Panorama televizijske kritike

U Vončininoj novoj knjizi glavnu riječ vodi osvjetljenje društvenih pa i političkih okolnosti te ideoloških uvjerenja pojedinih kritičara u odnosu na produkciju zagrebačke televizije, prvo samostalne, a zatim u okviru zajedničke državne mreže

Nikola Vončina, osvjedočeni znalac radijskoga medija, u knjizi Hrvatske TV drame i serije (1956–1971) okrenut je drukčijem istraživačkom području koje, posve razumljivo, proistječe iz njegovih dosadašnjih povijesnih i teorijskih preokupacija. Premda je problematiku televizijskoga medija načeo u knjizi Osebujna dramaturgija, 1993, i nastavio je razvijati u monografiji TV osvaja Hrvatsku: prilozi za povijest radija i televizije u Hrvatskoj III (1954–1958) godine 1999, u najnovijim razmatranjima ponajprije je vezan za razvoj i vremensko situiranje hrvatskoga televizijskoga dramskog programa i njemu dramaturški svojstvenih oblika.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2011.

Pozamašna knjiga Hrvatske TV drame i serije (1956–1971) (744 stranice) obuhvaća razdoblje od emitiranja prve hrvatske dramske emisije u prosincu 1956, a završava istekom 1971, kada je „zbog reperkusija ondašnjeg unitarističkog udara iz Karađorđeva i gušenja Hrvatskoga proljeća došlo do stanovitih promjena u korpusu TV drama i serija emitiranih sljedećih godina“.

Ideološka uvjerenja kritičara

Za razliku od izvrsna niza znanstvenih ostvarenja (spomenimo tek Radio Zagreb 1926–1941, 1986, Stvaralaštvo svjetskog ugleda, 1995, Doba raznolikosti, 1996, Antologiju hrvatske radiodrame, 1998), gdje intenzivno vrednuje presudnost udjela kazališne umjetnosti u proboju radijske dramatike i njezinom svjetskom čelništvu, u Vončininoj sedamnaestoj knjizi glavnu riječ vodi osvjetljenje društvenih pa i političkih okolnosti te ideoloških uvjerenja pojedinih kritičara u odnosu na produkciju zagrebačke televizije, prvo samostalne, a zatim u okviru zajedničke državne mreže. Pritom je napravio pravi istraživački podvig jer je suočen s mnogo većim problemom negoli pri rekonstrukciji i procjeni radiodramske povijesti. Obnavljajući kulturološki dragocjene podatke o datumima emitiranja različitih televizijskih emisija (taj mukotrpni posao započeo je u monografiji Emisije RTV Zagreb, 2005), neugodno je zatečen nedostatkom artefakta sve do sredine šezdesetih, što djelomično pripisuje pustošenju arhiva tijekom njegovih selidbi. Istodobno pred njim se ispriječila i činjenica da su do 1963, kada su kupljeni prvi magnetoskopi, emisije prikazivane uživo iz studija, a zbog skupoće vrpci i novčane oskudice postojeće su se uglavnom brisale ustupajući prostor novim snimkama. Stoga je prikraćen u proučavanju stilskih tendencija u prvotnom povijesnom razdoblju televizijske dramatike, kada su se kratki filmski inserti ili kraći prizori, filmski snimljeni u eksterijerima, inkorporirali u glavnu dramsku radnju, a taj je postupak bio regularno zastupljen i u vodećim američkim i engleskim televizijskim kućama. Usporedba hrvatskih televizijskih entuzijasta (Anton Marti spomenuti je stilski model primijenio u izvedbi humorističko-satiričkog televizijskog igrokaza On B. Milačića, 1957) s tehnički opremljenim studijima inozemne provenijencije nedvojbeno svjedoče kreativni zanos i informiranost prvih članova zagrebačkoga Dramskog programa.

Knjiga Hrvatske TV drame i serije (1956–1971) koncipirana je na dvije razine, na vremensko-organizacijskom ustroju zagrebačkoga Dramskog programa i na otkrivanju literarnoga kontinuiteta njegove produkcije. Inicijativa za pokretanje televizije potekla je 1955. s Radija Zagreb, kada je širenje i jačanje radiomreže ovisilo gotovo isključivo o dotoku novca iz pretplate, pa uspostava novoga elektronskog medija iziskuje upornost i dovitljivost Tehničkog odjela, napose iskustvo njegova najstarijeg inženjera Vjekoslava Mužinića. Poštujući oduševljenje svojih prethodnika pri osnutku prve radiopostaje u ovom dijelu Europe na zagrebačkome Gornjem gradu 1926, afirmacija aktualnog elektroničkoga medija trebala je biti, trideset godina poslije, 1956, komunikacijska poveznica s vlastitom kulturnom tradicijom. Konkretizacija zamisli počiva na plećima pojedinaca (P. Pavelić, R. Galić) koji, zahvaljujući osobnim i stručnim poznanstvima, kontaktiraju s francuskim, talijanskim i njemačkim televizijskim tvrtkama (na svoje ime posuđuju materijal i opremu), tako da je uz naporna dnevna dovijanja konačno montiran odašiljač na Sljemenu na krovu Tomislavova doma. Darovani televizijski aparati, dopremljeni u zadnji tren, montirani su na glavni zagrebački (danas Jelačićev) trg i u izloge okolnih trgovina te je moglo početi, iz planinarske sobe, slanje signala i slike 15. svibnja 1956. (datum utemeljenja HRT-a). Ubrzo je uslijedilo i prvo izravno emitiranje, otvaranje Zagrebačkog velesajma, 7. rujna 1956, a prijenos govora druga Tita, počasnoga gosta, neutralizirao je stalni politički otpor spram čelništva Televizije Zagreb. Dalji je korak bila redovitost emitiranja Eksperimentalnog programa RTV Zagreb iz studija u Jurišićevoj 4, isprva jedanput ili dva puta tjedno, dok su se u ostale dane preuzimali talijanski i austrijski programi. Sve je to priprema za stalno emitiranje Televizije Zagreb u siječnju 1957.

Sa snimanja Slamnigove televizijske igre Čamac za kron-princa. Slijeva: Neva Rošić, Rade Šerbedžija, Nada Subotić, Drago Mitrović i redatelj emisije Berislav Makarović

Nametnuti zajednički, državni, program potaknuo je 1958. širenje mreže i popularnost televizije (Vončina bilježi rast pretplatnika iz sezone u sezonu). Interes autora radiodrama postupno se otvara novom mediju (Z. Bajsić, I. Ivanac), a tekstovima izvorno pisanim za televizijsko prikazivanje oglašavaju se M. Grgić, Č. Prica, S. Novak i V. Gotovac. Prateći kronologiju dramskoga programa Vončina potanko analizira režije I. Hetricha, M. Fanellija i D. Marušića, likovnih suradnika (M. Račić, D. Jeričević, Ž. Zagotta, Ž. Senečić, Inga Kostinčer-Bregovac) i glumaca, kako bi pokazao da je televizija, kao i radio, mijenjala standarde i interpretativno iskustvo zatečenih, ali i dolazećih umjetničkih generacija.

Književni klasici u novom ruhu

Potkraj pedesetih godina televizija tek stvara svoj autohtoni medijski izraz, koji je često ispunjen adaptacijama kazališnih predstava, pretežno Hrvatskoga narodnog kazališta i Dramskoga kazališta Gavella (koliko je moguće Vončina spominje preinake), adaptacijama proznih djela, ali i originalnim režijama snimljenim u TV-studiju, pa ta povijesna dionica nedvojbeno popularizira djela M. Držića, W. Shakesperea, I. Vojnovića, M. Begovića, M. Krleže, I. Andrića, R. Marinkovića i P. Šegedina.

Krešo Novosel začetnik je zagrebačkoga Dramskog programa svojom mozaički strukturiranom dramom Harlekin, 23. prosinca 1956. (redatelj A. Marti), a u njezinoj realizaciji su, među inim, sudjelovali Pero Kvrgić, Ljubica Jović, Sven Lasta, Vladimir Leib i Zlatko Omerbegović. Poslije razdoblja u tematskom i genealoškom pogledu šarolika i u uredničkom smislu improvizirana dramskog programa i poslije preseljenja u modernije opremljen televizijski studio u Šubićevoj ulici 20, kreće se u ambiciozniju realizaciju emisija. U dnevno i sadržajno ojačanoj televizijskoj shemi zagrebački Dramski program, od 1959, zauzima istaknuto mjesto, a vodeći pisci su Ivo Štivičić, Krešo Novosel, Milan Grgić i Ivica Ivanac.

Uveden je i novi žanr kriminalističke televizijske igre (Milan Nikolić, Stakleni paravan i Poštar zvoni dva puta). Ostvaruje se i prva serija za djecu Svemirska patrola (scenarij Ilko Rosić), 1959, a slijedi je zadugo nenadmašena Stoljetna eskadra scenarista Mladena Bjažića i Zvonimira Furtingera, u režiji D. Marušića, 1961. Scenariziraju se i proze hrvatskih pisaca (A. Šenoa, K. Š. Gjalski, E. Kumičić), a S. Cimerman, V. Trauber i Ž. Hudek snimateljski uspješno usvajaju televizijski jezik (jedinstvo prostora i vremena u jednoj sekvenci). Unatoč programskom grananju i tehničkom napretku, dramski je program poetički tek djelomično profiliran pa se ključni pomaci u dramatici i dalje odvijaju u kazalištu (M. Matković, Heraklo, J. Kaštelan, Pijesak i pjena), ili na radiju, gdje dominira stvaralačka invencija krugovaša i razlogovaca.

Od cenzure do slobodarstva

Teza Vončinine knjige Hrvatske TV drame i serije (1956–1971) da je televizijski medij izvrgnut stalnoj političkoj kontroli i uredničkoj autocenzuri (čelnici su redovito podobne osobe) puni smisao dobiva u analizi ostvarenih emisija potkraj šezdesetih, tijekom Hrvatskoga proljeća, kada se, nasuprot dotadašnjoj praksi, intenzivno izvode tematski svježe i avangardne drame hrvatskih pisaca (Z. Bajsić, I. Kušan, F. Vidas, V. Kuzmanović, B. Glumac, A. Majetić). Uhodana redateljska (I. Hetrich, M. Fanelli, E. Galić, D. i J. Marušić, B. Makarović, D. Švarc i M. Marotti) i scenografska jezgra (Ž. Senečić, D. Jeričević) realizira dramaturški složene serije (I. Štivičić, Dijalozi, I. Ivanac, Dileme, F. Hadžić, Sedma sila, M. Grgić, Maratonci) pa iako one još fragmentarno pate od oslikavanja ratne tematike, njihova audio-vizualna dimenzija posve odgovara aktualnim medijskim zahtjevima. Atraktivan repertoar uvoznih (američkih) serija i igranih filmova djeluje na pojačanu proizvodnju serijskih emisija u Zabavnom i Dječjem programu, gdje je sjajno prihvaćen Grgićev duhoviti scenarij za seriju Veliki i mali, 1970. i 1971.

Nikola Vončina osobito ističe značenje televizijskog programa 1969. i 1971, kada ga snažno prožima slobodarski kreativni duh, bilo da je riječ o serijama (I. Štivičić, Kuda idu divlje svinje, M. Smoje, Naše malo misto, M. Kerstner, Mejaši, V. Majer, Dnevnik Očenašeka), bilo o dramama poput Mi smo za pravicu S. Kolara, Adam i Eva M. Krleže, Maestrova smrt R. Marinkovića, A u pozadini more Č. Price. Neke od emisija realiziraju G. Paro i P. Šarčević, tako da kazališni praktičari konačno osvajaju i taj segment televizijskoga izraza, inače uobičajenu stavku radijskoga programa.

Zbog svoga društveno moćna i informativno utjecajna karaktera program je televizije od početka u žarištu kritičara koji, prema svojim moralnim načelima, izvještavaju o kvaliteti i sadržajnoj primjerenosti ostvarenja. Vremensku angažiranost kritike Vončina obrađuje po razvojnim etapama, ne zazirući od komentatorski indikativnih žalaca, a pritom estetske i umjetničke domete zagrebačkoga Dramskog programa izlaže brojnim, pretežno idejno suprotnim tvrdnjama, budući da u obzir uzima novinski i revijalni tisak iz većine republičkih centara. Interakciju dva međusobno nedjeljiva područja Vončina uporno i strpljivo razmatra tijekom dva desetljeća te predočeni navodi, ponekad i cijele kritike, daju izvrstan uvid u korekcijska lutanja Mire Boglić, stručnu i terminološku utemeljenost Marije Grgičević, Olge Božičković i Branka Belana, polemičku ironičnost Branimira Donata, a ugrađeni u kroniku zagrebačkoga Dramskog programa, neovisno o njemu, stvaraju panoramu televizijske kritike kao osobite, dosad neistražene vrste kulturne komunikacije.

Nikola Vončina citira postavku H. G. Gadamera „tijekom vremena ne mijenja se samo ono što mjerimo, nego i sâmo mjerilo“ kao misao vodilju knjizi Hrvatske TV drame i serije (1956-1971) ograđujući se mudro i promišljeno od mogućih primjedbi na svoju metodu prezentacije materijala, koji će nedvojbeno ostati čvrsto i povijesno utemeljeno polazište budućim proučavateljima te problematike.