Dva lica ugledne istraživačice

Institut za etnologiju i folkloristiku i Hrvatsko društvo pisaca organizirali su 2. listopada skup o Maji Bošković-Stulli, redovitoj članici Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i voditeljici Akademijina Odsjeka za etnologiju u povodu njezina devedesetoga rođendana. Budući da je Maja Bošković-Stulli preminula u Zagrebu 14. kolovoza ove godine, ujedno se radilo i o komemorativnome skupu. S obzirom na dvostruko obilježje skupa, sudionici su se prisjetili njezinih objavljenih knjiga i znanstvenoistraživačkoga rada, ali i početnih susreta, prijateljevanja i neformalnih druženja s vrsnom i uglednom hrvatskom znanstvenicom, utemeljiteljicom suvremene hrvatske folkloristike i neumornom proučavateljicom hrvatske usmene književnosti. Tom su prigodom izložena izdanja njezinih knjiga, nagrada, rukopisa i ostavštine.

Uvodne riječi u ime Instituta za etnologiju i folkloristiku dala je Ljiljana Marks, iznijevši biobibliografske podatke o Maji Bošković-Stulli i istaknuvši njezin prinos hrvatskoj kulturi i znanosti. Velimir Visković u ime Hrvatskoga društva pisaca prisjetio se njezina rada na Hrvatskoj književnoj enciklopediji i rada u Leksikografskom zavodu te predložio da se članci Maje Bošković-Stulli izdvoje u zaseban leksikon hrvatske usmene književnosti.

Neumorna proučavateljica hrvatske usmene književnosti: Maja Bošković-Stulli

Izlagači s Odsjeka za kroatistiku i Odsjeka za komparativnu književnost Filozofskoga fakulteta u Zagrebu prevladavali su na stručnom skupu, pokazavši se nerijetko i kao nastavljači i učenici vrsne folkloristice. Zoran Kravar tako se u svom izlaganju usredotočio na susret s idejama Maje Bošković-Stulli te opisao svoje intelektualno dru- ženje s njezinim knjigama tijekom studija, dok se Dunja Fališevac usmjerila na odnos usmene i pisane književnosti u njezinu djelu i istaknula vrijedne prinose i relevantna stajališta o znanstvenim problemima: i pisana i usmena književnost jezične su umjetnine koje kreiraju vlastiti svijet, razlikuju se žanrovski; folklor tako treba promatrati s gledišta izvedbe kao pripovijedanje, a ne kao priču. Stipe Botica obradio je koncepcije povijesti usmene književnosti u Maje Bošković-Stulli prema tekstu Usmena književnost iz prvoga sveska tzv. plave, Liberove Povijesti hrvatske književnosti iz 1978, koji je ocijenjen kao njezino najbolje djelo. Autorica ga je mogla napisati, istaknuo je Botica, jer je sjajna stilistica izvrsnih interpretativnih mogućnosti i znanstvenica vrsnih intelektualnih sposobnosti, solidne akademske naobrazbe, profilirane svijesti o tradiciji koja je poznavala cjelokupnu povijest hrvatske usmene književnosti i koja je usmenu književnost upoznala i na terenu.

Davor Dukić istaknuo je da, iako u njezinu djelovanju nije zastupljen pedagoški rad, njezin opus ipak ima propedeutička obilježja. Mentorskim radom, savjetovanjima, recenziranjima i bilješkama na marginama znanje je prenosila učenicima i sljedbenicima. Statistički je izračunao da joj od svih kroatističkih odsjeka u Hrvatskoj zagrebačka kroatistika posvećuje najviše pozornosti. U izlaganju, koje je izvrsno nadopunjavalo Dukićevo, akademik Pavao Pavličić pitao se što je naučio od Maje Bošković-Stulli izdvajajući i iznoseći iz njezinih članaka i radova glavne teze, rečenice i mišljenja. I Evelina Rudan započela je s onim što je naučila od velike znanstvenice. Budući da je Maja Bošković-Stulli prikupljala usmenoknjiževnu građu u Istri gdje je pedeset godina poslije nje i Evelina Rudan prikupljala predaje, Rudanova rekonstruira i uočava poveznice njezinih i svojih kazivačica i kazivača na tome području.

Na skupu su još govorili Tanja Perić-Polonijo iz Odsjeka za etnologiju HAZU-a, Marijana Hameršak i Renata Jambrešić Kirin iz IEF-a, novinar Željko Ivanjek i Hatidža Dizdarević iz Srbije.

Skup je bio obilježen dvostrukošću i organiziran iz rođendansko-slavljeničkih i komemorativnih povoda. Maja Bošković-Stulli bila je pozitivna, uporna, entuzijastična osoba živa duha, znanstvene čestitosti, odana znanosti. U njoj je objedinjeno službeno lice djelatnice u Institutu za etnologiju i folkloristiku i akademkinje, ali i lice prijateljice; znanstvenice s jedne strane, a nadarene književnice s druge; osobe koja govori o svojemu djetinjstvu, ali ne sve i o svojoj dubokoj patnji i osobnoj tragediji; mirne dame i gospođe, ali i osobe koja žustro i samouvjereno brani svoje stavove. Tu je žestinu i želju za obranom znanstvenoga digniteta hrvatske usmene književnosti i svoje struke najbolje izrazio Velimir Visković rečenicom: „Ta mala, krhka ženica... pretvorila se u lavicu.“ Ta dva lica čine Maju Bošković-Stulli iznimnom osobom vrijednom proučavanja, pamćenja i nasljedovanja, a radovi sa skupa to i pokazuju.