Crteži koji su ispisali jedno vrijeme

Kipar i slikar po profesiji, jedan od malobrojnih u Hrvatskoj koji je pohađao Akademiju za primijenjenu umjetnosti, Zlatko Bourek u pravom je smislu riječi suvremeni homo universalis. Plodni i raznorodni umjetnički stvaralac – metjerski kipar, renomirani slikar, vrsni ilustrator, lutkar, istaknuti kazališni scenograf i redatelj, doajen art struje Zagrebačke škole crtanog filma, nagrađivani crtač i grafičar – nehotice je dugo, u izložbenim aktivnostima, zaobilazio crtački segment svojih likovnih ostvarenja. Dok su mu prve samostalne izložbe bile u znaku crteža, unatrag dva desetljeća umjetnost Zlatka Boureka predstavljena je gotovo isključivo kroz prizmu slikarstva i skulpture. Također su i učestala scenografska, kostimografska, ilustratorska, redateljska, karikaturistička i animiranofilmska ostvarenja dugo zasjenjivala njegova crtačka ostvarenja. Stoga se može reći da se Bourek, izložbom u Kabinetu grafike HAZU-a, vratio početcima i podsjetio na svojevrsno ishodište svojega stvaralaštva na papiru. Ponovno je na vidjelo izašla sva vrsnost njegovih maštovitih vizija u linearnom, crno-bijelom mediju, olovkom i tušem.

Iz ciklusa Vojnički dnevnik, 1956.

Trodijelna koncepcija izložbe, koju potpisuje Slavica Marković, zamišljena je kao cjelina zaokružene ikonografske idiomatike. Riječ je o šezdesetak serigrafija i crteža nastalih kao svojevrsna vježbenica i crtančica psihičkog pročišćavanja i ukaz na apsurdnost jednog doživljajnog i proživljenog vremena. Prvu skupinu radova, točnije serigrafija nastalih po crtežima iz 1956, sačinjavaju narativni prizori nastali za vrijeme služenja vojnog roka u JNA u Ajdovščini, a drugu crteži nastali u doba ratnog stanja 1991. i 1992, koje je autoru prizvalo u sjećanje strahote Drugoga svjetskog rata i progona Židova. Treći dio izložbe čine tri autorska animirana filma: Kapetan Arbanas Marko (1967), Mačka (1971) i Ručak (1979), koji, premda s tematskim otklonom, govore i dokaz su Bourekove uspješnosti da i pokretnim slikama potvrdi vitalnost, stravičnost i grotesknost, kao i razigranost, humor i erotičnost svojih radova na papiru, ali i cjelokupnoga svojeg univerzuma koji pretače kroz raznorodnost svojeg stvaralaštva.

Ciklusu radova iz tzv. Vojničke risanke iz 1956, zagubljene i zaboravljene te 2009. pronađene i oživljene u mapi serigrafija, tom intimnom crtačkom vojničkom dnevniku, pripada i nekolicina slika – ulja na platu i šperploči, koje su također obilježene specifičnom fascinacijom i kritikom i groteskom i ironijom i porugom na militarističko okružje, oblikovane „pomoću erotske fantazije i libertinske evazije“ (Maroević). Motivika, odnosno izabrani prizori o kojima Bourek crtački progovara za vrijeme služenja u konjaničkoj jedinici, zaista su intimni dnevnik ovoga umjetnika. Jednako kao što ironično i s porugom progovara o vojničkom autoritetu, parodiji vojničke službe i vojnikovanja s neizbježnim rekvizitima bombi, pušaka i topova, svim Bourekovim serigrafijama provlači se erotski diskurs. Naime, vrijeme i razdoblje beženstva, kako ga Maroević naziva u predgovoru kataloga, Bourek je iskazao likom nagoga ženskog tijela u gotovo svim otiscima. Njime kao da pojačava parodiranje i metaforu na Armiju i vojničku ikonografiju, premda Maroević u predgovoru kataloga ukazuje na brojnost i motivskih i tematskih preferencija. Crnohumorna jetkost, zaigrana provokativnost, devijantnost ljudskog uma, karikaturalnost koja ukazuje na autorovu distancu i ironiju prema svojem privremenom okruženju, potvrđuju Bourekov stil kao specifično individualan. Svaki crtež ima svoju priču, vidljiv autobiografski pečat te je posve jasno da su crteži narativni, a u njima se prepoznaju, u likovnom smislu, utjecaji japanskoga kazališta lutaka, njemačkog ekspresionizma, Neue Sachlichkeit, metafizičkog slikarstva i nadrealizma: „Depersonalizirani vojnici, aveti, voluminozne bezlične Venere, bebe i lutci na ‘pozornici’ vojarne, vojnog poligona, konjičkih staja, nedefiniranog prostora, zajedno s karikaturalnim antijunakom Bourekom, uprizoruju scene prodornog ludizma i erosa – gdjekad na rubu seksualnih patologija.“ (M. K., 1. listopada 2012.)

Kao tematski nastavak na izložbi su predstavljeni crteži nastali u razdoblju 1991–1992, koji su također plod dojma i svojevrsne traume Domovinskoga rata, na kojima autor kombinira i priziva strahote Drugoga svjetskog rata. Te su slike nastale kao priče dočarane minucioznom izvedbom prepoznatljive autorove ikonografije i svojevrsna ludizma, obogaćena elementima slavonskoga folklora i grotesknog humora. Izložba u Kabinetu grafike pokazuje da je crtež Zlatka Boureka temeljen na osobnom i individualnom doživljaju memorije, tradicije i vjere, a prikazani prizori odišu slavonskim optimizmom i folklorom.

Dosljedni u razigranosti, humoru i zdravoj zloći, potvrdili su Bourekovu maštovitost i bujnost imaginacije i majstorstvo crtača kojemu je linearna linija neposredan oblik i način likovnog reagiranja.