U rangu sa svjetskim jezicima

Na utuk onima što uporno poriču postojanje hrvatskoga kao samostalnog jezika (ima ih i u Hrvatskoj, kako nadriteoretika, tako i nostalgičnih praktika) glasovita francuska nakladnička kuća Assimil (ovo joj je 350. edicija) nedavno je među šezdesetak svjetskih jezika iz svojega programa predstavila i hrvatski (jedini od južnoslavenskih). Rečeni nakladnik od 1929. objavljuje priručnike za učenje stranih jezika bez muke, tzv. neposrednim usvajanjem. Bila je to svojevrsna prevratna metoda samostalna svladavanja tuđeg jezika, bez školskih didaktičkih posrednika, a nakladniku je donijela uspjeh bez premca.

Vrlo jednostavno: hrvatski u 100 lekcija i 186 vježbi, izloženih kratko, govorno i pragmatično, bez bubanja pravila. Ne samo to: izdanju su na kraju dodana dva obostrana rječnika, kratka gramatika, popis naših svagdašnjih izričaja te, što mi se čini posebno korisnim, bibliografija novijih izdanja hrvatskih pisaca na francuskom jeziku (posljednji je na popisu Krasopis, Pavličićev roman policier, Pariz, 2008) .

Izd. Assimil, Pariz, 2012.

Nisam jezikoslovac, ali jesam jezikoznalac, ako ni po čemu drugomu, onda po tome što od 1957. prevodim sa šest jezika, i to u obilatim količinama. Posjedujem gotovo sve hrvatske rječnike, počam od Vrančićeva do recentno

tiskana Vitezovićeva, većinu slovnica i pravopisa hrvatskog jezika, pa se osjećam ponukanim i pozvanim izreći svoj sud o autorici priručnika i njezinu uzorno obavljenu poslu. Riječ je o Sinevi Béné-Katunarić, magistrici kroatistike, koja je doktorirala i iz komparativne književnosti na slavnom sveučilištu Stendhal u Grenobleu, a osim toga objavila je i znatan broj članaka u francuskoj i hrvatskoj znanstvenoj periodici. Spisateljica je, naime, priručnik slagala s velikom ljubavlju i pomnjom, ne samo kao stručni uradak, što se vidi na svakom retku te komunikativne i sugestivne knjige. Budući da sam se edicijama Assimila negda koristio (i još ih čuvam) za upoznavanje iberijskih idioma, mogu mirne duše izjaviti da ovaj (Le Croate) nije ispod njihove razine, dapače da ih dostiže, pa čak povremeno nadmašuje protočnošću, zahvaljujući autoričinoj sposobnosti i maru (amor mysticus) za „stari i drevni jezik Hrvata“ (Nazor).

U sažetu, jezgrovitu uvodu (na francuskom) podastrte su bitne činjenice o posebnostima hrvatskoga jezika s jednom, primjerice, malo isticanom, postavkom da je „hrvatski jezik izrastao iz urbane pisane baštine“, različito od srpskog (to ja nadodajem), koji se temelji na govoru ratarskih i stočarskih sredina. Tronarječnost hrvatskog jezika s virtualnom štokavštinom kao standardom, na koju se rado pozivaju njegovi osporavatelji, ne samo da je pasivno lingvističko bogatstvo Hrvata nego sve više i djelatno, jer se štokavski standard nezaustavljivo proširuje i sljubljuje sa štokavizmima i kajkavizmima, s kojih je skinuta anatema iliraca i zazorne dijalektalne maretićevske konotacije. To se događa spontano, što je u jeziku najnaravnije, utjecajem televizijskih serija, bezbrojnih festivala zabavne glazbe uzduž i poprijeko Lijepe naše i folklornih manifestacija. Sukladan se proces zapaža i u pogledu tzv. arhaizama, od kojih su neki postali dijelom standarda ili kao stilske prilagođenice, ili leksičke inačice. Za Francuze to nema velikog značenja, ali trodijalektalnost s tobožnjom prevlašću Vukove štokavštine omiljena je dogma pristaša fantomskog „srpsko-hrvatskog“ jezika.

Kolegica je Sineva Béné-Katunarić uz vježbe (kao njihov kontekst) ispisala dosta popratne građe (Notes) izvanjezičnog značaja. Navest ću, ilustracije radi, obavijesti o zagrebačkoj Ilici, pri čemu se spominje legendarna Nama (s nekadašnjim imenom Кästner & Öhler), Harmici (Trgu bana Jelačića), zagrebačkoj Gradskoj i dubrovačkoj Maloj kavani. Lijepo je uklopljena i bilješka o kravati (koju je nosila jedna naša postrojba u službi Luja XIII). Ima u priručniku još mnoštvo putositnica: o zalogajnicama i gostionicama poznatim po hrvatskim književnicima, o perivojima i šetalištima s imenima nacionalnih povijesnih ličnosti. Nisu zaboravljeni ni gurmanski specijaliteti (pršut, paški sir, maslina, kulen, štrukli), a kako je spisateljica duhovita osoba, spominje da Zagrepčani Dalmoše nazivaju blitvarima. Autorica se diskretno trudi da Hrvate prikaže kao narod razvijene kulture i umjetnosti s antičkom popudbinom (Amfiteatar u Puli, Dioklecijanova palača u Splitu). Sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu posvećeno je najviše redaka. Spominje se također Miljenko Stančić kao neponovljivi slikar Varaždina, Krešo Golik kao redatelj kultnog filma Tko pjeva zlo ne misli, književni su vrhunci Ivan Gundulić, ban pučanin Mažuranić, Silvije Strahimir Kranjčević te Vesna Parun i Ivana Brlić Mažuranić. Citirane su i popularne napitnice (Nikom nije lepše neg je nam...), apostrofirani licitari i medičari, način kićenja božićnog drvca i štošta drugo. Ukratko, jezični priručnik Le Croate ima osobine i turističkoga i kulturološkoga vodiča, s izvrsnom grafičkom opremom i brojnim likovnim prilozima, pa bi mogao poslužiti i našim sličnim djelima kao uzor. Stoga pariškoj skupini promicateljica hrvatske kulture (autorica navodi posebno Sandru Viktoriju Katunarić, Anu Drašković, Nellu Arambašić, Maju Dolibić) valja zahvaliti na ovom ugodnom iznenađenju, koje će, po svemu sudeći, slijediti i Povijest hrvatske književnosti na francuskom jeziku. Poznavajući njihovu upornost (četiri sveska zbornika Cahiers croates) – o tome nema sumnje. Bonne chance, mesdames!