Magija diskretnih promjena

Robert Wilson, velikim očekivanjima usprkos, izložbom u Klovićevim dvorima nipošto nije razočarao. I u osmom desetljeću života, njegova kreativnost i karizma nimalo ne posustaju

Autor ovoga teksta sa stvaralaštvom se Roberta Wilsona prvi put imao prilike izravno sresti relativno kasno, u vrijeme kada je veliki redatelj i majstor vizualizacije već uživao status živućega klasika kazališne umjetnosti. Tom prigodom – radilo se o Bijenalu u Veneciji 1993. – Wilson je publici predstavio ambijent pod naslovom Memory/Loss.

Wilsonov videoportret Winone Ryder inspiriran je Beckettom

Bio je to jedan od najdojmljivijih eksponata ondašnje Mostre i kao takav više nego zasluženi dobitnik Zlatnoga lava za kiparstvo. Sjećanja na boravak u tom ambijentu i danas, nakon gotovo dvadeset godina, iznimno su živa. Posve paradoksalno, jer Wilsonov se uradak referirao upravo na gubitak odnosno brisanje memorije! Izduženu pravokutnu prostoriju omeđenu zidovima od opeke – inače zanimljiv primjer ranoindustrijske arheologije na venecijanskoj Giudecci – umjetnik je difuzno i neintenzivno osvijetlio s pomoću stropnih reflektora koji onemogućavaju formiranje posjetiteljeve sjene. Žućkasti pod sačinjavale su nepravilne ploče od tvrde i posve suhe zemlje, a na njih se moglo stupiti tek nakon izuvanja cipela. U prostoriji su se nalazila samo dva objekta; sa stropa je visjela horizontalno usmjerena drvena daska, a iz tla, od pojasa naviše, izvirivala je naga muška figura s kožnim pokrivalom na glavi sličnim nekakvoj kacigi. Na zidu nasuprot ulazu nalazio se još i rešetkasti prozor. Kroz njegov donji dio dolazila je bijela svjetlost, u sredini se ta bjelina postupno pretapala u modrinu, da bi pri vrhu prerasla u posve tamnoplavu boju. A iznimno važan dio cjelokupnog ambijenta bio je, dakako, i zvuk. Osmislio ga je Hans Peter Kuhn, a sastojao se od grmljavine, kapanja vode, laveža psa, melodije na violini, zvonjenja telefona te izgovorenih riječi bez nekog konkretnog smisla. Posjetitelj se kretao melankolično osmišljenim prostorom, sve više osjećajući kako tamo, zapravo, nipošto ne pripada. Odsutnost njegove sjene – kako to u eseju Of Lost Memories and Nomadic Representational Practices tumači Michal Kobialka – označava zapravo gubitak memorije o vlastitom identitetu. To nas sada dovodi do ljudske figure ukopane u zemlju. Na ulazu u ambijent stajao je natpis sa stravičnim objašnjenjem. Svojedobno su, naime, Mongoli od ratnih zarobljenika pravili svoje robove na način da im obriju glavu, ukopaju ih u zemlju, lubanju prekriju devinom kožom i tako ostave danima na suncu. Vodu i hranu davali bi im tek u najnužnijim količinama. Za to vrijeme, pod utjecajem sunca, devina se koža skupljala i tako prisiljavala kosu zarobljenika da umjesto normalno raste prema unutra. Preživjeli nesretnici imali bi teško oštećen mozak u kojem više nije bilo nikakvih sjećanja ni uspomena. A bez memorije i svijesti o sebi nemoguće je provesti bilo kakvu revoluciju; tako obrađeni robovi postajali bi živo i istodobno slijepo poslušno oruđe u rukama okrutnih gospodara.

Veza kazališta i likovnosti

Robert Wilson multidisciplinarni je autor, koji bez iznimke i svjesno relativizira odnosno dokida granice između različitih izražajnih medija. U kazališnim režijama izrazito veliku pažnju pridaje likovnoumjetničkim kvalitetama, a vrijedi, dakako, i obratno; njegova likovna ostvarenja uvijek su obdarena atraktivnom i poželjnom teatralnošću. Svoju osebujnu poetiku – bez obzira o kakvoj je umjetničkoj disciplini riječ – Wilson ponajprije gradi na pokretu, svjetlosti i zvuku. Virtuozno ih usuglašavajući, on kreira moćne audiovizualne senzacije začudno estetskih, ali također simboličkih kvaliteta.

Portret Karoline od Monaka

Mnogobrojni videoportreti što ih već godinama osmišljava svojevrsna su poveznica između kazališta i likovne umjetnosti u užem smislu. Portretirane su najrazličitije poznate osobe iz svijeta jet-seta, glamura, show-businessa, politike, umjetnosti i sporta, ali i neke životinje. Iako je Wilsonov umjetnički izraz naglašeno suvremen, unutar njegova neprijepornoga radikalizma uvijek će se pronaći mjesta i za iskazivanje svojevrsne klasične uzvišenosti. On o svojim videoportretima govori kao o pejzažima uma. Um je, naime, ishodište svih realnih opservacija, ali iz njega izvire i cjelokupna čovjekova mašta. Samo uz nazočnost obiju spomenutih komponenta umni pejzaž može djelovati cjelovito i intelektualno zavodljivo. Baš poput videoportreta Roberta Wilsona. Ali autor videoportretima dovodi u pitanje odnosno problematizira i samu definiciju portreta. Što je danas uopće portret? Wilson kaže: „Ako svoju ruku stavimo pred lice, može se reći da je to portret. Ako ruku gledamo s udaljenosti, može se reći da je dio mrtve prirode, a ako je vidimo na drugoj strani ulice, može se reći da je ona dio pejzaža.“ Svaki njegov videoportret zapravo objedinjuje portret, mrtvu prirodu i pejzaž! A tu je, dakako, i Wilsonovo – nazovimo ga – sveto trojstvo sačinjeno od pokreta, svjetlosti i zvuka. Pokreti su uglavnom suzdržani, usporeni i nerijetko jedva uočljivi; svjetlost je na zanimljiv način monumentalna te će u nekim videoportretima postupno mijenjati svoj intenzitet; zvuk/glazbu/ljudski glas karakterizira naglašena sugestivnost. Valja upozoriti kako po pitanju zvuka Wilson uvijek surađuje s drugim autorima, pa će to, dakako, vrijediti i za videoportrete.

Relevantan izbor radova

Nastojanjem Zagrebi!festivala i njegova programskog voditelja Emila Matešića, Zagrepčani trenutno u Klovićevim dvorima mogu pogledati relevantan izbor iz bogate riznice Wilsonovih videoportreta. Konkretno, riječ je o dvanaest osoba (Alexis Broschek, Robin Wright, Karolina od Monaka, Byambajav Ulambayar, Lucinda Childs, Dita von Teese, Brad Pitt, Peter Stormare, Robert Downey jr., Winona Ryder, Marianne Faithfull, Jeanne Moreau) i jednoj polarnoj sovi izvedenoj u pet verzija. Svi videoportreti, dakako, dojmljivo su iskazane Wilsonove osobne vizije, ali pritom promatračima nipošto ne uskraćuju i punu slobodu za vlastite asocijacije ili interpretacije.

Izložbi u Klovićevim dvorima moguće je pristupiti na dva načina. Jedan je da se svaki videoportret pogleda u kontinuitetu, od početka do kraja. Na taj način magija diskretnih i postupnih promjena na njima odvijat će se pred našim očima. Drugi pak način podrazumijeva brže prolaženje kroz izložbene prostorije, ali uz neprestano vraćanje već viđenim eksponatima. U ovom slučaju promjene – ukoliko u tome uopće uspijemo – zapažamo u diskontinuitetu. Oba pristupa valjana su te mogu ponuditi nadasve zanimljive doživljaje umjetnikovih zamisli. Štoviše, izjavom kako svoje videoportrete vidi u domovima gdje „bi oni trebali imati ulogu prozora ili vatre u kaminu“ Wilson to nedvosmisleno i potvrđuje.

Videoportreti na izložbi u Zagrebu potvrđuju autorovu sposobnost da najrazličitije utjecaje – povijesne i suvremene podjednako – prilagodi vlastitim vizijama. Na taj način konstruira nadasve originalnu i prepoznatljivu poetiku koja uspijeva izbjeći opasnosti upadanja u eklekticizam, iako mu se katkada podosta približava. U svakom slučaju, svaki izložak zanimljiv je na poseban način. Glumica Jeanne Moreau prikazana je kao kraljica Mary Stewart, a kompozicija i vizualna oprema videoportreta izravan je citat slike Nicholasa Hillarda iz 16. stoljeća. Slično je i s njezinim kolegom Peterom Stormareom. Ovdje su asocijacije na Rembrandtovo djelo Osljepljivanje Samsona više nego očite, a izrazito dinamična poza glumčeva tijela u suprotnosti je s minimalnim stvarnim pokretima u prizoru. Još jedan glumac – Robert Downey jr. – prikazan je kao svojevrsni citat jedne povijesne slike; ovoga puta riječ je o Satu anatomije dr. Nicolaesa Tulipa, također Rembrandta. Glumčevo tijelo prikazano je u mrtvačkim tonovima kako leži na stolu za seciranje, ali vidimo kako on diše i trepće dok mu instrument jedva vidljivim pokretima prebire po posve razrezanoj i krajnje naturalistički prikazanoj lijevoj ruci. Svakako valja spomenuti i Karolinu od Monaka, svedenu isključivo na dijalog svjetla i sjene te akromatiku sive, bijele i crne. Lijeva strana lica i lijeve ruke, zatim djelić leđa i oba dlana postupno izranjaju iz sjene, diskretno transformirajući princezin lik iz čiste plošnosti u jasno vidljivu voluminoznost. Alexis Broschek, jedino dijete na izložbi, stoji ispred teškoga crvenog zastora i postupno s lica skida zelenu masku vuka. Zastori i maske uvijek nešto skrivaju, a njihova crvena odnosno zelena čine dojmljiv komplementaran kontrast. Ugođaj videoportreta pomalo je linčevski, u to nema nikakve sumnje. I za kraj, istaknuli bismo Winonu Ryder, vjerojatno najzanimljiviji rad na ovoj sjajnoj izložbi. Glumica je prikazana kako joj samo glava i dio ramena proviruju iz nekog humka, jasno aludirajući na scenografiju drugoga čina Beckettove poznate drame Sretni dani. Torba i pištolj što postupno izranjaju iz tame ispred lika to još dodatno naglašavaju, a plava pozadina koja postupno mijenja intenzitet ukazuje na prolaznost. Pokreti glumice pritom su, dakako, svedeni tek na mimiku lica i suzdržane pokrete glave.

Robert Wilson, velikim očekivanjima usprkos, nipošto nije razočarao. I u osmom desetljeću života, njegova kreativnost i karizma nimalo ne posustaju. Izložba i popratno predavanje u Klovićevim dvorima to uvjerljivo pokazuju.