Čovječanstvo u kaosu

Uz Salmana Rushdieja i Juliana Barnesa, Ian McEwan najcjenjeniji je suvremeni britanski književnik. Srećom, to su prepoznali i hrvatski izdavači, odnosno kod njih zaposleni (ili je točnije reći, angažirani?) urednici, pa smo tako u prigodi čitati već devetu na hrvatski prevedenu knjigu tog 64-godišnjeg pisca. Riječ je o njegovu sad već predzadnjem romanu Solar, izvorno objavljenu 2010, a posredovanjem kojega smo u mogućnosti podsjetiti se na pogubnost doslovnog čitanja književnih tekstova. Dakako, krivnja nije na čitateljstvu jer djelima koja ništa povrh doslovnosti i ne nude zatrpane su police naših knjižara i knjižnica. Konfekcijska je literatura nažalost ono što prevladava, a ozbiljna književnost, osim što se mnogo manje piše, još se rjeđe u nas i prevodi, posebice u ova krizno-recesijska vremena koja su poharala izdavačku scenu pa smo se po broju novoobjavljenih naslova vratili deset godina unatrag.

No vratimo se McEwanovu Solaru, koji, čitamo li ga doslovno, ostaje na razini laganoga zabavnog štiva o hedonistički nastrojenu, Nobelovom nagradom ovjenčanu šezdesetogodišnjem fizičaru Michaelu Beardu, koji tijekom devetogodišnjega razdoblja opisana u romanu (2000–2009) malo-pomalo postaje žrtvom svoga različitim užicima sklona karaktera. Zbog neodgovorna ponašanja u braku, već peti u nizu mu se raspada, a neodgovornost spram vlastita tijela i zdravlja uzrokovala je pretilost i koronarnu bolest koja je u galopirajućoj fazi, baš kao i melanom na njegovu ručnom zglobu. A od takva, neodgovornosti spram sama sebe i svojih bližnjih sklona čovjeka znanstvena javnost očekuje da se pobrine za spas čovječanstva od globalnog zatopljenja...

Prev. Tatjana Jambrišak, Profil, Zagreb, 2012.

E sad, čitamo li McEwanov roman doslovno, činit će nam se, zbog lepršavosti zasnovane na satiri i humoru, apartnim u odnosu na ostatak autorova opusa mahom podređena problematizaciji moralnoga posrnuća pojedinaca, uz iznimno dojmljivu psihološku karakterizaciju te redovitu kritički intoniranu društveno-političku kontekstualizaciju. No zagrebemo li ispod površine, u priči o posljednjih devet godina života jednoga nobelovca prepoznat ćemo zapravo metaforičnu presliku recesijske nemani, i onoga što ju je uzrokovalo. Roman naime započinje 2000, što je bila godina vrhunca potrošačke groznice, recesije nije bilo na vidiku, trošilo se bjesomučno i nezajažljivo, iznad svake mjere, a to je bio i način na koji je McEwanov junak živio – uživaj danas, ne razmišljajući o sutra, po načelu u se, na se i poda se. I živjelo se tako na globalnoj razini, zadužujući se da bi se trošilo, gotovo cijelo prvo desetljeće 21. stoljeća, no balon, ako ga se previše napuše, ima neugodan običaj da pukne, pa posljedice planetarne neodgovornosti naposljetku dođoše na naplatu, ne samo u globalu nego i u slučaju McEwanova junaka. Zbog vlastite neodgovornosti njegov se privatni život, ali i zdravlje raspadaju baš kao što i zbog planetarne neodgovornosti svijet danas grca u dugovima, bez vidljiva znaka oporavka.

Pažljiv čitatelj svakako će uočiti subverzivnost McEwanova romana – umnogome je to komunikativniji, ležerniji i humorniji rukopis u odnosu na one koji su mu prethodili, stoga i komercijalniji roman, koji zapravo upućuje oštru kritiku društvu upravo zasnovanu na komercijalizaciji i spektakularizaciji, upozoravajući na posljedice življenja u takvim uvjetima, koji su pak doveli do općega raspada ekonomskog sustava, ali i sustava vrijednosti na kojemu se poredak temeljio. Na prvi pogled pisan s mišlju podređenosti mehanizmima komercijalnosti, Solar zapravo potkopava iste te mehanizme, ali i poredak kojima oni upravljaju, na feralovski im način pokazujući prst srednjak, a sve pod krinkom zabave i humornosti.

Antipatičnost doslovce svih aktera priče, od kojih nijedan nije bez putra na glavi (supruga preljubnica, ljubavnica koja na prijevaru oživotvoruje težnju za majčinstvom, licemjerni znanstvenici oportunisti, predatorski nastrojena priležnica…) ukazuje pritom na utjecaj društvene klime i načina života na psihologiju ljudi i njihovo ponašanje u međusobnim odnosima. Poznavatelji autorova opusa uočit će usto i da je raspon klasne kritičnosti, u romanima Subota i Amsterdam primjerice usmjeren snobizmu povlaštenih pripadnika tzv. društvene elite (u tim romanima to su bili neurokirurg, skladatelj i novinski urednik) u Solaru spušten na nižu razinu, ali i prostorno raspoređen na obje obale velike bare.

Izabravši pak za junaka nobelovca – „smrtnika čiju su glavu u Stockholmu posuli čarobnim prahom“ (koji bi trebao biti glavna figura autoriteta), a koji se krajnje neodgovorno ponaša prema vlastitu životu i tijelu, kao i prema svojim bližnjima, McEwan metaforično potkopava našu vjeru u autoritete u globalnome smislu, podsjećajući kako su upravo autoriteti u koje smo se pouzdavali (vlade država, uprave korporacija i banaka, isl.), kojima smo davali glasove i vjeru da će nas uspješno voditi, krivci koji su doveli do planetarnog ekonomskog sloma. A da bi ironija bila veća, autoritet (iz svijeta fizike), osoba u koju se u romanu uzdaju da će iznaći rješenje za globalno zatopljenje nije kadar/kadra zauzdati svoje žderačke i seksualno-preljubničke nagone, niti dovesti u red kaos vlastita života.

U tom smislu znakovitom se ispostavlja epizoda junakove ekspedicije na Arktik, kamo se u društvu znanstvenika, umjetnika i ljubitelja prirode Michael Beard uputio kako bi se na licu mjesta uvjerio u pogubnost otapanja ledenjaka, a gdje se pokazuje da svi oni nisu kadri u redu održati ni za vlastiti život u uvjetima polarne hladnoće nužnu odjeću i opremu, a kamoli pobrinuti se za spas ugrožena Zemljina ekosustava. Ta se epizoda na prvi pogled čini sasvim suvišnom, ali u podtekst upisana značenja udahnjuju joj smisao, koji, čitamo li roman doslovno, ostaje nerazvidan. Baš kao što se i površnim čitanjem Solar čini manje vrijednim McEwanovim djelom, iako on to nikako nije.