Umjetnost bez kompromisa

Početak je festivala obećavao pravi obljetnički program; Pippo Delbono s predstavom Poslije bitke i Gospođica Julija Schaubühne am Lehniner Platz oduševili su publiku i podigli očekivanja, koja preostali dio programa nije ispunio. Ili barem nije ispunio u onoj mjeri u kojoj bi se to od obljetničkog izdanja očekivalo

Najavljena u posljednji čas, predstava Hirošimo, ljubavi moja prema kultnom filmu Alaina Resnaisa i scenariju Marguerite Duras u režiji Christine Letailleur izvedena je u dvorani Tvornice Jedinstvo. Intimistički ugođaj trebao je biti postignut i prostorom, no Valerié Lang, Hiroshi Ohta i Pier Lamandé u prostoru Jedinstva potpuno su se izgubili. Senzualnost ove ljubavne priče o strastvenoj vezi francuske glumice i japanskog arhitekta kroz koju se provlače motivi Drugog svjetskog rata, pitanja sjećanja i oprosta i neostvarivosti ljubavi u kataklizmičkom svijetu u kojem je zabranjeno voljeti neprijatelja jer, bez oprosta i zaborava, rat zapravo nikada ne prestaje , trebala je zadiviti gledatelje. Senzualna i filozofična, priča o žudnji i slobodi izbora te oslobođenoj ženskoj seksualnosti Marguerite Duras u ovoj predstavi svedena je na izgovaranje dijaloga bez unošenja emocija, na povremeno oštro odzvanjanje riječi Hirošima s pravilnim, japanskim naglaskom i činjenicu da su u početku predstave glumci goli kako bi se, valjda, zorno prikazao njihov međusobni odnos. Na platnu su projicirane fotografije Hirošime razorene atomskom bombom, a odabrani dijelovi dijaloga koje izvodi Valerié Lang (kćerka poznatoga političara Jacka Langa) u scenskom su prostoru odjekivale uspavljujuće, ritmičnom monotonijom. Inače, predstava je nastala u koprodukciji Théâtre Vidy iz Lausanne, TNB-a Rennes iz Francuske, a uz potporu Culturesfrance i Japanske zaklade.

Stanislas Nordey i Audrey Bonnet u Zatvaranju ljubavi Pascala Ramberta / Snimio Marc Domage

Čudesni Peeping Tom

Nastupivši prije dvije godine na festivalu s predstavom Ulica Vandenbranden 32 belgijska je skupina Peeping Tom pokazala da se bez riječi, ali uz iznimno dobro dramaturški osmišljeno kombiniranje plesnoga materijala s dramski intoniranim situacijama koje postupno publici razjašnjavaju splet odnosa među izvođačima, i bez dramskoga teksta jedna potresna ljudska priča može postaviti na scenu tako da bez prepreka dopre do gledatelja. I ovogodišnje gostovanje Peeping Toma s ovogodišnjom produkcijom Iznajmljuje se, koju potpisuju Gabriela Corrizo i Frank Chartier, obiluje istim, začudnim plesnim elementima, kao što je neobičan hod izvođača po bijelo-crnoj podlozi na sceni. Mnoge je ova predstava mogla podsjetiti i na kultnu seriju Davida Lyncha Twin Peaks, s kojom dijeli isti, snoviti ugođaj i crveni zastor iza kojeg se događaju neobične stvari. Iako je zbog fragmentarnosti i asocijativnosti situacija i plesnih sekvenci od kojih se neke ponavljaju, ali uz promjenu perspektive (ili izvođača na kojeg se odnose ili trenutnoga tumača događaja u predstavi), teško povezati sve elemente u linearnu ili pak jednoznačnu priču, predstava Iznajmljuje se uspješno prenosi čežnju i žudnju, želju za postizanjem savršenstva i sumnju u vlastite sposobnosti zbog koje izvođači ostaju nezadovoljni i neispunjenih snova o uspjehu. Tema kojom se Peeping Tom bavi u ovoj predstavi sam je stvaralački proces, ali predstava se može odnositi i na život sam, u kojem – uz neshvaćenost i osamljenost – većina ljudi prolazi iste boli zbog neostvarivanja snova. Na kraju tek ostaje osjećaj nestvarnoga boravka u posebnom, magičnom svijetu koji je Peeping Tom donio na pozornicu ZKM-a.

Jedna je od posebno najavljivanih predstava i gostovanje Kazališne grupe Young Jean Lee, koja je izvedbom na festivalu započela europsku turneju. Najavljena kao beskompromisna redateljica, nazvana „najpustolovnijom dramatičarkom svoje generacije“ Young Jean Lee predstavom Feministička predstava bez naslova, nastalom u suradnji s koreografkinjom Faye Driscol i redateljicom Morgan Gould, nije zagrebačkoj publici pokazala ništa novo, a zapravo ni radikalno. Šest izvođačica gole su tijekom cijele predstave i izvode svoje plesno-pantomimske točke praćene projekcijama koje, ovisno o priči što je izvođačice prezentiraju, variraju od geometrijskih oblika preko bajkovitih ilustracija pa sve do kaleidoskopskog bogatstva boje i oblika. Neobična je površnost te predstave koja ima ambiciju baviti se stereotipima, feminizmom i rodnom određenošću, što pak uzrokuje diskriminaciju. Šest izvođačica u dvoranu Gorgona ušle su silazeći niza stube nakeženih i grimasama izvitoperenih lica, svi plesni brojevi osmišljeni su kao točke u noćnom klubu, a neke čak izravno traže bilo kakvu reakciju publike ili pristajanje da vas pretila izvođačica dodiruje ili mlati kosom izvodeći plesnu točku. Iako su izvođačice gole da ih odjeća ili kostim navodno ne bi odredio, njihova fizička pojavnost gledateljima daje naslutiti i njihovu spolnu orijentaciju. A koreografije koje u programskoj knjižici festivala iznimno hvali kritičar New Yorkera ne djeluju nimalo maštovito, nego nemušto i neuvježbano. Takve bismo prizore, uz mnogo više odjeće, možda i očekivali u nekom noćnom klubu ili u skupini nadobudnih aktivista, ali ne i od hvaljene i cijenjene američke umjetničke redateljice poznate po beskompromisnosti (ako se dobro prisjećam riječi s jedne od tiskovnih konferencija).

Dvije predstave jednog redatelja

Posljednja je predstava na jubilarnom Festivalu svjetskog kazališta bio autorski projekt Zatvaranje ljubavi Pascala Lamberta, koji je publika mogla vidjeti u dvije varijante. Prvo kao kazališnu premijeru u Lambertovoj režiji s hrvatskim glumcima, Goranom Bogdanom i Ninom Violić na hrvatskom jeziku, a onda i u originalnoj nagrađivanoj francuskoj verziji sa Stanislasom Nordeyem i Audrey Bonnet, za koje je taj dramski tekst i napisan. Predstava govori o rastanku i ljubavi, o dvoje ljudi u srednjim godinama koji se rastaju. Trenutak vremena oblikovan u predstavu njihov je zadnji razgovor, njegov prilično neuspješan pokušaj da objasni zašto je napušta iako ga je podupirala i voljela i rodila mu troje djece i koji ga razlozi na to navode te njezina nijema šutnja dok sluša njegove argumente i drugi, mnogo zanimljiviji dio, kada se svojim riječima obrušava na njegove postavke pokazujući mu kako su njegovi argumenti blijedi i nedostatni. U gotovo sat vremena neprekidna govorenja dvije suprotstavljene strane ne dolaze ni do kakva rješenja. Jedini je intermezzo u njihovoj igri započetoj u praznoj pokusnoj dvorani nastup dječjeg zbora. Nakon njega muškarac sluša, a žena govori i uspijeva pobijediti sebe i vlastite emocije i protivnika na drugoj strani prostorije.

Iako pisan za Stanislasa Nordeya i Audrey Bonnet te iznimno dobro prihvaćen u Francuskoj, ovo je ponajprije dramski tekst čiju svaku rečenicu publika mora razumjeti, i kao intelektualnu, ali i kao emotivnu poruku. A to je, gledate li predstavu na stranom jeziku s titlovima, prilično teško. Stoga se i čini da Nina Violić i Goran Bogdan u hrvatskoj varijante predstave mnogo bolje funkcioniraju, osobito u njezinu drugom dijelu, nakon što žena preuzima kontrolu nad jezikom. Jer o pretakanju ljubavi i kraja ljubavi u jezik ovdje i jest riječ. Ipak, bez obzira na koprodukcijski zajednički interes Zagrebačkoga kazališta mladih i već prakticirano postavljanje dviju predstava koje režira isti redatelj s francuskim i hrvatskim glumcima uz istu scenografiju, prilično je upitno zašto se ta predstava našla na programu jubilarnoga festivala. Pokraj toliko važnih i zanimljivih svjetskih kazališnih produkcija, dovesti jednu iznimno verbalnu predstavu priličan je repertoarni promašaj. Pogotovo ako se uzme u obzir i činjenica da danas u Hrvatskoj ima iznimno malo istinskih ljubitelja kazališta koji si – zbog cijene ulaznica koja za svjetske pojmove doista možda nije velika – uopće mogu priuštiti gledanje predstava na ovom festivalu.