Gdje sam ja, tamo je i Grčka

Imao sam vrlo jasnu predodžbu o tome tko sam i odakle dolazim jer je to obično slučaj s ljudima koji dolaze iz manjih država, kakve su Grčka ili Hrvatska. Ali kada se nađete u inozemstvu, taj je osjećaj za jezik, domovinu i običaje uvijek s vama i upravo zato nikada nisam osjećao nostalgiju

U sklopu međunarodne književne manifestacije Zagrebački književni razgovori, koja se ove godine održava po 33. put u organizaciji Društva hrvatskih književnika, razgovarali smo s grčkim pjesnikom, esejistom, sveučilišnim profesorom i diplomatom Yiorgosom Chouliarasom, koji je više od trideset godina proveo u egzilu (SAD, Kanada, Irska). Chouliaras je govorio o svojemu pjesništvu, o eseju Književnost kao drugi jezik i o književnom prevođenju, što je i bila tema ovogodišnjih Razgovora.

Snimio Ivan Tudek

Biste li se složili s tezom da književno djelo može biti dobro ako je napisano na jeziku koji autoru nije materinski, ali da može biti veliko samo ako je napisano na materinskom jeziku?

I da i ne. Dopustite da objasnim. Američki pjesnik Robert Frost rekao je da se poezija ne može prevesti i ja se s tom misli vrlo duboko poistovjećujem. No ta teza izostavlja iznimno važan aspekt na koji sam pokušao aludirati na kraju svojega današnjeg predavanja, a on glasi da djelo, ako je napisano na prirodnom ili izmišljenom jeziku koje prati pravila tog jezika, što znači da je ono proizvod socijalne interakcije, dakle nečega što nije pronađeno nego postupno razvijano, rabljeno i do krajnjih granica „od strane autora“ nategnuto, i dalje ostaje nešto što je proizvod određene zajednice govornika. Takvo je djelo po definiciji prevodivo. Možda to nije napravljeno dobro i možda ne uspije svaki put, ali nijedan prijevod nikada dokraja ne zadovoljava, pogotovo ako govorimo o poeziji. Poezija, ako je dobra, najkompaktniji je dio jezika, a to je vrlo teško prevodivo jer kada poeziju pišete na drugom jeziku, morate uzeti u obzir sve one kulturne referencije, geste, spajanja zvukova. Ti zvukovi zvuče isto na svim jezicima, ali oni to nisu i mogu biti isti samo pukim slučajem. A ako govorimo o prijevodu, on može biti raznolik, a ponekad čak dođe i do toga da je prijevod bolji od izvornika. Navest ću primjer koji se temelji na religijskom iskustvu određenoga dijela kršćana, katolika koji vjeruju da je St. Jamesov prijevod Biblije, koji je samo jedan od prijevoda te knjige, doslovna Riječ Božja, i s tim na umu moram izjaviti da se ti ljudi odmah trebaju proglasiti svecima zaštitnicima svih prevoditelja.

Velik dio života proveli ste u egzilu, a i vaš opus često se referira na to. Kada ste i kako zapravo napustili Grčku?

Otišao sam odmah nakon srednje škole. Dakle, gotovo cijelo moje akademsko školovanje i izobrazba bili su u Sjedinjenim Državama. Dobio sam stipendiju i otišao najprije u Oregon na preddiplomski studij pa poslije na diplomski u New Yorku, u kojemu sam živio u gotovo svim njegovim četvrtima; najprije je to bio Lower East Side, poslije Soho. A ono što me najviše fasciniralo kao stranca u New Yorku jest činjenica da se moj socio-ekonomski status mijenjao svakih šest mjeseci. Kao pisac imao sam negativan dohodak, ali ponekad bogate prijatelje, pa sam živio i u stanovima na Upper East Sideu.

Rekli ste u svom predavanju da ste postali Grk tek kada ste otišli u Sjedinjene Države?

Da, i to sam shvatio na temelju iskustava prijatelja Amerikanaca koji su to postali tek kada su napustili Države. Kada bi otišli, rekli bi sami sebi: Ja sam Amerikanac? Dosad nisam imao pojma. Ja sam imao vrlo jasnu predodžbu o tome tko sam i odakle dolazim jer je to obično slučaj s ljudima koji dolaze iz manjih država, kao što su to primjerice Grčka ili Hrvatska. Ali kada se nađete u inozemstvu, taj je osjećaj za jezik, domovinu i običaje uvijek s vama i upravo zato nikada nisam osjećao nostalgiju. Štoviše, ja sam protiv nostalgije jer držim da gdje god sam ja, tamo je i Grčka.

U jednom ste intervjuu poeziju usporedili s vodom; s nečim što je u nama, oko nas, na neki način nužno za naše preživljavanje. No koliko je poezija danas važna, i je li uopće važna? Danas nema takozvanih velikih pjesnika, imenâ koje sadržava polica s knjigama svakoga kućanstva, kao što su nekad bili Eliot, Blake, Ginsberg...?

Vidite, ono što se danas događa s poezijom događa se i s književnošću općenito. Da nešto kao što je književnost postane zanimljivo širemu pučanstvu, potrebni su izvanknjiževni uvjeti. To govorim iz osobnog iskustva. Kada sam napustio svoj rodni Solun i zahvaljujući stipendiji otišao u inozemstvo, na fakultetu sam s prijateljima osnovao književni časopis uz pomoć kojega sam postao prijatelj s velikim piscima prošle generacije, kao na primjer s Odysseusom Elytisom, koji je poslije dobio Nobelovu nagradu, i s Embirikosom, ocem nadrealizma. Postali smo prijatelji s tim velikim pjesnicima zbog objavljivanja njihovih radova. Zbog vojne diktature, zbog hunte, koja se događala potkraj šezdesetih i početkom sedamdesetih u Grčkoj, i općenite zainteresiranosti za poeziju koja je tada vladala, ti su naši engleski prijevodi grčkih pjesnika bili iznimno popularni.

Dakle, politički su uvjeti utjecali na zanimanje za grčke pjesnike?

Upravo tako. A ja sam se osim književnim djelom bavio i pisanjem eseja koji su bili napisani izravno na engleskom jeziku pa nije bilo potrebe da se prevode.

No naposljetku ste se vratili u Grčku. Tamo je 2003. objavljena vaša zbirka Ceste od tinte.

Da. Ova je zbirka bila jedina koja je zapravo objavljena u Grčkoj dok sam tamo i živio, a trenutno pripremam još jednu knjigu, koja će također biti objavljena u Grčkoj. To je rječnik, ali ne običan rječnik; bit će to rječnik sjećanja, nešto poput abecednoga romana – počinje s Alfom, a završava s Omegom. Prva su riječ anđeli; riječ koju sam opisao kao žene koje su došle na sprovod moga oca; dakle, riječi su u službi poezije, ali je knjiga u obliku rječnika.

Koja je onda osnovna razlika između proze i poezije?

Razlika je u dahu. U prozi, dah je duži. Možemo to promatrati kao da je jedno trčanje na kratke pruge, a drugo neka vrsta polumaratona. Oba trkača trče, ali je struktura utrka drukčija. Razlika je u tome što u maratonu ne promatramo svaku sitnicu, svaki pokret i uzdah; više nas zanima kako ona ili on počinje i kako dolazi do završnoga cilja. Problem s romanima, ili svakom formom dužom od novele, jest u tome što se autor najčešće umori ili mu postane dosadno nakon dviju trećina napisanoga. Problem je s većinom romana, osim naravno s onima koji zaista uspiju, u tome što oni uhvate vašu pozornost na trenutak, ali to nekako brzo zamre, dakle problem je konačna smrt uzrokovana dosadom. Poezija, s druge strane, mora imati određenu gracioznost, jer svi mogu otrčati stazu od sto metara, no hoće li uhvatiti vašu pozornost? Još jedna bitna razlika između poezije i proze jest u tome koliko papira rabite za pisanje. Na mikrorazini poezija troši više papira jer ima šire margine, no na makrorazini ona spašava znatan broj stabala jer je prozna beletristika znatno dulja. Tu tezu uvijek koristim kada se šalim s prijateljima koji pišu samo prozu.

Prije dvije godine također ste gostovali na Zagrebačkim književnim razgovorima. Tada ste predstavili svoju pjesničku zbirku, zapravo izbor iz svojega pjesništva, U središtu vode, koja je ujedno prvi prijevod vaše poezije na hrvatski jezik. Kako je nastala ta suradnja?

Da, i taj je izbor nastao u suradnji s Nikolom Đuretićem, koji je urednik i prevoditelj te knjige. Dogodilo se da je Nikola najprije preveo moju poeziju, a onda smo postali i prijatelji.