Festival s ruba Europe

Ruski filmovi u konkurenciji bavili su se zanimljivim i raznovrsnim temama, od povijesnih i ratnih reminiscencija, do sadržaja vezanih za suvremeni život i traumatične trenutke ruskih društvenih i socijalnih promjena. Bili su tu filmovi uglednih imena ruske kinematografije, poput Aleksandra Proškina i Vitalija Melnikova, do mlađih autora kao što su Sonja Karpunina, Svetlana Baskova i Vladimir Pankov

Orenburg je ruski grad smješten 1500 kilometara jugoistočno od Moskve u Orenburškoj oblasti, uz samu granicu s Kazahstanom. Ima oko 600.000 stanovnika i kroz njega protječe rijeka Ural, te na gotovo simboličan način razdvaja dva kontinenta – Europu i Aziju. Kad se krene bijelim mostom koji leži u podnožju visokog spomenika heroju Drugoga svjetskog rata, pilotu Čkalovu, u roku od nekoliko minuta možete koračati po tlu oba kontinenta. Orenburg je jako industrijsko, administrativno i kulturno sjedište, jer ga okružuju bogata nalazišta plina, što je dovoljan razlog da se u gradu nađu najveće ruske kompanije na čelu s Gazpromom. No tu su i brojna veleučilišta, muzeji i kazališta, od glazbenih, do dramskih i lutkarskih. Iz riznice povijesnih podataka posebno odskaču događaji vezani uz veliku bunu legendarnog Jemeljana Pugačova, koji je sa svojim donskim kozacima opsjedao grad, prkoseći carici Katarini Velikoj, u želji da sebe ustoliči za novog vladara. Cijela ta krvava avantura iz druge polovice 18. stoljeća završila je odrubljenom Pugačovljevom glavom, o čijem je ratovanju pola stoljeća kasnije Puškin nadahnuto napisao svoje posljednje djelo, Kapetanovu kćer. Zanimljivo je da se danas u starom dijelu Orenburga, na sto metara udaljenosti, jedno do drugog nalaze mjesta gdje se nalazio štab Pugačova i kuća u kojoj je Puškin sabirao podatke za svoj roman. Napokon, Orenburg ima i svoj filmski festival koji se po peti put održava pod znakovitim imenom Istok&Zapad. Klasika i avangarda i upravo to je osnovni razlog što autora ovih redaka dovodi u vezu s tim gradom. Naravno i s nužnošću da se razjasni visoka funkcija vezana za taj festival navedena u podnaslovu.

Kadar iz filma Ispaštanje

Bio sam doista ugodno iznenađen i počašćen pozivom organizatora, producentice i generalne ravnateljice filmske kuće Rossfil, Tatjane Voronetske, u ulozi predsjednice festivala i poznatoga ruskog filmskog kritičara i glavnog urednika festivalskog programa, Sergeja Lavrentijeva. Sa Sergejem već desetak godina na Pulskom festivalu razgovaram o filmskim, kazališnim i literarnim temama, izmjenjujemo iskustva, no ipak me je taj poziv da preuzmem funkciju predsjednika žirija u selekciji ruskih filmova pomalo zatekao. Obzirno sam pokušao objasniti da unatoč činjenici što mi rusko filmsko stvaralaštvo nije nepoznato, tu funkciju treba povjeriti većem connoisseuru. Objasnili su mi da upravo žele nekog tko ima odmak, a u čiju prosudbu vjeruju i to je bilo dovoljno.

Tjedan dana pratio sam lijep, raznolik i raskošan program podijeljen u nekoliko segmenata: međunarodna selekcija, selekcija ruskih filmova nazvana Isprepletene paralele, specijalan program posvećen filmskim zvijezdama te njemačkom redatelju Dennisu Ganselu, i napokon program animacijskih filmova za djecu i retrospektiva filmova velikog ruskog animatora, Aleksandra Petrova. Njegovi su filmovi poput Starac i more, Rusalka, Moja ljubav ovjenčani najvećim svjetskim priznanjima, a njegova prisutnost na festivalu dala je toj retrospektivi dodatnu vrijednost.

Kadar iz filma Za Marksa

Uloga predsjedavajućeg u žiriju za međunarodnu selekciju pripala je slavnom i jednom od najvećih poljskih filmskih redatelja, piscu i scenaristu, Krzistofu Zanussiju. Ostali članovi žirija bili su poznati srpski redatelj, producent i scenarist, Goran Marković, zatim Avad Sherif, egipatski izdavač najznačajnijeg filmskog časopisa, šef filmskog festivala u Luxoru i promotor arapskih filmova, te Mirdza Martinsone, čuvena latvijska glumica, koja je ostvarila brojne uloge na kazališnim daskama, te brojnim ruskim filmovima i serijama.

Mađarski filmski kritičar i stručnjak za istočnoeuropsku kinematografiju, Ivan Forgač, te Larisa Udovičenko, ruska filmska zvijezda s gotovo sto snimljenih filmova i televizijskih serija s najvišim priznanjem narodne umjetnice Rusije, bili su članovi žirija kojem sam imao čast predsjedavati. Doista, bilo je zadovoljstvo u tom društvu donositi odluke o jedanaest ruskih filmova koliko ih je bilo u konkurenciji. A teme tih filmova bile su zanimljive i raznolike, od povijesnih i ratnih reminiscencija, do sadržaja vezanih za suvremeni život i traumatične trenutke ruskih društvenih i socijalnih promjena. Bili su tu filmovi uglednih imena ruske kinematografije, poput Aleksandra Proškina i Vitalija Melnikova, do mlađih autora kao što su Sonja Karpunina, Svetlana Baskova i Vladimir Pankov.

U borbi za Sarmatskog lava

Festival je počeo filmom Osamljeni otok redatelja Petera Simma u kojem pratimo isprepletene sudbine nekolicine ljudi. Profesor literature u nesporazumu sa sinom koji radi kao mašinovođa, mlada profesorica u napetim odnosima sa svojim učenikom, dva prijatelja koji su služili zajedno u mornarici, a sad dijele ljubav prema istoj djevojci i dirljiva priča male balerine u invalidskim kolicima koja krivi majku za nesreću u kojoj je ostala oduzeta. Svi su odnosi bremeniti sukobima i nesporazumima u tom filmu složene strukture, u kojoj fragmentarnost ponekad kida narativnu liniju i opterećuje je suvišnim pojedinostima. Shopping tour film je o ženi srednjih godina koja sa sinom u grupi ruskih turista autobusom putuje u Finsku u shopping. U velikoj robnoj kući napadaju ih, ni manje ni više, već finski kanibali! Film Mihaila Brašinskog nastoji šokirati pod svaku cijenu, kako svojim furioznim tempom i bizarnom pričom, tako neobičnom vizualnošću, jer većina filma snimljena je kroz vizuru mobitela u dječjim rukama kao neposrednog svjedoka strašnih događaja. Stjecajem okolnosti Shopping tour, bolje rečeno shocking tour, gledao sam u društvu simpatičnog finskog redatelja Raima Niemija, čiji je film za mlade Princ smetišta bio u međunarodnoj konkurenciji. Kad smo izlazili, pitao sam ga: Raimo, nadam se da si ti vegetarijanac?, što je on popratio glasnim smijehom.

Most u Orenburgu koji spaja Europu i Aziju

Slijedio je film Ispaštanje Aleksandra Proškina, priča o prvim poslijeratnim godinama nakon Drugoga svjetskog rata. Sumorna, tjeskobna atmosfera u kojoj se uništeni životi tek sabiru. U centru zbivanja mlada je šesnaestogodišnja Sašenjka čiji je otac poginuo, a majku je zatekla u naručju drugog čovjeka. Bijesna, izgubljena, teško se snalazi u okružju straha i neizvjesnosti. U očajanju koje ju je zahvatilo prijavljuje majku policiji. No stvari će se promijeniti pojavom mladog pukovnika Augusta, koji je slomljen saznanjem da su mu roditelje ubili susjedi. Apatičan je, bez volje i radosti, premda mu Sašenjka koja se zaljubila, na sve načine pokušava vratiti nadu u novi život. Proškin je veliki redatelj čiji su filmovi Čudo, Trio, Hladno ljeto, Kapetanova kći te serije Dr. Živago, Lomonosov i Nikolaj Vasiljev snažno obilježili rusku filmsku produkciju posljednjih dvadeset godina. I ovaj film prigušenim plavičastim tonovima i na trenutke čudesnom svjetlosnom stilizacijom kojom pojačava dramsku tenziju među licima, otvara cijeli panoptikum uništenih života poratnog vremena. Nekoliko snažnih uloga poput Viktorije Romanenko kao Sašenjke i Rinala Muhametova kao Augusta, pridonijelo je snažnom dojmu melankolije i tragičnosti koje taj film ostavlja na gledatelja.

Vladimir Pankov – redatelj pobjedničkog filma Doktor

Film Za Marksa, redateljice Svetlane Baskove, inspiriran istinitim događajima donosi okrutnu sliku novog ruskog kapitalizma. Glavni junak je radnik koji se kroz sindikalnu borbu pokušava suprotstaviti brahijalnoj beskrupuloznosti novih vlasnika tvornice u kojoj je ljudsko dostojanstvo pogaženo do krajnjih granica. Film dokumentarističkom uvjerljivošću, kroz prostore devastirane tvornice i kičastih ureda novokomponiranih kapitalista/gangstera, vodi svoje junake do tragičnog kraja. Priča koja sa svim svojim protagonistima ima zrcalni odraz i u turobnoj hrvatskoj svakodnevici.

Film Svi su otišli potpisao je redatelj Georgij Paradžanov, koji doista pripada obitelji svog slavnog predšasnika Sergeja. Rođen u Tbilisiju, sa solidnim brojem nagrađenih filmova, napravio je sjetan, nježan, na trenutke i groteskan film o poniranju u zaboravljene dane djetinjstva. Glavni junak Garri, sad već u poznijoj dobi, dolazi u napuštene prostore u kojima je odrastao i gdje su mu ostale uspomene. One se pred njim nižu kao niz živopisnih i oniričkih slika. Promiču lica tog oporog gruzijskog amarcorda kao u kakvu sentimentalnom paspartuu punom izljeva sreće, tuge, žestokih emocija i povremenih smrti. Film kojem snagu tih emocija pojačava i dojmljiva gluma Lali Badurašvili u ulozi bake Serafime.

Bijelo tresetište ili Skrovite priče o mojim susjedima Dmitrija Fiksa bavi se životima dobrostojećih ljudi koji unatoč udobnom životu, raskošnim stanovima, skupim kolima i unosnim poslovima, žive lažno i neispunjeno u baruštini svoji emotivnih praznina. Nekoliko kvalitetnih glumačkih ostvarenja poput Aleksandra Galibina i Andrea Sokolova, ostavlja bolji dojam od filma u cjelini.

O prijateljstvu, izdaji i ljubavi

Film U magli rađen prema istoimenoj priči znamenitog bjeloruskog pisca, Vasilija Bikova (njegova proza bila je također ishodište za sjajan film Uspon lijepe i tragično preminule ruske redateljice Larise Šepitko) ratna je drama o prijateljstvu, izdaji i opasnim sumnjama. Sušenja, mladić kojeg Nijemci hapse nakon jedne diverzije, ostaje živ dok su drugi pogubljeni što izaziva sumnju u izdaju. Dvojica ga njegovih suboraca sprovode kroz šumu gdje mu žele presuditi, iako Sušenja uporno odriče krivnju. Upadajući u zasjedu, jedan od njih biva smrtno ranjen, no Sušenja ga požrtvovno nosi kroz šumu ne želeći pobjeći. Sve će završit smrću sve trojice u gustoj magli kao simboličnom zastoru koji se spušta nad tu ratnu dramu koja propituje elementarna stanja ljudske moralnosti. Redatelj Sergej Loznitsa koristio je postupak dugih kadrova u kojima su tišine i naglašeni akustički elementi prirode pojačavali suspens tog gotovo komornog filma. Vladimir Svirski, na potresan je način odigrao ulogu nevino optuženog Sušenje, u kojem se istovremeno komešaju strah, ljutnja zbog nemoći da dokaže nevinost i spremnost na patnju i konačno žrtvovanje.

Članovi žirija: Ivan Forgač, Larisa Udovičenko i Dubravko Jelačić Bužimski

Golfska struja ispod ledenjaka film je redatelja Eugena Paszkiewicza, nadahnut filozofskom prozom Anatolea Francea bavi se starim mitom o demonskoj Lilit, prvom ženom Adama koja je zbog želje da bude ravnopravna, napustila raj. Transponirajući taj mit u nekoliko kasnijih vremenskih perioda, Paszkiewicz radi hermetičan film sporog tempa i preten- ciozne naracije, tako da se sve pretvara u neku vrst filmskog filozofijskog eseja o odnosima erosa i tha- natosa u muško-ženskim odnosima.

Za razliku od her- me- tič- nog i neko- mu- ni- kativnog Pasz- kie- wicz- eva filma, film mla- de Sonje Karpunine Sve je jednostavno doista korespondira sa svojim naslovom. Mlada Nadja dolazi u Moskvu posjetiti svog zaručnika. I sve bi bilo dobro da pod njegovim krevetom ne nađe skupocjeni ženski prsten. To će izazvati lom u njihovim odnosima i ona će svog imućnog mladog izabranika ostaviti i odlutati u siromašniji kvart Moskve gdje žive umjetničke duše. Sama i bez novaca ona će se ipak kretati noćnim klubovima, restoranima, lutajući šest dana kroz boemu i lažni sjaj zlatne mladeži. I pritom će mijenjati garderobu. Jer Sonja Karpunina je lijepa glumica, a Sve je jednostavno njezin je autorski film u potpunosti. Zajedno s Kimom Šipenkom (također igra u filmu) napisala je scenarij, režira ga i igra naslovnu ulogu. To je lepršava, lagana, filmska priča što se brzo zaboravlja, s mnogo površnosti i dramaturških neuvjerljivosti, no koja pokazuje da je Karpunina talentirana mlada umjetnica i da pred njom pravi zadaci tek stoje.

Film Obožavateljica Vitalija Melnikova odvodi nas najdalje u proteklo vrijeme, jer rekonstruira događaje s konca 19. stoljeća, odnosno bavi se životom velikog pisca A. P. Čehova. Filmska priča utemeljena je na autentičnim događajima kad je Čehov boraveći u Petrogradu upoznao Lidiju Avilovu, lijepu ženu koja je također imala literarnih aspiracija. Njezina zadivljenost velikim piscem pretvara se uskoro u jake emotivne osjećaje i istinsku ljubav. No Avilova je udana za ljubomornog muža kojeg ne voli, ali s kojim ima djecu i sređeni život. Odnos između nje i Čehova postaje nježna platonska veza koja će trajati sve do smrti slavnoga pisca. Film barokne raskošnosti u kojem je maestralno oživljeno vrijeme starog Petrograda s paletom odličnih glumaca među kojima se osobito ističu Kiril Pirogov kao Čehov i sjajna Svetlana Ivanova kao Lidija Avilova. Pod rukom starog majstora Vitalija Melnikova, ta neobična ljubavna priča prerasta okvire svog vremena i donosi suptilni iskaz o emocijama koje su zbog društvenih okvira osuđene ostati zatomljene.

Slika ruske provincije

I napokon Doktor Vladimira Pankova, film koji je najviše impresionirao članove žirija. Priča je to o mladom kirurgu Andreju koji odlazi raditi u provinciju, gdje se susreće s poražavajućom slikom, kako u materijalnom stanju bolnice, tako u međuljudskim odnosima. U želji da spašava tuđe živote, on sve više gubi vlastiti. Film je slojevito strukturiran tako da realnu priču prate vrhunsko koreografirani glazbeni brojevi koji djeluju poput Weillove glazbe u Brechtovim dramama. Ovdje su ironični komentar zbivanja, koji prerasta ponekad u gorku satiru. Ta potreba da film prožme stanovitom teatralizacijom, vjerojatno proizlazi iz činjenice što je Pankov još podjednako vezan uz kazalište i glazbu. Suvereno, moderno, dinamično i hrabro režiranim filmom, Pankov duboko prodire u srž problema kolektivne socijalne slike i pojedinačnih ljudskih sudbina.

Nakon svega, odluke žirija bile su jednoglasne. Najbolji film: Doktor Vladimira Pankova. Najbolji redatelj: Aleksander Proškin – za film Ispaštanje. Najbolja glumica: Svetlana Ivanova – za ulogu Lidije Avilove u filmu Obožavateljica. Najbolji glumac: Vladimir Svirski – za ulogu Sušenje u filmu U magli. Specijalno priznanje žiri je dodijelio filmu Za Marksa redateljice Svetlane Baskove.

U Međunarodnoj konkurenciji, najboljim filmom proglašen je korejsko/japanski Naša domovina redateljice Yang-he Yong, najboljim redateljem Maria Sodahl za norveško/švedski film Limbo, najbolja je glumica Luli Bitri u albanskom filmu Amnestija i najbolji glumac Douglas Henchal u filmu Miloša Radivojevića Kako su me Nijemci ukrali.

Svi nagrađeni dobili su skulpture zlatnog Sarmatskog lava, rađene po uzoru na stari nakit nomadskog plemena Sarmata koji su ovdje živjeli u razdoblju između četvrtog i petog stoljeća. I dok rijeka Ural u Orenburgu razdvaja Europu od Azije, njegov je filmski festival Istok&Zapad, svojim gostoprimstvom, organiziranošću, svečanim dekorom i kvalitetom filmova potvrdio suprotno. Da je mjesto gdje se dva kontinenta spajaju i upoznaju u svojoj bogatoj i zanimljivoj različitosti.