Beskrajni prostor imaginacije

U slikarstvu Mersad Berber uvijek je tražio i uspostavljao specifični odnos prema povijesti u povijesnim temama, kao i u suvremenom slikarstvu, stvarajući svoj dijalog. Njegova djela, izložena u najuglednijim domaćim i svjetskim muzejima, trajno su nasljedstvo u kojemu će živjeti autorov stvaralački duh

Djelo Mersada Berbera dobro je znano hrvatskoj kulturnoj javnosti kako po tematskoj prepoznatljivosti jednako tako i po visokim stvaralačkim dostignućima i stilskim značajkama. U dugom razdoblju kritika je iščitavala te vrijednosti u njegovu slikarstvu formiranu na čvrstoj ukorijenjenosti u slojevitom prostoru Bosne i europskoj slikarskoj tradiciji. A upravo su te dvije činjenice i odredile njegovo slikarstvo, za koje možemo ustvrditi da je na tim premisama izrastalo u golemi opus prožimajući lokalno univerzalnim vrijednostima.

Kad kažemo da je Berberovo djelo prepoznato po specifičnoj poetici i slikarskoj interpretaciji na hrvatskoj likovnoj sceni, tada govorimo i o njegovim zapaženim samostalnim izložbama i monografskim knjigama koje su i markirale tu poziciju. Prvu knjigu potpisuje Vlado Bužančić 1997, a drugu Abdulah Šarčević 2000, obje objavljene u Zagrebu. Među Berberovim izložbama svakako treba spomenuti onu u Galeriji Forum 1976. i u Dubrovniku, u Galeriji Sebastijan 1977. te četiri godine poslije, 1981, u istom gradu u Umjetničkoj galeriji izložbu apostrofiranu nagradom Nikola Božidarević. Dvije izložbe u Zagrebu imaju naročitu važnost, ona u Umjetničkom paviljonu 1988. i u Muzeju Mimara 1992. te izložba u Dubrovniku, u Galeriji Stradun, 2005. s iznimno važnim ciklusom Velika alegorija o Srebrenici, koji će 2011. objaviti u knjizi Zagrebu kao divot-izdanje.

Bosanski majstor

Tu veliku tragediju svojega bošnjačkoga naroda duboko je proživljavao i godinama gotovo opsesivno nastojao spoznati kroz apsurdnu smrt tisuća i tisuća nevinih ljudi stvarajući jedinstveno likovno svjedočanstvo o ljudskom stradanju u stotinama skicama, bilješkama i crtežima. „Forma kojom se Berber služi“, zapazio je Igor Zidić, „savršeno je kompatibilna cijelom naporu uskrisivanja mrtvih: kolaži i kombinirane grafičke tehnike u iznimno velikim formatima pretvaraju se i sami u istraživačka polja, na koja slijeću, ubacuju se, raspoređuju citati-nalazi, crteži, fosforescentni snimci stvari, no i ljudi: njihova posmrtna zračenja bacaju treptavo, hladno onostrano svjetlo i na naše živote: što smo? I dokad?“

A Edward Lucie-Smith o ovom ciklusu piše: „Berberova djela vezana uz srebreničku katastrofu nisu izravni opisi onoga što se tamo dogodilo u pet srpanjskih dana 1995. (...) Sam pak nastupa kao posrednik za načine djelovanja uspomena – uspomena koje progone. (...) Rezultat je neočekivan u više pogleda. Neočekivan je zato što otisci uspješno potiču na usporedbu s freskama velikih razmjera koje su naslikali veliki majstori renesanse.“ U kontekstu rečene tvrdnje da je recepcija Berberova djela u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti evidentna činjenica nedvojbeno je i njegova scenografska dionica u kazalištu najviše u suradnji s Georgijem Parom.

No njegovo je djelo zapaženo i u europskom kontekstu, u Italiji, Njemačkoj, Španjolskoj, Engleskoj, kao i na samostalnim izložbama u SAD-u, Egiptu, Turskoj, Rusiji... te na međunarodnim izložbama grafike, gdje prima i brojne nagrade među kojima izdvajamo: Aleksandrija (1967. nagrada 6. mediteranskog bijenala), u São Paulu (1971. nagrada 11. međunarodnog bijenala), Firenca (1974. Grand Prix IV. međunarodnog bijenala grafike), Krakov (1997. i 2009. Grand Prix na Međunarodnom trijenalu grafike).

Berber je u slikarstvu oduvijek njegovao specifičan odnos prema povijesti

A među njegovim samostalnim izložbama izdvojit ćemo onu u Barceloni 2004. u Centro cultural Caixanova, koju u tekstu kataloga analizira Edward Lucie-Smith. I izložbu koju je priredio godinu prije u Moskvi, za koju je ugledni likovni kritičar Valerij Turčin zapisao: „Slikarstvo bosanskog majstora primjer je slikarstva privlačnog i istodobno složenog u svojoj intelektualnosti. Ovdje ima naznaka da svaki u umjetnosti ima svojeg dvojnika, daleku rodbinu u prošlosti.“ Iz recentnog izbora Berberovih samostalnih izložbi i njegova sudjelovanja na međunarodnim skupnim izložbama, bijenalnim i trijenalnim uglednim smotrama grafike te iz činjenice da su njegova djela u stalnom postavu i najuglednijih muzeja, galerija i privatnih zbirki zaključujemo o iznimno visokoj recepciji djela i izvan hrvatske likovne scene, dakle one međunarodne, koja je u našem kontekstu bliska onoj koju su imali Edo Murtić, Dušan Džamonja i Miroslav Šutej, i u mlađoj generaciji još aktivan Boris Bućan.

Torre, 1994.

Već smo rekli da su i pera stranih kritičara sa zanimanjem pisala o njegovu djelu, a među njima da je i ruski kritičar naglasio neke bitne elemente Berberova slikarskog izraza. Zanimljivo je podsjetiti i na činjenicu da je slikar iste godine na Umjetničkoj akademiji u Sankt Peterburgu održao zapaženo predavanje pod naslovom Figuracija kao permanenta moderne umjetnosti, gdje je elaborirao svoje poznate teze o umjetnosti, koje je dosljedno provodio u svojemu slikarstvu. No našu pozornost plijeni i Berberov odnos ne samo prema klasicima slikarstva iz velikih stilskih razdoblja, primjerice, renesanse, već i prema onima iz moderne umjetnosti.

Tako i u poliptihu Kazimir Maljevič zadnji put sanja Crvenu konjicu uspostavlja dijalog s paradigmatskim ruskim slikarom koji je snažno utjecao na likovnu umjetnost 20. stoljeća. Već spominjani ruski kritičar za tu Berberovu značajku kaže da se „prizivna stoljeća vizualiziraju i u Berberovim radovima“ i onda kada citira bilo koji motiv „antičke skulpture, modela Rafaela, Piera della Franceske i Velázqueza“. U nekoliko tematskih cjelina problematizirao je Berber svoj odnos prema tradiciji i slikarskim opusima velikih majstora kista. Primjerice tijekom sedamdesetih godina iznimno važnu dionicu njegova stvaralaštva čini upravo serija radova nadahnuta djelom španjolskoga slikara Velázqueza. A upravo će iz tog ciklusa, koji je ostvario i u mediju grafike, dio serije biti otkupljen za Tate Gallery u Londonu za njezin stalni postav. Berberov specifičan odnos prema tradiciji naglasio je i Edward Lucie-Smith kao njegov vrijedan prilog u multimedijalnom kontekstu suvremene umjetnosti određene novim medijima. Tu njegovu osobinu zapazio je i Abdulah Šarčević: „I kad priziva drevne ideje i mitove, prije svega one u Europi, Berber je vjerodostojan, nadahnut, inventivan; on nalazi sklad između povijesne istine i vlastite kreacije.“

U europskoj slikarskoj tradiciji

Drugo Berberovo ishodište, već smo ranije to isticali, treba tražiti, unatoč njegovu kozmopolitskom habitusu i univerzalnosti likovnog jezika koncipirana na milenijskoj slikarskoj kulturi i u posve određenu prostoru njegove Bosne: one arhaične i idilične, bukoličke i arkadijske, prožete iskonskom nevinošću i začudnom naivnošću. Ona je kulturu druženja i asimiliranja različitih običaja, religija i interesa stoljetnim iskustvom i u istom prostoru znala spajati u zajedništvo.

Ovdje se stoga ne poznaju tematski okviri, vremenske ili stilske granice niti se pak ortodoksno zagovara klasični slikarski postupak unatoč činjenici što je slikar prema njemu njegovao stanoviti kult metijera, dobro znajući da se duh ne može odjenuti samo u jedno ruho. Zato i valja reći da se eklektička narav Berberova izraza često pokazuje upravo u svojoj raskošnoj jednostavnosti jer je taj izraz stvaran iznimnim poznavanjem slikarskoga postupka, velikom likovnom kulturom i slikarskim umijećem. Široki tematski interes još više učvršćuje tezu o slikarevu dubokom kontekstuiranju u europskoj povijesti i kulturi te, dakako, slikarskoj tradiciji. Stupovi grčkih hramova i krhotine antičkih skulptura, skladne renesansne palače, otočentski fragmenti, neoklasicistička torza, barokne kurije, secesijska zdanja elegantnih linija..., zidine i kule Dubrovnika, sarajevska multikulturna prožetost i romantika stare vakufske čaršije, Piazza San Marco, Canal Grande u Veneciji..., grčki bogovi i mitski antički junaci, bezimeni nesretnici iz Bosne, Rom Beriša, devastirana ljudska tijela ili njihova ljepota, islamska, kršćanska, židovska i ateistička svakodnevnica u energiji privlačenja i odbijanja... Velàzquez i Rafael, Klimt, Bukovac, Medović, Jurkić, Račić, Stupica... U tom je kontekstu i stvarao svoje najzapaženije cikluse problematizirane odnosom prema prostoru Bosne u njezinoj višeslojnoj povijesti i multikulturnom prožimanju, i u svojem uspostavljanju dijaloga sa slikarskom tradicijom tematizirana na opusima Bukovca, hrvatskih minhenovaca, Stančića...

U slikarstvu Berber je i tražio i uspostavljao specifični odnos prema povijesti u povijesnim temama, kao i u suvremenom slikarstvu, stvarajući svoj dijalog. Klasičnim slikarskim postupkom i sredstvima te inventivnim i smionim korištenjem suvremenim slikarskim postupcima; kolažiranjem i recikliranjem isječaka iz novina i slikarskog i odjevnog platna; znalačkim oblikovanjem bojom i klasičnim potezima kistom, gdjekad gestualnim zamahom, crtom i ogrebotinom; fotografijom, a napose osebujnom imaginacijom i stvaralačkom energijom otvara beskrajne prostore svojega likovnog jezika.

Još bismo jednom rekli, nadasve, vještim rukama – koje je spomenuo Henri Focillon u znamenitoj studiji izražavajući im pohvalu, gotovo kao zahvalu na jedinstvenim djelima što su ih stvorile ruke umjetnika tijekom stoljeća – kao što i mi izražavamo pohvalu i zahvalu Berberovim rukama što su nam ostavile u nasljedstvo djelo u kojemu će uvijek živjeti njegov stvaralački duh u hrvatskoj i europskoj kulturi.