Igranje na stranom jeziku

Iako je Oliver Frljić postavio Gospođu ministarku u

Kerempuhu kao političku provokaciju, ta predstava otvara zanimljiv

kazališni problem igranja na stranom jeziku

Kad sam čula da Oliver Frljić postavlja Gospođu ministarku Branislava Nušića u originalu u zagrebačkom kazalištu Kerempuh, prvo mi je pala na pamet slična situacija od prije dvadeset i četiri godine. Bio je to Radovan III beogradskoga pisca Dušana Kovačevića, a postavio ga je Jazavac (današnji Kerempuh) 1988, također u originalu! Odličan tekst i vrsna ekipa: režirao je Dejan Mijač, a naslovnu ulogu igrao je Boris Dvornik, ali mi je ta predstava i danas na listi deset najgorih predstava života! Gledala sam 1987. i Brešanova Nečastivog na filozofskom fakultetu u izvedbi beogradskoga kultnog kazališta, Zvezdara teatra, također s vrsnom ekipom: režija Vida Ognjenović, u glavnoj ulozi Rade Marković, a gost je bio Špiro Guberina. Ali nešto nije bilo u redu ni s tom predstavom! Odmah mi se učinilo da to ima veze s jezikom, jer su svi zvučali nekako neprirodno. Kao i u Radovanu, i ovdje su se jako trudili da igraju na originalnom jeziku. Ali, nije išlo, nije im mogao pomoći ni Špiro, koji je glumio iz svog jezika, ali je odudarao od njih kao da je pao s drugoga planeta. Prvo sam pomislila da je problem u razlici srpske i hrvatske škole glume. Oduvijek se govorilo da je srpska škola glume više tjelesna, a hrvatska više intelektualna. Prva se temeljila na komunikaciji s publikom na razini geste, pokreta, hvatanja emocija publike, a druga na riječi i misli i obraćanju njihovu intelektu. Pa onda kad naši progovore srpski, automatski krenu glumiti iz srpskoga načina igre, a kad Srbi glume na hrvatskom jeziku, trude se oponašati i naš način glume. I tako nastane zbrka jer im to nije prirodan način igre. Ali nije samo to….

Problemi s jezikom Gospođe ministarke

Rade kao ruski mafijaš, Mira Furlan kao izvanzemaljka

Kako taj problem rješavaju drugi? Kad sam vidjela Radu Šerbedžiju kao ruskog mafijaša u Svecu, bilo mi je tužno. Onakav glumac, a glumi puki stereotip ruskoga mafijaša! No Amerikanci su pragmatični i znaju da je jezik važan. Ako si stranac – igrat ćeš stranca, odnosno sebe, pa je tako i Višnjić glumio dr. Kovača, slavenskoga gastarbajtera, u Hitnoj službi. Ako ne glumi sebe, mora postojati opravdanje zašto tako čudno govori pa glumi, recimo, izvanzemaljca. Kao Mira Furlan u TV-seriji Babilon 5. Amerikanci će bez milosti vrsne glumce strpati u ladice, a da to nije slučaj samo s našima, dokazuje Arnold Schwarzenegger, koji je u prvih nekoliko filmova progovorio tri rečenice po filmu. Uz debela opravdanja njegova akcenta: prvo je glumio Conana, barbarina (!), pa robota Terminatora koji dolazi iz budućnosti u naše vrijeme, pa junaka iz filma koji ulazi u stvarnost (Posljednji akcijski heroj)! U Americi su normalne uloge dobili samo oni stranci koji su dvojezični od rođenja ili djetinjstva. Vrlo su rijetke iznimke.

Zašto je jezik tako ključan za glumu? Nije samo problem u tome da stranac ima akcent, ne! Akcent bi se mogao i naučiti, uostalom važni su aspekti glumačkog umijeća slušanje, pamćenje, oponašanje… Uz to, filmovi se i sinkroniziraju, dakle, mora biti nešto što je dublje od razine akcenta. Glumac u svom jeziku nosi neki drugi ton, intonaciju, timbar, ritam, drukčije gradi emociju na kojoj komunicira s publikom. Kad Rade recitira Ne daj se Ines, on tu boju glasa, on tu emociju, ne može postići na engleskom!

Drugo, glumac sa svojim jezikom nosi u svom tijelu i određeni način igre koji je usvojio (tu su one razlike srpske i hrvatske glumačke škole). A treće, glumac u sebi nosi i ono što je usvojio u prostoru u kojem je živio – može se to nazvati kulturom u širem smislu riječi. Koliko god glumac bio velik i darovit, zapravo je zarobljen u svom jeziku! Zato Višnjić nije dobio ulogu Hektora, trojanskoga junaka, jer se film Troja snimao u normi američkog engleskog i onda bi svi iz Troje morali ne samo zvučati nego i igrati kao on.

Strani jezik u glumcima

ili što kad razumijemo?

Dobro, ako stranac teško igra u drugoj zemlji na stranom jeziku, što se zbiva kad jezik na kojem je tekst napisan nije naš – ali ga razumijemo? Mogu li ga naši glumci igrati? Zašto ne igramo engleske tekstove na originalu unatoč tome što ima dovoljno glumaca koji taj jezik govore i dovoljno publike koja taj jezik razumije? Kad je u Čakovcu gostovao edinburški Traverse Theatre 2004, oduševila sam se kako je prepuna dvorana razumjela škotski tekst (Henry Adam, The People Next Door) u originalu. Iako se radilo o mladenačkoj supkulturi i slengu, publika se smijala na pravim mjestima! Ali ne pada nam na pamet da igramo na engleskom. Zašto ne? Zašto ne igramo slovenske tekstove na originalu, ili slovačke…? To su vrlo slični jezici koje bismo lako mogli savladati na razini razumijevanja.

Iz istog razloga iz kojeg ne igramo srpske tekstove na originalu? Mi srpski razumijemo. U vrlo agresivnu nametanju svoje političke opcije Frljić nam je svima to htio znanstveno dokazati lektorirajući program i stavljajući prijevod iznad pozornice. Ali mi svi znamo da razumijemo srpski. Kao urednica časopisa Kazalište objavila sam prvi srpski tekst u Hrvatskoj nakon 1990. u broju 7–8 iz 2001, što današnji zagovornici srpskog u Hrvatskoj zaboravljaju. Bila je to Beogradska trilogija Biljane Srbljanović u bloku ratne drame (uz Pukovnika pticu Hrista Bojčeva i Faru od gvere Matka Sršena). Tekst nismo ni lektorirali jer je napisan iz beogradske urbane norme i razumije se. Mi razumijemo ne samo srpski jezik nego i kontekst tih tekstova – mi prepoznajemo Nušićeve i Srbljanovićkine likove, mi znamo tko su ti ljudi. Ali treba li ih igrati u originalu?

U programu predstave Gospođe ministarke često se poziva na Amerikance, koji „nemaju problema s britanskim engleskim i ne titluju britanske filmove“. Točno, ne titluju, ali imaju problema s britanskim engleskim. Amerikanci razumiju britanski engleski, u školi čitaju Shakespearea, igraju ga po školama i kazalištima, ali kad Shakespearea postavljaju u vrhunskoj produkciji – pozvat će Engleza. Na Broadwayu 1995. Hamleta je glumio Ralph Finnes. A danas ga igra Jude Law!!! Engleski glumci! Druga glumačka škola, drugi kulturni kontekst. Zato Višnjić nije dobio ulogu Bonda jer Bond govori britanskom normom!

Politika zbližavanja

bez rezultata na sceni

Za vrijeme Jugoslavije nismo igrali mnogo srpskih tekstova na hrvatskim scenama. Od 1981. do 1990. Kerempuh je igrao samo tri srpska teksta (osim Radovana III Nušićevo Sumnjivo lice i Šovinističku farsu Radoslava Pavlovića). To nije mnogo, to više što je srpska dramaturgija poznata po komedijama. Nitko nam nije branio da ih postavljamo, dapače! U Jugoslaviji je vladala politika intenzivnog zbližavanja upravo Srba i Hrvata, i to ponajviše na jezično-kulturnom planu. Vladala je teza da su srpski i hrvatski jedan jezik, u našim čitankama bili su brojni srpski pisci, kao i ćirilica koju smo svi morali učiti. Ali na sceni nismo postavljali originale susjeda onoliko koliko bi se moglo očekivati s obzirom na politički pritisak. Slično je bilo i u Srbiji. Umjesto postavljanja originala informacije o suvremenim piscima kao i kazalištu uopće kolale su jer su gostovanja bila intenzivna pa smo vidjeli sve što je kod susjeda bilo važno.

Očito da nakon 1990. nije Nušić „pao kao žrtva brisanja zajedničkog kulturnog nasljeđa južnoslavenske zajednice“, kako kaže Frljić u programu predstave. Nego je postojao kazališni razlog koji je priječio igranje srpskih originala kod nas. Jednostavno, Nušić je uvijek bio bolji u izvedbi srpskoga kazališta. Nismo to javno govorili, ali svi smo to znali. Nama to nije išlo. Kao u Radovanu III! Slično je bilo i s Krležom, koji bi se povremeno programski postavljao na nekoj srpskoj sceni u originalu! I tako je i danas, kad se politika promijenila. Ne čudi da je u Nušićevu Pokojniku, koji je ove godine na Brijunima odigran u originalu, kritika jednoglasno izdvojila Jelisavetu Seku Sablić. Ona je izvrsna glumica, bilo je još dobrih u podjeli, ali samo je ona igrala na svom jeziku. Ne čudi ni da je prošlogodišnja predstava Gospode Glembajevih beogradskog Ateljea 212, također igrana u originalu, bila ispod razine uloženog i očekivanog!

Srpski razumije ne samo generacija koja je rasla u Jugoslaviji pod politikom zbližavanja, nego i klinici koji su se rodili nakon 1990. Oni će automatski pokupiti fore iz srpskih (i bosanskih) filmova. Ne govore klinci ozbiljno kao Srbi, nego parodiraju govor Srba, parodiraju njihov i jezični i kulturni kod. Tako je i na sceni! Od Uga Tudeška iz Dunda Maroja Marina Držića koji govori njemački u parodiji njemačkoga govora, do dana današnjega strani jezik na sceni može proći kao parodija stereotipa, arhetipa ili koda postojanja stranca koji prepoznajemo. Ako lik želimo ozbiljno odigrati, onda moramo prevesti tekst na svoj jezik i odigrati ga iz svoga, hrvatskog, koda jer dobar lik nosi u sebi nešto što komunicira s nama u prijevodu, nešto izvanvremensko i izvanprostorno. I to vrijedi za sve – i one koje ne razumijemo i one koje razumijemo.

Dobri redatelji to znaju. Zato kad su u Zagrebu igrali spomenutu Biljanu Srbljanović na sceni ZKM-a (Skakavci, 2006) i Gavelle (Barbello, 2009), nisu pravili politički problem od jezika, nego su jednostavno odigrali te tekstove u originalu, ali iz hrvatskog koda. Jer su igrali ozbiljno likove na sceni.

Politika kao nepovjerenje u tekst

I Frljić, koji je odlučio igrati original kao politički pamflet, znao je da Ministarku ne može igrati ozbiljno pa je cijeli tekst stavio u parodiju i iz toga napravio koncept. Postavio je parodiju srpskoga načina igranja, doveo je ono što se srpski zove ačenje (u prijevodu: scensko prenemaganje) do krajnosti, čak i preko granice vodvilja, gotovo do crtića: svi nešto pocupkuju i trčkaraju, samo sam čekala da poskoče u zrak i zalamataju nožicama protivno sili teži. Napravio je tako jer je znao da ne može ozbiljno postaviti srpski tekst s hrvatskim glumcima. Unatoč stručnom savjetniku za srpski koji je originalni govornik (Bogdan Diklić!). Igrajući na parodiju dobio je dosljednu predstavu, ali je izgubio mnogo od teksta. Ne samo zato jer je Nušić i dalje u originalu bolji kad ga igraju Srbi. Nego zato jer Nušić nije pisao parodiju likova, to su vrlo ozbiljni likovi koje mi u situacijama i u društvu koje ih okružuje čitamo kao parodiju. Parodija parodije poništila je ono najjače u Nušića. I tu nema pomoći. Prema tome, ni ova ministarka nije „pročistila hrvatski nacionalistički cerumen“ (u prijevodu na hrvatski: ušna smola) kako si je to u programu predstave zaželio Frljić, nego je pokazala da je srpski jezik, unatoč tomu što ga razumijemo, pripada drugom kodu.

Igranje srpskih originala na hrvatskim scenama uvijek je bilo politička odluka. I to kako za Kraljevine Jugoslavije (sam je Nušić bio ne samo državni službenik nego i upravnik Narodnoga pozorišta u Skopju gdje su postavljani srpski tekstovi, što je bila u potpunosti politička funkcija!), zatim u socijalističkoj Jugoslaviji, a tako je i danas. Ono što mene kao osobu koja voli kazalište i dramsko pismo pogađa i više od te političke navale na naša kazališta i igranje Nušića u originalu je nešto što se ne vidi na prvi pogled: nepovjerenje u tekst i njegova zlouporaba. Oni koji ustrajavaju na postavljanju Nušića u originalu zapravo ne rade u korist teksta, nego se njime koriste za svoj politički program. Zašto ne vjerovati da bi Nušić funkcionirao i u hrvatskom kodu, ili engleskom? Ne komuniciram ja s Nušićem zato što poznajem srpsku palanku iz 19. stoljeća (niti sam tamo živjela, niti tomu pripadam) ili zato što razumijem taj jezik! S Nušićem komuniciram zato što on ima one spomenute izvanvremenske i izvanprostorne likove i zato što taj isti obrazac koji Nušić opisuje pronalazim kod sebe u svom svijetu. Pa zato umjesto nasilne politike nametanja originala koji ne mogu funkcionirati na našoj sceni bilo bi bolje imati povjerenja u pisca i odigrati ga iz njegove kazališne biti.