Nobelovac nepoznat hrvatskoj publici

Nobel za književnost pripao je Mo Yanu, kineskom književniku kojega u Hrvatskoj osim sinologa i rijetkih nesinologa nitko nije čitao i koji u Hrvatskoj nema prevedenu nijednu knjigu, čak ni roman Hong gaoliang jiazu iz 1987, prema kojemu je u svijetu i u nas danas slavan redatelj Yimou Zhang (Heroj, Kuća letećih bodeža) snimio svoj prvijenac nagrađen Zlatnim medvjedom na Berlinaleu 1988.

U tjednu objavljivanja laureata Nobelove nagrade 2012. Hrvatskom još (naravno, slabo) odjekuje prošlotjedno zagrebačko predavanje fizičara i futurologa Michija Kakua, gotovo potpuno nepoznata hrvatskoj javnosti, kako se barem čini iz medijskih odjeka. Google u tom tjednu, 9. listopada, svojim logotipom smještenim u maglovitu sliku višegradske ćuprije na Drini slavi 120. rođendan Ive Andrića, i sad smo sigurni da milijuni ljudi koji su taj dan pretraživali internet znaju za toga književnog nobelovca, ali nismo i da se to dijelom nas tiče. I onda još Nobel za književnost pripadne Mo Yanu, kineskom književniku kojega u Hrvatskoj osim sinologa i rijetkih nesinologa nitko nije čitao i koji u Hrvatskoj nema prevedenu nijednu knjigu, čak ni roman Hong gaoliang jiazu iz 1987, prema kojemu je u svijetu i u nas danas slavan redatelj Yimou Zhang (Heroj, Kuća letećih bodeža) snimio svoj prvijenac nagrađen Zlatnim medvjedom na Berlinaleu 1988. Taj je naslov 1990-ih na francuski preveden kao Le clan du sorgho, na španjolski kao Sorgo rojo, na engleski i njemački kao Red Sorghum: A Novel of China, tj. Das rote Kornfeld, na švedski kao Det röda fältet. U ovdašnjim promptnim novinarskim reakcijama na svjetski književni događaj prvoga reda pojavio se, koliko sam uspio vidjeti, kao Crveni sorgum, Crvena polja kukuruza, Crvena šećerna trska, Crvena raž, a za potrebe ovog teksta ponudit ću – također, poput svih osim Francuza, zanemarujući riječ jiazu iz naslova, i to s rezervom – još jedno rješenje: Crveni sirak.

Mo Yan formalno je prvi kineski dobitnik Nobelove nagrade za književnost

Autor dvadesetak knjiga

Izvještavalo se da na kladionicama vodi Haruki Murakami, a u ozbiljnoj konkurenciji bili su i sirijski pjesnik, esejist i prevoditelj Adonis, zbog svojih uvjerenja zatvaran, a s druge strane opisivan kao najveći arapski pjesnik današnjice, zatim dosta prevođen i također zatvaran korejski pjesnik Ko Un, albanski književnik Ismail Kadare, prvi dobitnik nagrade Man Booker International i politički imigrant u Francuskoj 1990-ih, pa u nas već dobro poznat Nizozemac Cees Noteboom, irski pisac William Trevor, Mađar Péter Nádas i neki drugi. Talijanka Dacia Maraini i Kanađanka Alice Munro među književnicama su koje su najbolje kotirale, ali od dosadašnjih književnih laureata žena je tek desetak posto. Za Boba Dylana prošle se godine pisalo kako mu je nagradu pred nosom odnio švedski pjesnik Tomas Tranströmer, ove godine ponovno je imao izvrsne izglede na kladionicama i opet se u ozbiljnim svjetskim listovima nagađalo o tom mogućem iskoraku Švedske akademije, ali opet se nije dogodilo. Prema nagađanjima od američkih autora najveće je šanse imao Philip Roth, ali Amerikanci i ove godine ostaju kratkih rukava, što ih podsjeća da Nobela nisu dobili od 1993, kad je nagrađena Toni Morrison, ali i još jače na izjavu Petera Englunda, tajnika Švedske akademije, od prije nekoliko godina, kako je američka književnost zatvorena u sebe i da zapravo ne sudjeluje u svjetskom književnom dijalogu. Od 261 ovogodišnjeg kandidata četrdeset i šest ih je nominirano prvi put, a među njima je i laureat Mo Yan, formalno prvi Kinez dobitnik Nobelove nagrade za književnost u povijesti (kad je dobio Nobelovu nagradu, disidentski pisac Gao Xingjian već je bio francuski državljanin, a kineska se vlada te nagrade javno odrekla), autor dvadesetak knjiga, od kojih ću ovdje spomenuti samo neke.

Polje dijeli selo od ostatka svijeta

ili halucinantni realizam

U tekstu Hong gaoliang jiazu, prvotno objavljenu kao novela i poslije proširenu u roman, pripovjedač nam u prvoj osobi izlaže najzanimljiviji dio svoje obiteljske povijesti, koji podsjeća na usmene priče. Središnja priča, na kojoj se zasniva i spomenuti film, smještena je u rodni kraj Mo Yana (rođen je 17. veljače 1955. kao Guan Moye; pseudonim Mo Yan znači „ne govori“), selo u okrugu Gaomi, u dalekoj istočnokineskoj provinciji Shandong, uoči i u vrijeme japanske okupacije krajem 1930-ih, a zbila se prije pripovjedačeva rođenja. Biljka iz naslova i crvena boja povezana s njom snažno, i konkretno i svojom simbolikom, obilježavaju cijelu priču. Polje (crvenog) sirka dijeli selo od ostatka svijeta, o njemu se pjevaju pjesme, iz njega vrebaju razbojnici, u njemu su se zbližili pripovjedačeva baka i djed, koji su se zatim i uzeli iako je ona bila obećana gubavcu koji od tog sirka proizvodi alkoholno piće i već je trebala protiv svoje volje s njim započeti zajednički život. Kako je taj gubavac misteriozno pogubljen, tako će ona sa svojim izabranikom nastaviti voditi lokalnu destileriju skupa sa zatečenim radnicima. Pripovjedačev će djed jednom prilikom u afektu urinirati u crveno piće, što će slučajno rezultirati iznimnim okusom tog napitka i označiti početak uspješnog obiteljskog posla. U međuvremenu će dobiti sina, pripovjedačeva oca, a zatim dolaze Japanci. Okupator je nemilosrdan, lokalno stanovništvo natjerano je da u obližnjem polju doslovno ugazi put za veliku cestu, a okrutna ubojstva bliskih im ljudi potaknut će pripovjedačevu baku i djeda da skupa sa svojim radnicima, s kojima čine svojevrsnu dragovoljnu zadrugu, pruže hrabar otpor iz očaja, i to tako što će im crveno piće poslužiti da naprave diverziju – njime će kao eksplozivnim sredstvom dignuti u zrak i put i Japance koji će tuda pokušati proći ne očekujući nikakva iznenađenja. U tom će naumu i uspjeti, ali će pritom izginuti cijela ta družba ili klan crvenoga sirka osim pripovjedačeva djeda i, tada još malenog, oca. Već iz prepričanoga vidimo da Mo Yan nije socrealistički pisac, ali i da njegova priča s obzirom na vrijednosti koje uzdiže nije na sasvim suprotnoj strani. Također, ono što se uz kineskog nobelovca redovito ističe jest njegov stil, koji nije samo realističan, nego je to na magijski način, u markesovskom smislu, a od službene objave o dodjeli nagrade karakterizira se kao halucinantni realizam (služeći se kojim pisac isprepleće narodne priče, povijest i suvremenost). Peter Englund, komentirajući svoju objavu, rekao je da je riječ o iznimno vještu piscu i da je dovoljno pročitati pola stranice kako bismo tekst prepoznali kao Mo Yanov. U vezi s tim recimo da ima i drukčijih mišljenja, tako npr. Deutsche Welle ovih dana prenosi tvrdnju Wolfganga Kubina, njemačkoga sinologa sa Sveučilišta u Bonnu otprije poznata po beskompromisnim književnokritičkim stavovima, da Mo Yan i nije tako dobar pisac i da je engleski prijevod Howarda Goldblatta bolji od originala.

Mračnom komikom i vještim pripovijedanjem do pravoga lica Kine

Kritika inače napominje kako pisci u postmaovskoj Kini napuštaju ruralne teme, a Mo Yan se posvećuje upravo njima. No to se objašnjava biografski: nobelovac je odrastao u seljačkoj obitelji. U zabranjenom romanu Tiantang suantai zhi ge (engl. The Garlic Ballads) bavi se pobunom seljaka protiv vlasti koja ih je nagovorila da posade češnjak, a sad ga zbog gospodarskih neprilika ne otkupljuje od njih. Pobuna je okrutno ugušena i vođe su završile u radnom logoru. Balade iz naslova pjesme su kojima slijepi glazbenik izražava ogorčenje iznevjerenih seljaka. Mo Yan dakle pokazuje težak položaj seljaka u suvremenoj Kini, nepravednost režima, ali istodobno, koncentrirajući se na pojedine likove, ukazuje i na lošu stranu starih patrijarhalnih odnosa. U pripovjedno nekonvencionalnom satiričnom romanu Jiuguo (engl. The Republic of Wine), u kojemu jedan istražitelj odlazi u provinciju provjeriti glasine o ljudožderstvu, i to takve koje govore o dojenčadi kao gastronomskom specijalitetu, a paralelno se prikazuje dopisivanje Mo Yana s jednim neostvarenim piscem koji je pogledao film Crveni sirak..., s umetnutim kratkim pričama, tematizira se kontroverzan odnos Kineza prema hrani i piću, obrađuje stara kineska tema kanibalizma i kritizira korumpiranost i neumjerenost vlasti. U domovini politički kritiziran veliki roman Fengru feitun (engl. Big Breasts and Wide Hips) na petstotinjak stranica tematiziranjem seksualnosti, tijela i u prvom redu preko ženskih grudi, kojima je to vjerojatno najzasićenija knjiga na svijetu i koje se pojavljuju u golemom broju oblika i opisuju raznolikim stilskim sredstvima, oslikava Kinu 20. stoljeća, od rođenja pripovjedača u 1930-ima. Glavni lik romana Shengsi pilao (engl. Life and Death Are Wearing Me Out) zemljoposjednik je iz već spomenutog okruga Gaomi koji je dobar prema seljacima, ali to mu ne pomaže da smrtno ne nastrada u Maovoj zemljišnoj reformi. On se međutim reinkarnira prvo u magarca, a zatim i u svinju, psa, majmuna, da bi na kraju ponovno postao čovjek. Priča pokriva čitavu drugu polovicu 20. stoljeća i hvaljenom mračnom komikom i vještim pripovijedanjem pokazuje pravo lice komunističke, a zatim i na svoj način kapitalističke Kine. Kao fantazmagorična mješavina mraka i snažne komike reklamira se i najnoviji Mo Yanov roman Wa (engl. Pow!), u vezi s kojim sam autor kaže kako mu na prvom mjestu nije priča, koju zapleće i raspleće na četiristotinjak stranica, nego samo pričanje.

Mo Yan, Ivo Andrić i Michio Kaku – priča o dodanoj vrijednosti

To bi nas možda moglo dovesti i do Ive Andrića, određenije do Proklete avlije kao priče o pričanju – u kojoj, u jednom od njezinih narativnih okvira, stari redovnik pripovijeda mladomu, dok u romanu Wa, obrnuto, mladić svoju priču priča starom redovniku... – ali morat ćemo pričekati da s Mo Yanom odemo korak dalje od novinskih razglabanja vijesti o dodjeli nagrade. Nadajmo se da će hrvatsko tržište, jer valjda o njemu ovisi, reagirati i da će se dogoditi barem jedan prijevod ovogodišnjega nobelovca prije nego što zainteresirani pročitaju čitav opus na engleskom ili kojem drugom jeziku. A Michio Kaku, s početka teksta, koji upozorava kako je znanje jedino na što se možemo osloniti, govori i o tome da se za svoju budućnost ozbiljno trebaju zabrinuti u prvom redu posredničke djelatnosti jer zbog tehnološkog napretka mnogo toga postaje sve dostupnije i dostupnije. One će neizbježno iščeznuti ako u svojem posredovanju ne budu nudile dodanu vrijednost.