su rjeđa, ali su zato i dragocjenija, sva djela koja nastaju kao rezultat iskrena umjetničkog promišljanja.

Uspijevate li se vi othrvati malograđanštini? Koliko je teško ne pokleknuti?

Najradije bih rekao da nisam malograđanin, ali ono što mi mislimo o sebi ne mora uvijek imati veze s istinom. Život je tako uređen da ste često u situaciji kad morate pristajati na razne kompromise. A ulazak u bilo koju vrstu kompromisa već je dobar korak prema malograđanštini. Po sociološkoj definiciji, čovjek je društveno biće, a život je zapravo velika društvena igra s točno određenim pravilima. Od nas se očekuje da se, malograđanski, držimo tih pravila bez obzira na svoj stav i svoje mišljenje. Kao i svatko drugi tko pokušava misliti svojom glavom, trudim se ne pristati na to. Nekad mi to i uspijeva.

Osim malograđanštinom, u predstavama bavite se i temom minuloga rata i njegovih posljedica. Koliko je rat kazališno neizrečena tema?

Ne vjerujem da se bilo koja tema može iscrpsti u kazališnom smislu. Dovoljno je rečeno i o, primjerice, ljubavi, pa se još o toj temi piše, režira i glumi. I opet nismo ništa pametniji. Domovinski rat, čije posljedice na ovaj ili onaj način svi i danas osjećamo, nismo svi doživjeli ni prošli na isti način. Neki su ga osjetili izbliza, a neki izdaleka, netko je u njemu mnogo izgubio, netko ništa, a netko je bogme i zaradio. Riječ je o neiscrpnoj temi o kojoj i u životu i u kazalištu svatko ima svoj kut gledanja. Moram priznati da me i sama iznenadilo kad sam pročitao analizu Sanje Nikčević o hrvatskoj ratnoj drami, u kojoj je ona nabrojala 95 tekstova, koji se, u posljednjih dvadeset godina, na ovaj ili onaj način bave tom temom. Znači o ratu se piše i pisat će se, i raditi predstave.

Je li kazalište pomalo zakazalo u umjetničkoj artikulaciji tih tekstova?

To je preteško pitanje, s obzirom na našu društvenu stvarnost. Domovinski rat nije jednako artikuliran ni u našem političkom ni u medijskom prostoru. Svi na njega gledaju iz malo više lijeve ili iz malo više desne vizure. Bilo mi je zanimljivo slušati komentare o predstavi te tematike Crne oči Davora Špišića, koju sam režirao u Gavelli. Ovisno o svom političkom uvjerenju, komentatori bi joj zamjerali da podilazi Srbima ili da previše navija za Hrvate. A mi smo pokušali napraviti predstavu koja ne prilazi ratu s naše ili njihove strane, niti se trudi biti politički korektna, nego samo dijagnosticira to teško razdoblje u životu malog čovjeka. Nažalost tema Domovinskog rata ni u kazalištu, ali ni na nekim drugim razinama, još nije artikulirana.

Koje još društvene teme vape za pozornicama? Žmiri li kazalište možda na hrvatsku stvarnost u kojoj je sve veći broj ljudi primoran zamijeniti urede i tvornice cestom, dok školovana mladež bježi glavom bez obzira preko granice?

Hrvatska stvarnost nudi nam niz tema od kojih nam se smije ili najčešće plače. Naravno da zbog toga postaju vrlo podatna kazališna građa. U posljednje vrijeme pojavilo se dosta predstava koje progovaraju o osjetljivim mjestima naše svakodnevice. No problem nastaje kad od takvih tema hoćete napraviti dobru predstavu. Kod određenog dijela naših kazalištaraca, pogotovo kazališne kritike, uvriježeno je mišljenje da je svaka angažirana predstava – dobra predstava. Vidio sam dosta predstava koje glume da se bave nekim problemom, a publika ostaje prilično ravnodušna. Dovoljno je pročitati poruku predstave u programskoj knjižici, a sam kazališni čin što prije zaboraviti. Ljepota je kazališta u tom što možete barem na trenutak izaći iz ovog svijeta i ući u neki drugi. To je svijet koji počiva na iluzijama i moram priznati da mi je draža dobra kazališna laž od loše predstave koja govori o važnim istinama kojima je prenapučen naš svijet.

Vratimo se načas važnim istinama i Gospodskom djetetu, u kojemu možemo uočiti još jednu hrvatsku aktualnost – odnos Zagreba i ostatka države. Nedavno je najavljena podjela Hrvatske na dvije regije iz čega bi, kako tvrdi dio struke, trebao opet profitirati tek Zagreb, koji usisava sve u sebe. Baš suprotno, vi, kao rođeni Zagrepčanin, često bježite iz središta u manje sredine, dapače, zaposleni ste u Virovitici. Kakva je razlika u radu u zagrebačkim kazalištima i kazalištima manjih mjesta?

De- setak godina zaposlen sam u Ka- za- lištu Virovitica, kao redatelj i umjet- nički savjetnik, a prije toga kraće vrijeme bio sam Umjetnički ravna- telj Zorin doma u Karlovcu. Imam velik broj režija u kazalištima izvan Za- gre- ba, tako da mi je dobro poznato kako izgleda rad na predstavi u manjim mjestima. Ako izuzmemo opće poznatu činjenicu da kazališta izvan Zagreba imaju mnogo manje novca, velike razlike u samu radu zapravo i nema. Svagdje glumci jednako vole raditi i često se događa, po manjim mjestima, da silni entuzijazam i energija cijeloga kazališta uspijevaju barem ublažiti nedostatak novca. Najveća razlika, čini mi se, vidi se u medijskom tretiranju. Kad dođe do premijere, najčešće osvane samo neki prikaz o pred- stavi u lokalnim novinama i even- tu- alno na nekom mjesnom internetskom portalu. Kad radite predstavu u Zagrebu, to obvezno znači desetak razgovora za novine i tjednike, isto toliko gostovanja i raznih priloga na svim televizijama. Mali broj kritičara i novinara odlazi na predstave u manja mjesta. Zato su manjim kazalištima i kazališnim grupama satisfakcija gostovanja na raznim festivalima. Često većina nagrada završi baš za njihove predstave iako je količina novca uložena u produkciju i nekoliko puta manja. Eto tu moram malo pohvaliti svoje virovitičko kazalište. U posljednjih desetak godina nije bilo kazališne sezone bez barem jedne nagrade na nekom od kazališnih festivala.

Uz Viroviticu, koja zadržava kvalitetu, čini mi se da je još jedan slavonski grad u posljednje vrijeme kazališno profitirao. Riječ je o Osijeku, kojega je u svojevrsno kazališno središte prometnula njegova Akademija glume i lutkarstva. Kako zadržati glumce i lutkare nakon diplome u Osijeku ili nekom manjem kazališnom centru?

Da biste zadržali mlade glumce, prvi je uvjet da oni žele raditi u nekom kazalištu izvan Zagreba. Trenutno u Hrvatskoj imate velik broj nezaposlenih mladih glumaca sa zagrebačke, osječke, splitske, mostarske akademije. Za trenutnu kazališnu potražnju čak i previše. Barem polovina njih radi vrlo rijetko ili ne radi uopće posao za koji su se školovali. Nažalost, najveći je broj tih mladih glumaca u Zagrebu. Kazališni su ansambli popunjeni pa oni uglavnom obilaze audicije za reklame i sapunice. Za to im školovanje i nije bilo potrebno. Valjda iz straha da ne bi nešto propustili, teško se usuđuju prihvatiti ponudu za odlazak na sezonu, dvije u neko manje kazalište. I tu griješe, jer oni koji se ipak odvaže na odlazak, u vrlo kratku vremenu odigraju lijepih uloga koje u Zagrebu vjerojatno nikad ne bi dočekali. U manjim kazalištima, obično, odmah počinju nositi repertoar i pritom se kao glumci razvijaju.

Žarko Potočnjak nedavno je u razgovoru za Vijenac rekao da su redatelji u manjim kazališnim mjestima mnogo hrabriji, opušteniji. Kakva su vaša iskustva?

Mnoštvo meni dragih predstava nastalo je izvan Zagreba. Možda se u manjim sredinama radi opuštenije, dislocirani i isključeni od privatnih problema usredotočeni ste samo na predstavu, lakše vam je imati glumce na okupu jer nemaju drugih obveza... Ali nema tu pravila. Režirao sam i opušteno, a bogme nekada i pod pritiskom. Za Brak iz računa u Kerempuhu Duško Ljuština zaprijetio mi je da mora biti odlična predstava. Taj konstruktivni pritisak nije me zasmetao i na kraju smo za nju dobili Nagradu hrvatskoga glumišta. Nikad ne znate kad će se dogoditi prava predstava.

Dojma sam da se prava predstava počesto događa u kazalištima za djecu, gdje i vi često radite, a koje se čini kreativnijim i impulzivnijim od onih za odrasle. Gdje se skriva kreativna posebnost u obraćanju djeci?

Riječ je o segmentu našega kazališta koji je kod nas još bezrazložno podcijenjen. Dječja kazališta dobivaju malo novca, a rade odlične predstave. Poznato je pravilo da predstave za djecu treba raditi kao i predstave za odrasle, samo malo bolje. Svi mi koji se bavimo tim, teško mi je to nazvati poslom, zapravo uživamo u tom što nam je omogućeno da, ako to želimo, cijeli život ostanemo djeca. S velikim veseljem smišljamo zanimljive nove i drukčije igre. Samo sad to imamo priliku raditi u kazalištu. Ta potreba za igranjem, taj ludus, veže nas koji stvaramo kazalište za djecu i najmlađu publiku. Često, kad gledate neku predstavu za odrasle, pogotovo kad je u publici dosta profesionalaca, kazališno kontaminiranih ljudi, osjeti se neka rezerviranost, suzdržani stav, ajde baš da vidimo kako su to oni napravili, uz koji je poželjno što manje reagirati, smijehom ili negodovanjem. Kod djece nema toga. Budući da ih, jadne male, još nismo stigli iskvariti, oni otvorena srca gledaju, uživaju, smiju se, plaču ili se glasno dosađuju... I dječja predstava uvijek točno zna je li uspjela ili nije. A djeca ne čitaju kazališne kritike pa ne znaju da su ponekad u krivu.

Mogli bismo ugrubo zaključiti da kazališna kreativnost bukti upravo u rubnim prostorima i oblicima. Zašto se ta rubna kreativnost često gubi na putu do središnjih mjesta?

Često vas autsajderska pozicija u životu nagoni da ulažete više volje, energije i snage da biste došli do željena cilja. Sjećam se intervjua Jasenka Houre, iz vremena kad je još svirao odličan rock. Rekao je da svi pravi umjetnici dolaze s periferije. Tada, kao klincu, ta njegova izjava strašno mi se svidjela. Budući da sam živio iznad Črnomerca, dakle na periferiji Zagreba, osjetio sam se pozvanim da i ja imam pravo ući u krug tih zanimljivih ljudi. Potreba za dokazivanjem, ta želja da se afirmiraš ili da budeš bolji od onih u centru, ako proizlazi iz zdrave ambicije, može dati dobrih rezultata. Slično je i s kazalištem. Svjedoci smo kako posljednjih godina nerijetko pažnju kazališne javnosti više privlače manja kazališta i kazališne grupe. Znaju da se moraju boriti za publiku, koja putem školskih i raznih drugih pretplata već pripada velikim kazalištima. A nije to ni loše, na taj način tjeraju i njih da se trude zadržati tu publiku. Biti u centru nije uvijek prednost.

Kad smo kod centra, već neko vrijeme osjeća se kriza nacionalnih kazališnih kuća u Hrvatskoj, od zagrebačkog do splitskog HNK-a (tek bismo varaždinski HNK istaknuli kao živ i živahan).

Da, očigledno te centralne kuće već dugo nisu centralne. Pažnja svekolike javnosti u posljednje vrijeme, nažalost, nije usmjerena na njih zbog odličnih predstava, nego mahom zbog skandala, u posljednje vrijeme najčešće vezanih uz izbor intendanta. Natječaj se lijepo prilagodi i raspiše za jednog kandidata, ali onda se neplanirano pojavi neki drugi, svatko krene drukčije tumačiti uvjete natječaja, počinju medijske, političke i sve druge igrice koje imaju jako malo veze s kazalištem. Pritom se svi kunu u struku, a zavrzlama obično završi nekim međustranačkim kompromisom, gdje jedna stran(k)a na kraju dobiva mjesto intendanta kazališta, a druga zauzvrat ima pravo postaviti svog čovjeka na čelno mjesto groblja, kanalizacije ili neke slične gradske firme. No takva situacija nam je jako dobro poznata iz svih drugih segmenata života, tako da je situacija u kazalištu samo preslika naše životne stvarnosti. Umjesto da umjetnički reagiraju na vrijeme u kojem živimo, nacionalne se kuće prilagođavaju dnevno-političkoj situaciji, a repertoarno se previše ne talasa. Jasno, povremeno se dogodi i neka dobra predstava, ali to je više iznimka nego pravilo. Pritom je najteže glumcima, jer sve se prelama preko njih. Onda ih još mediji prozivaju, jer tobože primaju velike plaće, a ne rade ništa. A nema glumca koji ne voli raditi.

Zagrebački HNK pokušava se istrgnuti iz vlastitih uspavanosti otvarajući vrata mladim redateljima. Koliko je to njima vjetar u leđa, a koliko je susret s tim krutim i sporim sustavom neveselo stvarnosno buđenje?

Svatko vodi kazalište kako najbolje zna i umije. Tako se i naš zagrebački HNK dosjetio zgodne ideje da svake sezone da šansu nekom mladom redatelju ili redateljici. Nadam se da to nije samo zato da uštede na njima pa da se ima za Pandure. Lijepo je kad netom nakon završene akademije imate odmah priliku režirati u HNK-u. Ne vjerujem da bi to netko odbio. Nažalost, čini mi se da ni sa jednom od tih predstava HNK, u umjetničkom smislu, nije baš nešto zaradio. Ipak je pružena šansa mladim ljudima i, bez obzira na eventualne neuspjehe predstava, iza njih je jedno korisno iskustvo. Zanimljivo je raditi studentsku predstavu sa svojim vršnjacima, bez ikakva medijskog i produkcijskog pritiska, i odmah nakon toga režirati u nekoj velikoj instituciji poput HNK-a. Svaki sljedeći posao sigurno će im biti lakši.

Je li to dobro za mlade redatelje?

Nisam siguran koliko je dobro na taj način preskakati stepenice u redateljskom razvoju mladih ljudi. Postoje druga kazališta koja su po svojoj estetici i profilu pozvanija dati šansu neafirmiranim redateljima. Režija u zagrebačkom HNK-u trebala bi za svakog redatelja biti svojevrsni dokaz profesionalne zrelosti. Barem se meni tako čini. No kod nas stvari idu dosta stihijski. Svako malo događa se da se pojavi neki mlad darovit čovjek, mediji ga slave i svako kazalište koje drži do sebe odmah si poželi njegovu režiju na repertoaru. Dogode mu se dvije lošije predstave, i odmah svi odustaju od njega. Čeka se sljedeći... A tko zna, možda me vrijeme demantira pa HNK postane rasadnik mladih darovitih redatelja.

U svakom slučaju i dalje dobiva daleko najveći dio novčanoga kolača od države. Treba li drukčije podijeliti novac namijenjen kazalištu? Što treba više poduprijeti?

Novca je za kazališnu produkciju i kvalitetne programe malo, a bojim se da će ga biti sve manje. Naravno da je zagrebački HNK sa stotinjak milijuna kuna državnog, gradskog, svojeg, tj. našeg, novca svima trn u oku. Oni kažu da oko 90 posto tog novca odlazi na plaće, materijalne troškove i investicijsko održavanje, a svega 10 posto namijenjeno je programu. Očito da takav prastari model financiranja treba što prije mijenjati da bi se, eventualno, drukčije i pravednije podijelio novac namijenjen kazalištu. HNK si može bez problema priuštiti 100.000 eura za jednu predstavu. Neka kazališta s tim novcem rade i po dvije sezone. Vjerujem da bi se sa 10 posto financijskih sredstava HNK-a mogao poprilično namiriti dobar dio hrvatske kazališne scene. Znam da moj financijski plan zvuči paušalno, ali nisam siguran da je neizvodiv.

Nakon financija, vratimo se režiji. Jedna od važnih osobina vaše redateljske poetike jest rad s glumcem, kojemu dajete veliki prostor za intervenciju u svoj lik. Kako gledate na odnos redatelja i glumca?

Kazalište je vrlo specifičan posao koji je jako teško naučiti. Kad napraviš odličnu predstavu i pomisliš da sad znaš kako se to radi, uđeš li olako u sljedeću režiju, neuspjeh je zajamčen. Svaku novu predstavu započinješ od nule i zajedno s glumcem ponovno učiš hodati, govoriti… svatko na svoj način, ali zajedno prolazite uvijek iste procese. Najdraži mi je dio kazališnog procesa upravo rad s glumcem. Apsolutno uvažavam svaku njegovu ideju i potrebu pristupanja liku na svoj način. Volim pustiti glumca da isproba neke stvari i kad sam u početku siguran da ide u krivom smjeru. A nekad baš taj krivi smjer i meni otkrije neka drukčija i zanimljiva rješenja. Kazalište je čudna igra, nekad je odlična atmosfera na probama, divno surađujete s glumcima i imate osjećaj da sve ide u pravom smjeru, dođe do premijere i predstava propadne. Nekad se redatelj i glumci mimoilaze u interpretaciji lika i komada, svak vuče na svoju stranu, jedva čekaju da što prije završi to mučenje i na kraju se dogodi odlična predstava. Užasno sam nesretan kad ne osjetim glumačko povjerenje, kad vidim da na probama glumac radi s figom u džepu. Srećom, to mi se rijetko događa. Kad dođe do generalne probe i osjetim neku tugu i malu ljubomoru jer su likovi predstave sad postali vlasništvo glumca i ja im više ne trebam, onda znam da smo dobro radili.

Gledajući vaše predstave dobio sam dojam da naglašenije intervenirate u tekstove stranih autora od domaćih.

Nisam razmišljao o tome, ali kad malo pogledam unatrag, može biti da ste u pravu. Među tekstovima koje sam dosad režirao ima podjednako i stranih i domaćih autora. Neke od mojih najdražih predstava bile su po djelima Gogolja, Čehova, Molièrea, Koljade… ali s velikim sam veseljem režirao i Krležu, Šoljana, Brešana... i pogotovo mlađe domaće pisce Zajeca, Matišića, Mihanovića, Špišića, Boku... Možda zato što su to često bile praizvedbe domaćih autora, vjerojatno iz poštovanja prema piscima, htio sam da predstava bude što vjernija dramskom tekstu. Nekada se to pokazalo kao dobar izbor, a nekad sam možda i trebao biti malo hrabriji u interpretaciji.

Koliko je, s druge strane, nužno podomaćiti svevremene i sveprostorne autore poput Čehova i Molièrea?

Kad je riječ o dramskim klasicima, suvremenost problema kojima se bave čini ih dovoljno podomaćenim. Radilo se o peru starih majstora ili o tipkovnici suvremenog autora, vidimo da se kazalište najčešće bavi univerzalnim temama koje su podjednako zaokupljale čovjeka nekad i danas. Svjedoci smo da nikakav tehnološki ni civilizacijski napredak nije usavršio čovjeka niti ga učinio boljim. Pitanja koja postavljaju u svom svijetu i vremenu ista su ona koja i mi danas postavljamo sebi. No kako mi živimo u vremenu malo drukčijih kriterija i izokrenutih moralnih vrijednosti, poruke i teze njihovih komada zanimljivo je propitati i provući kroz suvremeni kontekst. Ipak, uvijek se trudim da nijedna moja intervencija u tekst bilo stranog ili domaćeg autora nije protiv njega i njegove ideje, riječ je uglavnom samo o slobodnijim interpretacijama. Koliko god to zvučalo kao fraza, iz pozicije režisera dramaturgiju ne dijelim na stranu i domaću, klasičnu i modernu, nego samo na dobru i lošu.

Kriza dramskoga teksta ovog je proljeća doživjela medijsku kulminaciju (nedodjeljivanje prve nagrade Marina Držića, Marulić, medijsko obraćanje dramskih pisaca...). Što tjera hrvatske autore od hrvatskih pozornica? Tko će ih izvoditi ako ne naša kazališta?

Danas nije lako biti dramski pisac u Hrvatskoj i apsolutno razumijem njihov bunt. Ministarstvo kulture, kazališta, kulturna javnost, svi ih, tobože, podupiru i tapšu po ramenima, a u praksi stvar je prilično drukčija. Bijedno su plaćeni za svoje tekstove te su, da bi preživjeli, prisiljeni na svaštarenja umjesto da energiju i talent troše na ono što najbolje rade. Često se moraju prvo dokazati vani da bi ih se sjetio ravnatelj nekoga našeg kazališta. I onda se još na kraju ono malo predviđenih nagrada za dramski tekst ne dodijeli njima, nego dramatizaciji romana ili još bolje glumačkoj interpretaciji neke predstave. A kad tako odluči festival hrvatske drame, onda je apsurd potpun. Dramski je pisac itekako potreban našem kazalištu. Bez obzira na velike mogućnosti neverbalnoga teatra, riječ i dramski pisac uvijek će biti prisutni na kazališnoj sceni. U početku bijaše Riječ... i sve postade po njoj.

Dosta vremena nakon riječi došao je režiser. Koja je njegova uloga u današnjem hrvatskom kazalištu?

Uloga režisera danas je neodvojiva od uloge koju kazalište ima danas. Najkraće rečeno to bi bilo tražiti smisao u ovim besmislenim vremenima. Boriti se duhom protiv bezdušnosti ovoga svijeta. Kazalište je danas jedna od zadnjih oaza gdje je to moguće. Ne samo da je moguće, nego je to njegova radna obveza. Ne pristati na ulogu u kaosu koji nam režiraju mediji, društvo, ekonomija, a iznad svih politika. Svima su puna usta kulture i kazališta, a zapravo nas doživljavaju kao nepotreban trošak. Gledam neku večer na televiziji jednu od rijetkih emisija o kulturi, gdje se žale kako kulturnjaci imaju prevelike plaće i što im nitko ne daje otkaze. Poslije tog priloga čovjek bi pomislio da su za krizu u zemlji krivi umjetnici. Što bi rekao Arsen, „ovi tipovi kojima ništa nije sveto, ovi umjetnici, ljudi oko teatra, sjecikese...“ Ako nas tako tretira emisija koja bi trebala afirmirati kulturu, što očekivati od nekog drugog.

Godinama se priča o krizi kazališta, a brojke pokazuju da publike ne nedostaje.

Otkad se bavim kazalištem, govori se o krizi kazališta. I prije toga navodno je u kazalištu bila kriza. A stalno ima dobrih predstava. Svake sezone kod nas se pojave barem tri, četiri predstave koje bez problema mogu igrati na bilo kojem međunarodnom festivalu.

Gdje je kazalište u današnjem svijetu? Kako se snašlo u svijetu brze komunikacije i virtualnosti?

U svijetu modernih virtualnih komunikacija kazalište ima svoju staromodnu, ali divnu posebnost. Čovjek i čovjek, sad i nikad više. Suigra između glumca i publike ona je kvaliteta koja će uvijek kazalište izdvajati od ostalih medija. Moderne tehnologije ne mogu zamijeniti živoga glumca i životnost kazališta. Virtualni seks nikad neće biti bolji od pravog. Prije nekoliko godina imali smo priliku vidjeti u Zagrebu gostovanje jedne švicarske predstave bez ijednog glumca. Kao kazališni eksperiment vrlo zanimljivo, ali siguran sam da to nije budućnost kazališta. U njemu će uvijek postojati glumac i publika.

Nedavno je u kazalištu Virovitica održana premijera Schnitzlerova Kola. Kamo vas je to nekad prilično provokativno kolo odvelo u vlastitim kazališnim traganjima?

Kolo Arthura Schnitzlera, napisano 1897, a izvedeno dvadesetak godina poslije, izazvalo je popriličan skandal u Beču toga doba, što nije ni čudno ako znamo da je riječ o deset scena koje se događaju prije ili nakon seksualnog odnosa. Uslijedile su optužbe za pornografiju, a sam autor rekao je da je drama potpuno nemoguća za objavljivanje i tiskao samo dvjestotinjak primjeraka, u privatnoj nakladi. Za bečki fin de siècle Kolo je, jasno, bilo originalno i vrlo provokativno, a njegovom šokantnošću Schnitzler je vrlo uspješno progovarao o društvenom licemjerju. Danas, kad ljubav i seks, kao svaku drugu robu, tražimo online, činilo mi se zanimljivim kazališno propitati koliko je suvremeni način života promijenio naš odnos prema seksualnosti i na koji način društvene i moralne promjene utječu na muško-ženske odnose.