Vonj i miris

Zanimljivo je promatrati putnike na zrakoplovnim linijama što povezuju Zagreb s obalom i obalu sa Zagrebom. Ti su letovi kratki pa avion, jedva što se digne, već se počinje i spuštati, i zato putnici u takvoj prilici najjače osjete svoj nagli prelazak sa Sredozemlja u Srednju Europu, iz jednoga svijeta u drugi. Osjećaju oni to ponajviše nosom: većina njih zastaje na izlazu iz zrakoplova, pa diže glavu i duboko udiše zrak. A zrak je posve drukčiji od onoga zraka što su ga udisali još prije samo pola sata.

Jer ako su s kontinenta stigli na jug, onda na vrhu onih strmih stuba što iz aviona vode na pistu bivaju zapljusnuti mirisom smilja, kadulje i lavande, mirisom mora, tako da im se čini kako je zrak gust i kako se može piti poput ljekovitoga čaja. Ako pak pristignu s juga na sjever, oni na vratima zrakoplova osjete miris magle, vlage, zelenila, miris humusa, dima i mahovine. A to je golema razlika, veća čak i od one koja nastaje na interkontinentalnim putovanjima, kad čovjek uzleti iz zime, a sleti u ljeto, ili obratno: zbog kratkoće vremena, ovdje je ta promjena ravna šoku.

Zato mnogi putnik uočava da između našega sjevera i juga i inače postoje u sferi mirisa goleme nepodudarnosti. Ako je pritom sistematičan i sklon da svoja iskustva uobliči u nekakve zaključke, moći će utvrditi da je razlika između kopna i mora trojaka.

Prvo što se zapaža svakako je intenzitet: nema nikakve sumnje da su na jugu mirisi jači nego na sjeveru. Dolje biljke rastu iz suhe i posne crljenice, pa je zato ono što iz te zemlje uspiju izažeti snažno i kvalitetno: ništa ne miriše tako kako miriše gariful i ružmarin i ništa ne opaja tako kao vonj đirana i murtile. A i sve drugo kao da se natječe s tom aromatičnom agresijom mnogobrojnih biljaka, pa zato na jugu intenzivno miriše more, zato svaki vjetar ima svoj miris (levanat drukčiji, tramuntana drukčiji), zato čak i kamen – kad ga ugrije sunce ili kad ga polije more – emitira svoje specifične vonje.

Pa ni to još nije sve, nego je slično i u ljudskom svijetu: i tu su mirisi mnogo jači nego na kopnu. Otiđite samo do lučice, pa udahnite vonj boje kojom se pituraju brodovi, vonj konopaca kojima se ti brodovi vežu, vonj mandrača u kojem se ljuljuškaju. Ali najbolje se to možda ipak vidi po jelima: miris južnjačke spize vrlo je snažan i prodoran. Kad se negdje peče riba na gradelama, to se osjeća na kilometar naokolo, kad se kuhaju školjke, onda cijela kala na njih vonja, kad se priprema bakalar, svi susjedi znaju o čemu se radi. Ni jedno sjevernjačko jelo nema te snage, čak ni uza sve one rajžlece i plućica na kiselo.

Druga je razlika između sjevera i juga u nečemu što bi se moglo opisati kao kontinuitet. Jug, naime, ima svoje stalne mirise koji su prisutni u svako godišnje doba i po kojima se taj ambijent prepoznaje. Osim mirisa karakterističnih jela (a oni vam stalno dopiru do nosnica jer su prozori i zimi otvoreni), tu su još vonji crnogorice i friškine, mirisi bure i juga. Smjena godišnjih doba ne donosi na moru nikakve velike preokrete u pogledu mirisa, nego je sve uravnoteženo, postojano i uvijek isto.

Na kontinentu je obratno. Ondje priroda dobar dio godine miruje, pa zato i ne emitira nikakve mirise, a kad se probudi, onda se to pretvara u aromatsku orgiju od koje se ljudi pomalo izbezume. Kad recimo, u Zagrebu u travnju noću otvorite prozor, zavrti vam se u glavi od svih onih mirisa, pa ih udišete žudno, poput utopljenika. A činite to zato što znate da će ti mirisi brzo nestati. Na kontinentu, doista, nema kontinuiteta, nego se smjenjuju kratkotrajne vladavine pojedinih mirisa – vonj suhog lišća, vonj pečenih kukuruza, vonj snijega – da bi potom ustupile mjesto drugima. A to je katkada doista čudesno: malo se što na jugu može usporediti s pijanstvom koje nastupa onih desetak dana kad po kontinentalnim gradovima cvjetaju lipe.

Treća je razlika ta što mirisi ne zauzimaju podjednako mjesto u životu ljudi na sjeveru i na jugu. Najkraće rečeno, sjevernjaci o mirisima više misle i više govore nego južnjaci. To je pak izravna posljedica razlike u intenzitetu i kontinuitetu o kojoj je bilo govora dosad. Budući, naime, da su svuda i uvijek okruženi jakim mirisima, južnjaci na njih ne obraćaju pažnju. Sjevernjaci se pak s mirisima susreću povremeno i dramatično, pa zato imaju potrebu da o njima gruntaju, pa i da o njima jedni drugima ponešto kažu. Možda je to i razlog što se na jugu rabi ista riječ i za ugodan i za neugodan miris, te se uvijek kaže vonj, a na sjeveru postoji cijela skala riječi kojima se izražava da nešto miriše, miri, odiše, ili da smrdi, bazdi i zaudara.

Sve te razlike pak ne mogu a da ne proizvedu stanovite učinke onda kad se prelazi iz jedne u drugu sferu, kao što prelaze putnici koji na vratima aviona onako njuše zrak. Jer, kad sjevernjaci dođu na jug, onda im intenzivni mirisi neizbježno udare u glavu, kao da su se našmrkali kokaina, pa su zato neprirodno veseli i skloni svakakvim ludostima: piju prošek kao vodu, deru se uz gitare, ili se barem zaljube kao telad. U drugu ruku, kad južnjaci dođu na sjever, onda im nedostaje uobičajena porcija mirisa na koju su navikli kod kuće, pa ih zato hvataju razne prehlade i alergije, ili ih obuzme teška tuga i nostalgija, a to nije ništa drugo nego apstinencijska kriza.

Sad je jasno što se događa svaki put kad se zrakoplov sretno prizemlji dovozeći putnike s juga na sjever ili sa sjevera na jug. Jedni putnici tada nosom ispituju nepoznati teren, a drugi se vraćaju u mirisni zavičaj. Zato se nemojte na njih ljutiti ako malo i oklijevaju na vratima aviona: uzmite u obzir da oni zapravo njuše svoju sudbinu.