Zabavno i provokativno

Maja Sačer, relativno novo ime u suvremenoj hrvatskoj prozi, kaže za sebe da „obožava provocirati“, da je provokacija njezin „književni pečat“. Vidi se to odmah, već u naslovima obiju njezinih dosad objavljenih knjiga: zbirke priča Božji grijesi (2009) i nedavno tiskana romana Napaljena. A iza tih naslova stoje i takvi sadržaji, o čemu se može uvjeriti svaki čitatelj uzme li ih u ruke. O tome govori i činjenica da je nakon prve knjige doživjela kritike vjernika, koji su smatrali da je o nekim religijskim temama pisala na neprimjeren način, na što ona rezolutno odgovara: „Apsolutno ne prihvaćam ideju da postoje teme o kojima se ne smije pisati.“ Njezina provokativnost nije izraz samo temperamenta ili spontanosti nego i promišljanja o tome kako potaknuti interes publike za književni posao kojim se, uz svoje pravničko zanimanje, želi baviti. „Provokacija je korisna da se stvari zatalasaju“, kaže kao iskusna stručnjakinja za marketing, a usto „ima i funkciju da privuče pozornost, što nije lako na prezasićenom tržištu“.

Izd. Algoritam, Zagreb, 2012.

U vezi s romanom Napaljena mogu nam biti zanimljive i korisne i autoričine izjave u medijima – premda ponekad nespretno formulirane i neizbalansirane, ali odrješite i samosvjesne – o tome što njoj osobno znači pisanje i kojoj se to publici obraća. Tako na jednome mjestu kaže da joj je pisanje „način borbe protiv društvenih nepravdi i gluposti“, a na drugome dodaje da joj je to mogućnost da iznese „vlastita razmišljanja i sustav vrijednosti pa tako govorim o položaju žene u modernom društvu i kritiziram negativne društvene fenomene i licemjerje“. A što se publike tiče, autorica se nada da će Napaljena doći u ruke „mladih (i nešto starijih) urbanih žena i muškaraca“ i da će ih zaintrigirati u prvom redu svojom zabavnom razinom, a zahtjevniji čitatelji otkrit će još i onaj sloj implicitne kritike društva (forsiranje kulta vječne mladosti i ljepote u žena, društveno licemjerje, sponzoruše, konzumerizam, promiskuitet...). Zašto autorica računa upravo na taj tip publike?

Ovdje najprije treba reći da prema svojim osnovnim osobinama roman Napaljena pripada žanru chicklita: protagonistica je mlada neudana zaposlena žena, nastanjena u velikom gradu (neimenovanom); posrijedi je ljubavna priča, u kojoj se glavna junakinja ne može odlučiti između dvojice muškaraca; ima roditelje s kojima nije u najboljim odnosima, osobito s majkom, ali živi sama u svom stanu; javlja se i naporna prijateljica iz djetinjstva i rane mladosti koju bi htjela izbjeći, a ne može; živi od dana do dana bez čvrstih planova za budućnost... Taj žanr kratke povijesti i snažna bujanja, sav usredotočen na sada i ovdje, na tematiziranje mladoga ženskog svijeta i seksualnosti, izrastao je iz popularne kulture. Križ trivijalne književnosti ponio je već u zametku, onoga časa kad je prihvaćen taj pomalo nesretni termin, koji podrazumijeva i vrijednosnu oznaku. Jasno, kao i u drugim žanrovima i u tome ima smeća, ali generalno ne bi se nikako moglo reći da je sve što on obuhvaća niska književnost. Tu su prozu u zapadnom svijetu, prirodno, kupovale i čitale mlade zaposlene žene, jer su se u njoj prepoznale i s njom su se mogle identificirati. Vratimo li se na naše prilike, postaje jasnije zašto Maja Sačer računa da će njezin chicklit roman prigrliti upravo taj tip čitatelja – za naše prilike nešto modificiran, s dodatkom mlađe muške urbane publike.

Ideju za Napaljenu naša je spisateljica našla na bizarnome mjestu, u televizijskoj seriji Seks i grad, koja pak ima vrlo malo zajedničkog s originalnim tekstom autorice Candace Bushnell. Eto, upravo je to udaljavanje glavnoga scenarista serije od predloška, njegove muške ideje za ženski svijet, potaknulo Maju Sačer da se naruga tom planetarnom projektu, ali u mnogim elementima približenom hrvatskim prilikama. Željela je, kaže, napisati „nešto zabavno i originalno“: parodirajući seriju, napisala je doista zabavan, čitljiv roman, a čini mi se i da je motiv fantomskih orgazama glavne junakinje doista nešto novo i da je uglavnom razrađen vrlo vješto, ponekad i duhovito. Protagonistica Tijana, 28-godišnja ekonomistica u uglednoj tvrtki, zgodna, situirana i samostalna žena, odjednom, bez vidljiva povoda, počinje doživljavati orgazme, u različito vrijeme i na različitim mjestima. U početku joj se to, koliko je god zbunjivalo, činilo kao dar s neba: savršeni orgazmi, bez komplikacija s partnerom, bez bolesti, neželjene trudnoće. Obećavajuća samodostatnost, a k tome mogući i odnosi s partnerima. „Osjećam ugodu... Kao da se seksam bez seksa. Osjećam penetraciju bez penetracije. (...) Osjećam kao da je stvarno. Sve, i poljupci, i vršak jezika il prstiju na koži, i navala uzbuđenja u preponama i zdjelici, a onda osjećam i penis, kao da je pravi. Zbilja ga osjećam. I tek onda dođe orgazam.“ No život se Tijani uskoro počeo silno komplicirati: orgazmi se javljaju na poslu, kod kuće, u restoranu, u taksiju, u snu, u kazalištu, na svadbi prijateljice. Tako su snažni da to ljudi zapažaju pa joj se smiju i rugaju iza leđa, stižu problemi na poslu, u odnosu s dečkom. Ne mogu joj pomoći ni ginekolog, ni neurolog, ni svećenik, ni psihoterapeut, sve dok je njezina istraga ne dovede do zgodnoga kolege s posla.

Glavna junakinja romana preuzima, naravno, temeljnu karakteristiku protagonistica TV-serije (često mijenja muškarce i poze), ali za razliku od njih ona je osviještena mlada žena koja zna što se oko nje događa premda joj to ne koristi jer ništa ne može promijeniti. Rastrgana je između Roberta, normalnoga momka koji joj je drag, ali običan i dohvatljiv, i zavodnika Lucijana, Gospodina Savršenog, koji je iluzija jer je svačiji. Na koncu ostaje sama iako je znala govoriti kako „samoća nije neki izbor“. Tijanin lik u romanu najpotpunije je oslikan – pripovjedač u 3. licu, koji nije dio predočenoga romanesknog svijeta, vrlo je blizak njezinu gledištu; jedino njoj, izravnim unutarnjim monologom, ulazi u svijest. S njom bi se, premda su joj pripisane i neke negativne osobine (promiskuitet, koji je zapravo pritajen, više naznačen i naslućen nekim manje agresivnim signalima), publika, ili barem dio nje, zacijelo mogao poistovjetiti. Eksplicitni opisi „fantomskih orgazama“ i „stvarnog“ seksa, „eksperimenata“ s muškim i ženskim parovima, erotizma odvojena od reprodukcijskih obveza i ljubavi dio su kompleksne slike seksualnosti suvremenoga hrvatskog društva koju nudi roman Maje Sačer. Napaljena postavlja mnogo pitanja, iznosi mnogo zbunjujućih situacija, nudi sliku duboka otuđenja i postupaka ispražnjenih od emocija – sve u lakoj formi parodije. Pa i to je provokacija.