Književnosti su danas sve više međunarodne

Problematizirajući temu Književnost u drugim jezicima sudionici

33. zagrebačkih književnih razgovora zaključili su da praćenje i prevođenje književnosti

drugih nacija označava otklon od kulturne izolacije, jačajući istovremeno

i nacionalne književne i kulturne identitete

U Zagrebu su od 4. do 7. listopada, u prostorijama Društva hrvatskih književnika i u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića, održani 33. po redu Zagrebački književni razgovori. Tradicionalna je to međunarodna književna manifestacija, koju je još 1969. utemeljio pjesnik, izdavač, antologičar i urednik Slavko Mihalić, a koja se godišnje održava u organizaciji Društva hrvatskih književnika. Već dugi niz godina Zagrebački književni razgovori okupljaju književnike, književne kritičare, prevoditelje, književne znanstvenike, jezikoslovce i kulturologe iz Hrvatske i inozemstva koji svake godine izlažu svoje eseje na zadanu temu. Središnja je tema ovogodišnjih Razgovora bila Književnost u drugim jezicima, a o njoj su izlagali sudionici iz Velike Britanije, Francuske, Španjolske, Belgije, Grčke, Bugarske, Makedonije i Hrvatske. Na svečanom otvaranju govorili su predsjednik DHK-a Božidar Petrač i voditeljica ZKR-a Ana Janković Čikos. Na otvaranju je napomenuto kako je Hrvatska bila, jest i želi biti mjesto susretanja i prožimanja s vrijednostima drugih naroda i kultura te kako su ovakva susretanja i razmatranja tema o književno-jezičnim prožimanjima i životu pisca u drugim jezicima i kulturama itekako potrebna i važna svim sudionicima koji sudjeluju u prevođenju i interpretiranju književnih djela jedne nacionalne kulture u drugim kulturama i jezicima.

Ante Stamać i Ana Janković Čikoš / Snimio Ivan Tudek

Pisati u egzilu

Na izlaganjima koja su bila koncipirana u tri radne sjednice predstavili su se Elena Alekova (Bugarska), Yiorgos Chouliaras (Grčka), Germain Droogenbroodt (Španjolska), John Elsom (Velika Britanija), Christine Jordis i Carole Martinez (Francuska), Kristina Nikolovska (Makedonija), Željka Lovrenčić, Ljerka Car Matutinović, Ante Stamać, Ivan Trojan i Igor Žic (Hrvatska). Bugarska pjesnikinja, publicistica, književna kritičarka i prevoditeljica Elena Alekova, koja je ujedno glavna urednica časopisa Suvremeno čitalište, predstavila se svojim esejem Progonstvo i književnost u kojemu raspravlja o sudbini pisca u egzilu, a glavna teza koju iznosi jest da nema pisca bez domovine. Uloga pisca u egzilu jest čuvati domovinu pa je pisac zato ne bi smio duhovno napustiti jer, iako tuđina prihvaća pisca, time ona ne postaje njegovom domovinom. Alekova ukazuje i na još jednu vrlo bitnu činjenicu koja književnost u progonstvu bitno razlikuje od drugih umjetnosti. Naime, vrlo važan faktor jesu upravo posrednici za književnost kao što su to književni prevoditelji jer o njima uvelike ovisi kvaliteta prevedenoga književnog djela, dok to npr. u glazbenoj ili likovnoj umjetnosti nije slučaj. Ljerka Car Matutinović u eseju Užitak prevođenja na vrlo osoban način progovara o svojim književnim afinitetima u posljednjih desetak godina, koji se odnose na čitanje i prevođenje suvremenih talijanskih pjesnika. Autorica je, osim što je u svojoj knjizi Ususret renesansi prevodila Dantea, Petrarku i Boccaccia, bila privučena i suvremenim talijanskim piscima te je u knjizi Žena od kamena (2005) objavila izbor iz suvremene talijanske proze koja uključuje autore kao što su Mario Tobino, Stefano Benni, Eraldo Baldini, Paola Capriolo. Ljerka Car Matutinović prevođenje opisuje kao umijeće koje stvara osjećaj užitka. Čarolija prevođenja jest u tome što prevoditelj uživa u zadovoljenju osobnih afiniteta, a ujedno je i stvaralac koji djelo koje prevodi zapravo ponovno stvara, ali na svom materinskom jeziku.

Prevođenje – izdaja ili oživotvorenje?

Spisateljica i srednjoškolska profesorica, inače bivša glumica i fotografkinja Carole Martinez (Francuska) održala je predavanje koje je zapravo bilo kratki preludij za njezinu knjigu S posjeda Mrmora (Du domaine des Murmures), koju je i predstavila istoga dana u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića. Martinezova je govorila i o drugim svojim knjigama, između ostaloga i o knjizi Sašiveno srce (Le coeur cousu), koju je objavila 2007. i s njom postigla veliki uspjeh. Sve su njezine knjige slične po tome što obiluju legendama i usmenim predajama vezanim uz njezinu španjolsku obiteljsku tradiciju, a oslanjaju se na pripovijedanja njezine bake. Grčki je pjesnik Yiorgos Chouliaras, čija se djela opsežno objavljuju u prijevodu na engleski jezik u časopisima kao što su Hardware Review, Poetry, World Literature Today i čije su pjesme uvrštene u New European Poets, autor i brojnih eseja o književnosti i povijesti umjetnosti i kulture uopće. Njegov esej Književnost kao drugi jezik govori o poimanju književnosti u drugom jeziku te ističe kako je jezik, shvaćen kao nešto što je ograničeno na one koji ga govore ili čitaju, lokalan, dok je, uključivanjem idealnoga čitatelja, književnost potencijalno globalna. Chouliaras je vrlo mlad napustio Grčku zbog školovanja u SAD-u. Prije dvije godine izišao je prvi prijevod njegovih pjesama na hrvatski jezik. Izbor iz pjesama U središtu vode, u prijevodu Nikole Đuretića, predstavljen je u Društvu hrvatskih književnika 2010. godine. Chouliaras o poeziji govori kao o najkompaktnijem dijelu jezika te ističe citat američkoga pjesnika Roberta Frosta, koji je za poeziju ustvrdio da je neprevodiva. Pjesnik, prevoditelj i izdavač međunarodne poezije Germain Droogenbroodt (Španjolska) u eseju Traduttore traditore? – naslov kojega je zapravo stara talijanska poslovica koja kazuje da je prevoditelj izdajica – raspravlja o pjesništvu i prevodilaštvu te o problemima prevođenja. Autor navodi kako je opasnost od pogrešnoga tumačenja manja u prozi nego u poeziji jer prevoditi poeziju znači nanovo stvarati izvorne stihove drugim jezikom. Istaknuo je i to da je pjesništvo izgubilo na važnosti jer nema ekonomske vrijednosti, što je dovelo do nestajanja pjesništva iz medija.

Britanac John Elsom, pisac drama i opernih libreta, kazališni povjesničar i kritičar, u eseju Moja djela u prijevodu govori o svojim dramama i knjigama koje su tiskane na nekoliko jezika – francuskom, ruskom, rumunjskom i kineskom – te navodi da ga ono što se izgubi u prijevodu ponekad zaista može razljutiti. Najčešće se u prijevodima gubi specifičan engleski humor, koji je zapravo ironija. No Elsom ističe činjenicu da prijevodi ponekad mogu unijeti nove ideje i vidike. Hrvatska urednica i prevoditeljica Željka Lovrenčić u eseju Recepcija hrvatske književnosti u prijevodu na španjolskome govornom području osvrnula se na svoju prevodilačku djelatnost koja uključuje izbor, prevođenje i/ili uređivanje knjiga hrvatskih autora te njihovo objavljivanje na području španjolskoga govornog izričaja. Bilo je riječi o hrvatskim autorima kojima je djela objavljivala u Čileu, Meksiku, Španjolskoj i Boliviji pa su u tom kontekstu spomenuti hrvatski književnici kao što su Drago Štambuk, Miro Gavran, Zvonimir Balog, Lana Derkač, Dragutin Tadijanović, baš kao i akademik Dubravko Jelčić, čija je Povijest hrvatske književnosti objavljena u Meksiku. Makedonska književna teoretičarka, kritičarka, esejistica i pjesnikinja Kristina Nikolovska predstavila se esejem Recepcija poezije i poetike Slavka Mihalića u Makedoniji u kojemu ističe kako je, nakon što je 2002. nagrađena najvišom nagradom najstarijega međunarodnog festivala u Makedoniji (Struške večeri poezije), poezija Slavka Mihalića doživjela novo pjesničko rađanje u makedonskom jezičnom, književnom i kulturnom kontekstu. Nikolovska ističe kako je makedonski prepjev Mihalićeve poezije bogat okusima i mirisima koji zrače iz njegove poetike te kako je upravo ta prepjevana poezija bila okidač za njezino nadahnuće za ovogodišnje izlaganje.

John Elsom

Christine Jordis, francuska književnica i voditeljica Odjela za anglo-saksonsku književnost u izdavačkoj kući Gallimard, u eseju Engleska beletristika u prijevodu na francuski ukazuje na razlike engleske i francuske književne scene te navodi da je posao urednika i književnoga prevoditelja pogoditi ukus čitateljske publike te u skladu s tim odabrati književno djelo za prevođenje. Autorica ističe i činjenicu da je francuska scena određena državnim intervencionizmom i Sporazumom o jedinstvenoj cijeni knjige, što omogućuje opstanak malih knjižara koje su suočene s velikim knjižarskim lancima, jer je svuda cijena knjige jedinstvena. Naprotiv, anglosaksonska scena određena je potpunim liberalizmom, a izdavači uglavnom redovito veću važnost pridaju velikim knjižarskim lancima, koji onda svojim agresivnim marketingom utječu na tržište i nerijetko promoviraju potpuno senzacionalističku i šund-literaturu te na taj način negativno utječu na odluku o izboru određenoga djela u čitateljske publike.

Izgradnja kulturnog identiteta

Hrvatski pjesnik, esejist, teoretičar književnosti i prevoditelj Ante Stamać esejem Zašto prevodim? ukazuje na nekoliko bitnih razloga zbog kojih je preveo dobar broj književnoznanstvenih, filozofskih, dramskih i pjesničkih djela. Razlozi su ovi: činjenica da je hrvatskoj kulturi nedostajalo nužnih književnoznanstvenih i jezikoslovnih djela (zato prevodi H. Friedricha, J. Huizingu, E. Staigera, F. Nietzschea, R. Jakobsona i dr.); filozofska promišljanja i pitanja o bitku (zato prevodi J. W. Goethea, R. M. Rilkea, G. Benna, Ch. Baudelairea, B. Brechta, J. Joycea i dr.); vlastita lirska nagnuća (prevodi pjesnike kao što su T. S. Eliot, B. Brecht, R. M. Rilke, J. W. Goethe i mnogi drugi). Kao četvrti razlog Stamać ističe potrebu za zaradom, a na kraju navodi da osobito prevodi zato što taj posao najviše voli raditi. Ivan Trojan, docent na Filozofskom fakultetu u Osijeku, predstavio je svoj esej Hrvatska suvremena književnost na mađarskom jeziku i mađarska na hrvatskom koji govori o kulturološkom i književno-znanstvenom međunarodnom projektu koji uključuje prevođenje i objavljivanje izabranih djela i antologija mađarskih književnika na hrvatskom jeziku i obrnuto te je napomenuo kako objavljivanje prevedenih djela ide u korist Hrvatske u smislu da je više naših djela prevedeno na mađarski nego mađarskih na hrvatski. Projekt je realizirala Katedra za hrvatsku književnost Filozofskog fakulteta u Osijeku u suradnji s Katedrom za mađarski jezik i književnost bajske Visoke škole Jószef Eötvös i s najutjecajnijom mađarskom izdavačkom kućom Jelenkor iz Pečuha. Posljednji se na Razgovorima predstavio Igor Žic, hrvatski prozaik, esejist i kritičar, esejem Neki problemi u hrvatskom prijevodu romana „Ljeto ‘42“ Hermana Rauchera. Autor navodi kako u hrvatskom prijevodu iz 1974. ima dosta nepreciznosti pa navodi neke primjere. Također ističe da bi Rauchera trebalo čitati na originalu, a da je za ozbiljno prevođenje nužno potrošiti ponešto vremena. Problem lošega prijevoda uvijek je aktualna tema, a prevoditelji ponekad mogu potpuno uništiti savršeno umjetničko djelo, zaključuje Žic.

Ovogodišnji su se izlagači složili oko mišljenja da je književno prevođenje zaista težak i zahtjevan posao te da je najteže od svega prevoditi poeziju. Pri prevođenju nije dovoljno prevesti samo riječi nego i duh djela, a upravo u tome leži tajna vrhunske prevoditeljske djelatnosti. Književno je prevođenje iznimno bitan čimbenik. Ono ukazuje na svijest o važnosti praćenja književnosti drugih nacija te označava otklon od kulturne izolacije. Prevoditeljska praksa nužna je za nacionalnu književnost i njezin kulturni identitet. Književnosti su danas sve više međunarodne, a te su činjenice bili izrazito svjesni još i književnici iz generacije krugovaša, pedesetih godina 20. stoljeća, koji su njegovali iznimno bogatu prevoditeljsku praksu.