Umjetnost samo s vremenom mijenja oblik

Značenje je umjetnosti danas demokratično, pomodno i ponekad precijenjeno, no kad više nijedna disciplina ne pomaže očuvanju ljudskoga duha, pomoći će bavljenje umjetnošću

Ana Sladetić mlada je grafičarka koja u posljednje vrijeme sve više plijeni pozornost stručnjaka suvremene likovne scene. U posljednjih nekoliko godina prikupila je nemalen broj priznanja i nagrada te i dalje ne posustaje u nesalomljivoj volji za stvaranjem. Kao neposredan povod za razgovor poslužila nam je njezina najnovija izložba Impulsi u Galeriji Matice hrvatske.

Pratim vaše stvaralaštvo od 2010, kad sam u SC-u vidjela rad Drugi svijet i odmah poželjela pisati o njemu. Bio je to veliki crtež kugle zemaljske, čipka izvezena tušem puna detalja koji su istodobno prikazivali umjetničin unutarnji život, ali i vanjski svijet, na kraju tvoreći pomalo nadrealnu kompoziciju. U kakvu su oni suodnosu, odnosno koliko vanjski svijet utječe na vaše stvaralaštvo, a koliko je ono ipak neovisno o njemu?

Dakako da vanjski svijet velikim dijelom utječe na moju inspiraciju i rad, jer je to ono što spoznajem cijeli život. Uviđajući određena ponašanja, događaje, postupke i reakcije iz vanjskog svijeta tvorim ono neovisno u sebi (za spoznavanje su nužna zdrava osjetila ili njihova zdrava primjena). Finu vezu između ta dva svijeta prepoznajem kao vrijednost izražavanja umjetnošću, tako da ne bih mogla reći da su ti svjetovi strogo odvojeni, više su uzročno-posljedični. U Drugome svijetu to je bilo zapisivanje onoga što se događalo u meni i oko mene unutar devet mjeseci. Bio mi je cilj da tu uzročnu-posljedičnu vezu unutarnjeg i vanjskog vizualiziram. Zanimala me vizualizacija svakodnevnih događaja (od čitanja novina, pregledavanja događaja putem weba, simultani procesi tijekom dana, prikupljanje informacija). Tijelo sam tretirala kao filter zapisujući dnevnik linijom, a ne slovom.

Trenutno ste na stipendiji Akademie Schloss Solitude u Stuttgartu, a ja sam u Leidenu i vodimo razgovor o umjetnosti putem Skypea. Kako globalizacija formira našu svijest i kako se to odražava na umjetnost?

Formiranje svijesti ovisi o pojedincu, nevezano bavi li se on umjetnošću ili ne. Globalizacija ima prednosti, ali i dubokih rana. U bilo kojem trenutku može se biti u kontaktu s bilo kojim dijelom zemaljske kugle. Te nevidljive mreže globalnoga komuniciranja izazivaju oduševljenje, ali s druge strane, također bilo tko može ući u tvoj prostor kad god zaželi, što na neki način zastrašuje. Ne vidim da bi globalizacija ikako mogla naštetiti umjetnosti, koja se ionako sve više prilagođava drugim disciplinama da bi opravdala svoje postojanje ili privukla pozornost zasićenih gledaoca ili potencijalnih kupaca.

Kako vidite hrvatske umjetnike u inozemstvu?

Vidim ih kao ravnopravne bilo kojim drugim svjetskim umjetnicima. Vjerujem da su se morali potruditi da bi opravdali vrijednost svojega mišljenja i onoga što prikazuju njihova umjetnička djela. Imamo mnogo darovitih umjetnika svih generacija i usrećuje me kada vidim da se netko naš pojavi na inozemnoj sceni. Hrvatska je mala država i njezino je tržište neznatno. Tko se probije unutar Hrvatske, ne znači da će se s lakoćom probiti i vani, ali i obratno (vjerojatno zbog nepoznavanja umjetnikova rada ili nekontinuiranosti njegova izlaganja na određenoj sceni). Državne se granice ipak osjete kad se prelazi iz jedne sredine u drugu. Nije nimalo lako izražavati svoju misao na drugom jeziku, na drugom tlu. Prijevod misli ili vizualne poruke može se sasvim drukčije tumačiti jednom kad se prijeđu granice.

U Matici hrvatskoj nedavno je otvorena vaša najnovija izložba koja se bavila prijevodom onog fizičkog u papirnato. I u tom ste se slučaju držali crteža, samo na eksperimentalan način, očigledan je performativni element. Izložba je zapravo zabilješka vaših odlazaka na posao iz Zagreba u Osijek te putovanja iz Zagreba u Beč. Prislonili ste ruku na prozor vlaka i dali olovci slobodu... Kako vidite eksperiment unutar svojega stvaralaštva?

Radovi nazvani Impulsi obilježili su moje žaljenje za nepopunjavanjem radnog dana novim i svježim crtežima. Zanemarivanje stvaranja zbog stvarnog odlaska na posao dovelo je do toga da radovi nisu uspjeli biti minuciozno popunjeni i kontrolirani iz svijesti tako da njihove istrzane linije tvore nevezane oblike. Stvaranjem u strogo zadanoj situaciji tijelo se doima kao stroj; odašilje razne linije i bez utjecaja svijesti. Impulsi su tako postali orijentirani na ono fizičko koje se kontrolirano radnjom na kraju doima apstraktno, dok Drugi svijet više naglašava ono psihičko, koje je više figurativno.

Inspiriranje takvim malim eksperimentima samo me može potaknuti da gledam interdisciplinarno na medij kojim se izražavam.

Video iz ciklusa Impulsi

Dakle, u Drugom svijetu više ste stvarali rukama i mislima, dok ste u Impulsima dopustili impulsima vanjskog svijeta, a i samim impulsima tijela, da vladaju. Doživljavate li posljednje kao svojevrsno oslobođenje? Koliko se razlikuje sam impuls stvaranja ta dva rada?

Svaka je promjena oslobođenje od rutine. Ponekad mi je potrebna promjena da nešto novo saznam, proučim i uvidim s druge strane. Razlika je između impulsa stvaranja u navedenim slučajevima u tome što se u prvom slučaju zatvaram kako bih kontrolirala liniju, a u drugom je slučaju kontrola ruke nemoguća, pa se zato lakše otvoriti prema drugim idejama.

Kako osim putem Impulsa pronalazite ravnotežu između rada (onoga za novac) i stvaralaštva? Što biste na kraju izabrali kad biste mogli birati: samo stvaranje ili ipak neki posao i stvaranje? Što mislite o programima artist in residence?

Prije je umjetnik bio vezan za mecenu, danas mecena može biti bilo koje zanimanje kojim se akademski umjetnik može uzdržavati, ne pronađe li sreću i bude instant popularan nakon što završi Akademiju. Prikupljanje novca za stvaranje radova izaziva, tijekom obavljanja takva posla, određenu grižnju savjesti. Ali na taj se način prioriteti u životu lakše poslože. Obično kad nemam vremena baviti se umjetničkim radom imam inspiraciju. Umjetnošću se može baviti jedino ako si sit i odmoren, a kada to dođe, itekako imaš vremena za razmišljanje, pa mnogi padnu u depresiju razmišljajući o postojanju života. Meni je na kraju krajeva možda čak važnije da nekoga potaknem na umjetnost nego da to ostane samo na mojim radovima. Želim nekomu pričati o radu, tako da on ili ona stvori svoj vlastiti svijet. Otkrivanje iskre u očima drugih potiče me na prepoznavanje istinske ljubavi prema onomu što radim, a ne da se posvetim hiperprodukciji ideja i radova. Smatram ispravnim posvetiti se određenom umjetničkom radu nekoliko godina. Danas sve češće prolaze instant-ideje koje bljesnu kao šumeća tableta u vodi cjelokupnoga tržišta. Na taj način tableta bljesne kao vatromet, ali isto tako njezin sjaj brzo splasne. Umjetnička djela ponekad nose epohe, tako da ne iznenađuje da je i današnja umjetnost isto tako ukorak s vremenom u kojem živimo.

Artist in residence zanimljiva je mogućnost koja se daje umjetnicima. Na takvim programima obično se unaprijed traže projekti koji će biti producirani za vrijeme trajanja rezidencije. Ali naravno opravdava se i neuspjeh u pronalaženju dovoljne motivacije pa mislim da mnogi od onih koji su primljeni na takve programe idu linijom manjeg otpora. No takve rezidencije uvelike mogu pomoći izgradnji novih ideja i komunikacije s drugim podnebljem i mentalitetom pa mogu samo obogatiti polaznika.

Koje je značenje umjetnosti danas? Možda neko slikovito tumačenje, kao da crtate...?

Značenje je umjetnosti danas demokratično, pomodno i ponekad precijenjeno, no kad više nijedna disciplina ne pomaže očuvanju ljudskoga duha, pomoći će bavljenje umjetnošću. Zato mislim da je nužno svako preispitivanje, vrtnja u beskrajnom krugu zašto uopće umjetnost postoji. Neiscrpno traženje definicije umjetnosti pokazuje samo da umjetnost još nije dojadila, samo mijenja oblik s vremena na vrijeme.