Život u doba prohibicije

Američki film Bez zakona nastao je prema književnom predlošku Matta Bonduranta i tematski je povezan s istinitim događajima razdoblja Depresije, u kojima trojica braće Bondurant ilegalnom proizvodnjom alkohola nastoje izmaknuti prohibiciji. No ne treba zaboraviti da su i redatelj John Hillcoat i scenarist Nick Cave Australci, pa je usprkos kozmopolitskoj egzistenciji obojice njihovo sagledavanje kriminalističke priče ruralnoga gangsterskoga predznaka ipak izvanjsko i tek nešto naglašenije postmoderno.

Plošna dramaturgija najveći je nedostatak djela

Kontekstualnost je književnoga izvornika utemeljena na legendi o neuništivosti braće Bondurant, pa ne čudi da je u filmskoj adaptaciji povremeno izvanprizorno pripovijedanje u prvom licu najmlađega od braće uvjetom legendarnoga sagledavanja prikazane priče. Kako je naznačeni motiv utkan i u filmsku ekspoziciju, posvema je razvidna opreka legendarnog i realnog u kojoj se naposljetku legendarno potvrđuje vrednijim, upravo zbog činjenice da su sva braća Bondurant preživjela tegobna zbivanja i uspostavila skladne obiteljske zajednice.

U Bez zakona zapažamo arhetipsko strukturiranje likova. Tako su posve jasne esencijalne suprotnosti braće Bondurant, Forresta, Howarda i Jacka. No variranje njihova položaja unutar filmske narativnosti pokazuje da je vodeći položaj Forresta ipak pasivan te početni postranik Jack aktivnim djelovanjem unapređuje ilegalno poslovanje, dok je Howard krajnost agresivnih i nepromišljenih postupaka. Jackova djelotvornost dakle doseže vrijednost napretka kriminalistički usmjerene obitelji, ali i kasnijega poništavanja ilegalne djelatnosti. Taj lik možemo sagledati i sukladnim u odnosu sa sporednim likom invalidnoga Cricketta, pa je upravo okrutno Crickettovo stradanje otponac završnom obračunu s predstavnicima zakonskih instanci personificiranih u liku antagonista Rakesa. Ako je pak odnos Jacka i Cricketta zasnovan prije svega na prijateljskom, a tek potom na poslovnom, druga je Jackova krajnost sporedan lik urbanoga gangstera Floyda Bannera zbog toga što je poslovna povezanost zasnovana na istupanju iz zakonskih okvira te na svojevrsnu moralnom kodu. I središnji su ženski likovi predstavljeni u opreci od čikaške pjevačice koja dolaskom u ruralno područje Virginije nastoji izmaknuti prošlosti, do kćerke baptističkoga svećenika koja se vezom s Jackom protivi tradiciji zatvorene religijske zajednice čijim je dijelom.

Uočljiva je posvemašnja korupcija zakona te ne začuđuje da Forrest i ostala braća žele očuvati samostalnu djelotvornost i ne prihvaćaju antagonistovo preuzimanje interesnih područja utemeljeno u nepravilnostima zakonskih predstavnika. Na taj način individualizacija braće Bondurant preuzima vrijednost etičkoga sagledavanja, ali i kritiku poslovnih koncerna koji iskorištavaju privatnu inicijativu ili je u potpunosti potiru. Zbog toga je i sekvenca završnog obračuna potvrda očuvanja lokalne društvene zajednice jer se i policija i ostali ilegalni proizvođači alkohola protive Rakesovu djelovanju i ne samo stoga što je on pridošlica, dakle stranac, već i zbog različitih egzistencijalnih sustava.

John Hillcoat vjerno nadograđuje scenaristički predložak i ne nedostaje mu preglednosti. No njegova redateljska izvedba može se učiniti nedostatno ujednačenom upravo zbog činjenice da se kreće u krajnostima od odveć eksplicitno predočena nasilja, koje mjestimice postaje i zalihosno, do retoričkih postupaka visoke vrijednosti u kojima veže gledateljevu percepciju u tjeskobnome iščekivanju zbivanja. Taj je redatelj također promišljen u očitovanju društvenoga i vremenskoga konteksta, pa nekolicina scena doseže čak i etnografske vrijednosti. Oslikavanju udaljenoga razdoblja potpomogla su scenografska i kostimografska rješenja, a pogotovo iznimna snimateljska izvedba Benoita Delhommea. Raskošna primjena kolorita, često prigušenih tonova, te primjerena uporaba svjetla, podjednako u eksterijerima i interijerima, obogaćuju evokativnost filma i postaju njegovim iznimnim segmentom.

Ugođajnosti filma pridonijeli su i skladatelji Nick Cave i Warren Ellis, a nužno je navesti i da su i izvođači filmske glazbe. Pritom ne treba zaboraviti ni da u nekoliko skladbi sudjeluju glasoviti glazbenici tzv. americane poput Marka Lanegana i, već odavna proslavljene, Emmylou Harris. Iznimno je Caveovo i Ellisovo pristupanje glazbenim idiomima međuratnoga razdoblja, zacijelo i zbog činjenice da neke kasnije primjere američke glazbe otklona smještaju u bluegrass-aranžmane.

Glumački je postav uglavnom svrhovito nadogradio karakterne odrednice likova koje tumače. Opreka Forresta i Jacka Bonduranta označena je i glumom Toma Hardyja i Shieja LaBoufa, a suprotstavljene su i glumačke nijanse Jessice Chastain i Mije Wasikowske u likovima bivše pjevačice i kćeri baptističkoga svećenika. U razmjerno naglašenoj arhetipizaciji likova ponajbolje su se snašli Dane De Haan u sporednome liku Cricketta, Guy Pearce kao ljigav i vrlo okrutan antagonist Rakes te prokušani Gary Oldman u tumačenju gangstera Floyda Bannera. Naposljetku ipak možemo reći, uprkos dojmljivim segmentima, da film Bez zakona ponajviše pati od plošnosti dramaturške strukture i nedovoljno uvjerljive karakterizacije likova, pa ne može dosegnuti ni nužno potrebnu mitsku dimenziju. Uz naznačeni nerazmjer redateljskih postupaka, film ostaje zanimljivo, ali ne i izrazito uspješno oslikavanje američkog života i društva u doba prohibicije.