Nostalgičan povratak Slavoniji

Uobičajeno je da se u posebnoj bilješci na kraju knjige donesu osnovni biografski podaci o njezinu autoru. U debitantskoj knjizi Tomislava Šovagovića Rudnik čvaraka takve bilješke nema pa sam, želeći doznati nešto više o novom imenu na našoj književnoj sceni, posegnuo za internetom. Tamo se može pročitati da je Šovagović rođen 1976. u Šibeniku, od majke Dalmatinke i oca Slavonca. S roditeljima se preselio u Zagreb, gdje se školovao i diplomirao novinarstvo i teologiju. Bavio se sportskim novinarstvom surađujući na radiju i televiziji, a nekoliko zadnjih godina radi u Glasu Koncila kao novinar i izvršni urednik magazina Prilika. Istodobno, asistent je u nastavi studija komunikologije na Hrvatskim studijima. Dobitnik je nekoliko nagrada za kratku priču i poeziju.

Izd. Mozaik knjiga, Zagreb, 2012.

Kad sam napisao da u knjizi nema bilješke o piscu, nisam zapravo rekao cijelu istinu. Tamo doista nema klasične bio-bibliografske notice, ali na samu kraju, kao sastavni dio književnoga sadržaja, a ne izdvojeno kako se to obično radi, nalazi se tekst naslovljen Bilješka o piscima. Što nam želi reći taj neočekivani poremećaj, odmak od uhodane prakse? Zašto množina i zašto sugestija da se i taj prozni zapis čita kao i svi ostali u knjizi, a ne kao suhi obavijesni (biografski) tekst? I jedan i drugi autorov postupak donose svježinu novosti, originalnosti, a opravdanje im se može naći i na razini knjige kao cjeline i na razini pojedinačnih iskaza.

„Ovu knjigu napisala je grupa autora. Autora koji su sanjali neku bolju Slavoniju“, kaže pripovjedač u prvom licu u Bilješci o piscima. Premda je golema većina ovih tekstova „proživljena očima dječaka“ koji iz Šibenika i iz Zagreba, „povremeno dolazi u Slavoniju“ – rezultat Šovagovićevih sjećanja i doživljaja – njegova vezanost uz slavonsku rodbinu i tamošnje ljude toliko je snažna da i njih drži jednako zaslužnima za nastanak knjige te naglašava kolektivnost autorstva. Tako su mu baba Eva i djed Šamuka, središnji likovi u knjizi, „najveće nadahnuće za svako slovo“; dragocjen mu je bio i Crni dnevnik oca Josipa, „sa sjećanjima na Slavoniju u doba početaka rocka“ i „tradicijske proizvodnje agrikultura“ koju sam više nije mogao vidjeti; koristila mu je i knjiga daljega rođaka Đure Šovagovića U sedmom nebu „prepuna istinskih slavonskih junaka, malih ljudi“, pa knjiga Darka Grgića o Ladimirevcima. Osobito mjesto u tome imaju djela „strikana Fabijana, od milja zvanog Čiko“ (riječ je o glumcu Fabijanu Šovagoviću, „zbog kojeg ipak nisam mogao pisati u trećem licu“) – Sokol ga nije volio, Glumčevi zapisi, Divani Fabe Šovagova; ova posljednja „izaziva posebnu melankoliju, jer je trebala biti nadopunjena barem s još tisuću priča, približenih bitku slavonske zemlje“.

Prva knjiga Tomislava Šovagovića sastoji se od stotinjak kratkih proznih tekstova, koji bi se – a tako ih označava i pisac – najprikladnije mogli nazvati zapisima. U onom smislu u kojem Anić u svome Velikom rječniku hrvatskoga jezika definira značenje množinskog oblika te imenice: „memoari, ljetopis(i), dnevnici i slični tekstovi nastali po sjećanju ili usputnim bilježenjem svakodnevnih događaja koji imaju opću važnost“. Šovagovića sjećanja vode u osamdesete godine, u doba njegova ranog djetinjstva, kad je ljeti iz Šibenika, a poslije iz Zagreba, odlazio u posjete baki i djedu u slavonsko selo Ladimirevce pokraj Valpova. Dječaku s mora taj potpuno drukčiji krajolik, drukčiji ljudi, običaji, govor, hrana, opuštenija seoska sredina naspram uštogljenije gradske iz koje je dolazio očito su se, prema načelu kontrasta, snažno urezali u pamćenje. A sada se ti doživljaji i slike nezadrživo, u bujicama oslobađaju u obliku priča o ljudskim sudbinama iz jednog već pomalo zaboravljena vremena i načina života. I bez obzira na stupanj beletrizacije pojedinih tekstova – a ima ih od jednostavnih zapisa bez većih ambicija preko solidno oblikovanih crtica do zaokruženih kratkih priča s efektnim završecima ili neočekivanim poentama – sve ih obilježava pripovjedačev ton brižnosti, blagosti i nostalgičnosti.

Šovagović se nerijetko služi stilizacijama lokalnoga govora, koji pripada slavonskom dijalektu, a karakteriziraju ga npr. ekavski refleks jata („Izvin’te, narode, imate li kojim slučajem neko lepo uže, malko bi se obesio noćas?!“), nestanak glasa h (vidljivo u naslovima priča Letnja kuina i Gra’) ili umekšavanje glasova l i n ispred i (pa će djed Šamuka „paljiti smeće“ i „naslonjiti se na zid“). Taj ladimirevački govor očito ga je dugo zbunjivao i mučio pa se time izravno pozabavio u priči Letnja kuina. Naglasio je tamo dva svoja dijametralno suprotna gledišta: dječje, kad se tom govoru rugao „imitirajući nepoćudne ili nejasne riječi“, i odraslo, kad je shvatio da su neki jezikoslovci svojim čistunstvom htjeli „izbrisati identitet moje obitelji“. Koliko je autor povremenim ubacivanjem elemenata slavonskoga dijalekta osvježio svoje zapise i učinio ih literarno uvjerljivijima, toliko je uporabom nekih klišejiziranih izraza kompromitirao stil svoje proze („Igrali smo se okruglom gumenom ljepoticom na livadama djetinjstva“; „grad na Dravi“; „najvažnija sporedna stvar na svijetu“; „obiteljsko gnijezdo“...). S funkcionalnim stilovima valja biti vrlo oprezan, i za Šovagovića će to biti važan izazov.

Stanovita razbarušenost u rasporedu tekstova u knjizi – teško je, naime, proniknuti u načelo kojim se autor vodio u slaganju svojih zapisa: nije to dosljedno ni kronološki ni tematski ni koji drugi jasan princip – ostavlja dojam skokovitosti, a takva „hrapavost“ narušava čitateljevu koncentraciju. Kad bi se, recimo, tekstovi grupirali tematski, moglo bi se formirati nekoliko relativno čvrstih cjelina. Tako bi jednu cjelinu mogli činiti likovi: u prvom redu baba Eva i djed Šamuka, koji se na razne načine javljaju u većini zapisa, a onda i likovi koji se pojavljuju u samo jednoj priči. Drugu bi tematsku cjelinu mogli tvoriti zapisi o slavonskoj hrani i piću; u treći krug mogle bi se svrstati priče o načinu života, obitelji, običajima i promjenama koje se zbivaju na selu; četvrti krug, vrlo obilat, formirali bi tekstovi vezani uz sportsku problematiku...

Ako je Šovagoviću posao u novinama donio neke poteškoće u književnom radu (problemi sa stilom), zacijelo mu je donio i prednosti, u prvom redu izoštrio mu je sposobnost razlikovanja važnog i nevažnog, zanimljivog i nezanimljivog. Valja istaknuti kako precizno uočava i tanano opisuje promjene koje se zbivaju na selu (Blizina je daljina: i seljaci se počinju povlačiti, zatvarati u intimne prostore), kako diskretno upućuje da se predrasude mogu pobijediti samo upornošću (Trkač), kako s mnogo razumijevanja i osjećaja govori o vječnoj temi borbe novoga sa starim (Već odavno spremam svog traktora) ili o nesnalaženju seljaka u velikom gradu (Izgubljeni u metropoli). Smisao za humor, koji autor jasno iskazuje u nekolicini priča (Ljubenice zimskog sna, Probuđeni kruh, Besplatna trajna posudba, Sezame, spakiraj se!), također je vrijedan potencijal koji bi trebao razvijati. Rudnik čvaraka dobar je početak, ali pred Šovagovićem je tek sada rudarski posao.