Erupcije dobrih djevojaka

Kakav je zapravo unutarnji, duhovni ili pak izvanjski, društveni svijet i okruženje prosječnih tridesetogodišnjih suvremenih žena? Teže li one hipsterskim imidžima i makar i hinjenu visokoliberaliziranu ponašanju ili bi vjernije odgovore na gornje pitanje mogli pronaći u književnim i izložbenim opusima naših mlađih likovnih umjetnica i spisateljica, čak i kod onih koje imaju neprikriven otklon prema takozvanim stvarnosnim modelima naracija? Neke odgovore na ta pitanja mogli bismo pronaći na izložbi pod nazivom Popocatépetl, kojom se u galeriji Karas predstavila mlada osječka magistrica grafike Jelena Kovačević.

Obiteljski portret, 2012.

Umjetnica se zagrebačkoj publici prvi put cjelovitije predstavila za vrijeme studija u klasi profesora Ante Kuduza, 2004, kada je u Galeriji SC nastupila u kvartetu s kolegicama Ines Matijević, Tonkom Maleković i Martinom Miholić. Na istom će mjestu ponovno nastupiti šest godina poslije izložbom crteža pod naslovom Uspomene dobro odgojenih djevojaka, nakon što je istu izložbu prvo testirala nešto ranije u rodnom gradu. Sličnu je strategiju izabrala i ovaj put, Popocatépetl je prije Karasa u rujnu premijerno pokazala u Galeriji likovnih umjetnosti u Osijeku. No sličnosti te dvije izložbe ne svode se samo na raspored izlaganja. Iako je ona starija prema korištenom mediju bila crtačka (rabeći crni tuš, tuš u boji i olovku), a ova nova grafička (digitalni tisak na papiru i foreksu), obje dijele sličnu figurativnost, s dominantnim ženskim likovima koji se uglavnom nalaze u ponekad doista nesvakidašnjim pozicijama i situacijama. Jelenine junakinje katkad su Gnjevne, Strgane ili naprosto Brkate, kako ne slučajno naziva neke od svojih printova. Druge pak plutaju tako da im samo dijelovi tijela izranjaju iz monokromne podloge, dok jedna gotovo leti pokušavajući dohvatiti Končiće koje joj dobacuje mračna ptica. Još je nekoliko takvih nadrealnih ili možda podsvjesnih, opsesivnih detalja i motiva posijano po Kovačevićinim grafikama (miševi, ključevi, viseća akrobatkinja koja se javlja u dubini ili pri vrhu prizora), što svjedoči da je autorica izgradila autentičan osobni vizualni rječnik simbola kojim izražava vlastite „osjećaje nelagode, straha, žudnje, melankolije, otuđenosti, frustracije, opuštenosti, zadovoljstva“ – kako ih je precizno pobrojala autorica predgovora Željka Miklošević. Nekim otiscima prevladavaju smireniji, sigurniji, obiteljski mikroprizori (Baka, Roditelji u pozadini, Obiteljski portret), dok u poliptihu na foreksu nazvanom Zgoda ili otisku pod nevinim naslovom Na plaži svjedočimo tjeskobnim prizorima u kojima ptičurine odnose nemoćnu djevojku ili su krilati psi zlokobno, siluetno okrenuti prema promatraču.

Veza s prethodnom izložbom potvrđuje se pak u radovima Kolačić ili U moru, koje su proširene, digitalno kolorizirane inačice radova koji su pod različitim ženskim imenima viđeni na prošloj, crtačkoj izložbi. Stvarajući svojevrsni likovni dnevnik uvijek precizno očuđene svakodnevice, Jelena Kovačević izgradila je zanimljiv imaginarij oživljenih snova, koje autorica predgovora naziva „opskurnim, ali i otvorenim mnogostrukim interpretacijama“ pa si ja uzimam slobodu da ih iščitavam kao primjer iščašenoga likovnog ženskog pisma provučena kroz kafkijanski ugođaj tjeskobe, prošarana ipak toplim zrncima apsurdne komičnosti. Mogućnosti digitalnog tiska umjetnici nude poigravanje bojama, kojima se ponekad koristi u punom formatu, dok joj drugi put služe da samo naglasi neke detalje u većinom linearnim, crtačkim kompozicijama. Rad manjeg formata Kišovito bojom se koristi na gotovo akvarelističan način, što možda ukazuje kojim bi se smjerovima mogla razvijati buduća istraživanja umjetnice koja očigledno neopterećeno luta medijima (pa se tako na najnovijoj, grupnoj izložbi u Galeriji SC, gdje nastupa s kolegama u spomen na pokojnoga profesora Kuduza, predstavlja fotografijama koje prati otisnuti tekst očišćen od uobičajene interpunkcijske opreme). S obzirom da izložba u galeriji Karas uključuje i diptih Iz kutije i triptih Iznad oblaka, ne bi bilo iznenađenje ni da umjetnica još više iskorači, pa dvije dimenzije crteža ili printa pretoči u kakvu prostornu instalaciju ili, uporabom suvremene tehnologije, krene k dodatnoj virtualizaciji svoje neobične, ali koherentne ikonografije.

Stvorivši zaokružen, no osobit likovni rekvizitarij, kojim ne zapada u hermetizam, već lako komunicira s iole otvorenijim promatračem, Jelena Kovačević i ovom izložbom pojačala je čvrst temelj za kreaciju novih zgoda dobro odgojenih, samosvjesnih djevojaka pa će tu seriju sigurno zanimljivo biti pratiti i u njezinim budućim epizodama.