Iznova aranžiran Ellington

U big band jazzu nije rijetkost da neki od najpoznatijih orkestara pod imenima svojih autentičnih leadera nastavljaju svirati pod vodstvom drugih dirigenata. Tako je kod big bandova Counta Basieja, Glenna Millera, Tommyja Dorseyja, Charlieja Mingusa pa i Dukea Ellingtona, koji nominalno vodi unuk legendarnoga bandleadera i skladatelja Paul Ellington, no pred orkestrom kao dirigent i pijanist nastupa Tommy James.

Nakon ljubljanskoga nastupa koji je prethodio zagrebačkom u subotu, 6. listopada, u Sjedinjene se Države neočekivano vratio dvojac ključnih alt-saksofonista, a taj su problem tijekom duljega zagrebačkog popodnevnog pokusa vrlo uspješno riješila dvojica naših alt-saksofonista, Miro Kadoić i Zdenko Ivanušić, uskočivši u orkestar doslovno u zadnjem trenutku, obogativši time zasigurno svoja iskustva i glazbene životopise.

Program koji je orkestar predstavio zagrebačkoj publici sastojao se dakako pretežito od skladateljskih hitova Dukea Ellingtona i njegova dugogodišnjeg pijanista, skladatelja i aranžera Billyja Strayhorna. Izuzmemo li obveznu uvodnu temu Take The-A-Train, sve su skladbe izvedene u novim, prerađenim aranžmanima i to pretežito nekadašnjega trubača orkestra Barryja Leeja Halla i zadržavaju sve značajke Ellingtonove ere, ponajprije zvuk sekcije saksofona i trombona, te growl sviranje limenih puhača s gumenim sordinama, ali temeljne melodije skladbi tretiraju na ponešto moderniji način. Vruću je i zahtjevnu stolicu prvog alt-saksofona, na kojoj je godinama sjedio neponovljivi Johnny Hodges, sad na trenutak zauzeo naš Miro Kadoić, dobivši i solo dionicu u skladbi Birmingham Breakdown. I Zdenko Ivanušić dobio je solističku šansu. Nakon dijela suite Balcony Serenade slijedile su dvije vrlo poznate skladbe, Caravan, s dužim solo uvodom bubnjara Davida Gibsona te nizovima efektnih solističkih growl korusa trombona i trube, a završetak prvoga dijela koncerta zaključila je izvrsna izvedba iz Dukeova klasičnog jazz-repertoara, Perdido, u kojoj su trubači pokazali velik smisao za be-bop-način fraziranja.

Drugi je dio koncerta orkestar započeo jednom od najpoznatijih skladbi iz repertoara – Satin Doll, u kojoj je predviđen solo tenor-saksofona, a uslijedio je blues posvećen New Orleansu koji zaslužuje najviše ocjene interpretacije tog big banda, predstavivši dirigenta Tommyja Jamesa i kao izvrsna pijanista, koji je u svoje improvizacije spretno i duhovito uvrstio i temu iz Forrestove skladbe Blues In The Night.

Duke Ellington nije u dugoj karijeri gotovo nikada pokazivao veliku sklonost vokalnim solistima, pa se prisjećamo jedino pjevačice Jaye Sherrill te kasnije i zanimljivog diskografskog uratka s Frankom Sinatrom. Na ovoj turneji orkestar je ustrajao na sudjelovanju lokalnih pjevača, pa su za tu ulogu u Zagrebu odabrani Lela Kaplowitz, s kojom (zbog već dužih provjerenih američkih iskustava na tom polju, izvrsnog poznavanja jezika i stalnih suradnji sa suprugom, američkim jazz-pijanistom Joeom Kaplowitzom), nije bilo nikakvih problema. Bile su joj ponuđene čak dvije izvedbe, najprije poznata balada In A Mellow Tone, te u bržem tempu isto tako poznata tema It Don’t Mean A Thing. U objema je izvedbama ta naša danas vodeća jazz-pjevačica pokazala da vlada materijalom, otpjevavši s orkestrom unisono u potonjoj i obvezne tutti-koruse. Drugi je izbor bio Massimo Savić, koji je tu važnu šansu priskrbio recentnijim očijukanjem s repertoarom Franka Sinatre. Latio se jedne Strayhornove balade, Lush Life, koju je otpjevao u sklopu svojih mogućnosti, demonstrirajući nonšalantnost s rukom u džepu i gestama karakterističnim za koncerte zabavne glazbe.

Slijedilo je potom nekoliko aranžmana drugoga dijela programa, najprije izvedba Mood Indigo, koja je najviše podsjetila na nekadašnji zvuk Ellingtonova orkestra, da bi sam kraj koncerta prerastao u spontani jam-session, u skladbi bržega tempa Rockin’ in Rhythm. Ta se atmosfera nastavila i u dodatku sastavljenu od dviju vrlo poznatih tema, Things Ain’t What They Used To Be i C-Jam Blues. Za sam kraj dirigent Tommy James odlučio je u formaciji klasičnoga jazz-trija s kontrabasistom Hassanom Ashukurom i bubnjarem Davidom Gibsonom izvesti i poznatu baladu In My Solitude, predstavivši se i kao vrlo dobar i inventivan jazz-pijanist.

Nastup najnovije pomlađene verzije orkestra legendarnoga Dukea Ellingtona možemo smatrati jednim od dosad najboljih koncerata big band jazza održanih u Lisinskom.