Trebaju li nam još političke stranke?

Politička stranka kao slobodno građansko udruženje oko zajedničke ideje proizvod je individualističkoga konstruktivističkog prosvjetiteljskog projekta, koji je zbog imperativa „borbe protiv reakcije“ trebao uništiti tradicionalni organski poredak koji je počivao na organskim zajednicama: obitelji, općine, regije, posrednička tijela i korporacije

Pitanje svrhovitosti i legitimiteta političkih stranaka, pitanje koje se postavlja u suvremenim političkim sustavima Europe i SAD, često se javlja uz pojavu demokratskog deficita, krize legitimiteta predstavničkog višestranačja, kao i opće erozije izbornog tijela. Simptomatično je kako prva definicija modernih političkih stranaka koju daje Benjamin Constant poistovjećuje stranku s frakcijom; Politička je stranka okupljanje ljudi koji zagovaraju istu političku doktrinu. Geneza modernih političkih stranaka vezana je uz nastanak engleske demokracije u 18. stoljeću, kada se suprotstavljaju dva politička tabora, vigovci (Whigs) i torijevci (Tories), a izbornom reformom 1832. u Engleskoj nastaju prve političke stranke u izbornom obliku. U Sjedinjenim Državama oko 1830. filozof David Hume također govori o negativnoj pojavi političkih frakcija (Of Parties in General, 1742) kada ističe kako „osobne svađe takvih okupljanja postaju državne afere“. Francuska revolucija ukida posrednička i društvena organska tijela staroga monarhističkog režima i u duhu borbe protiv reakcije promovira okupljanje na stranačkoj progresističkoj i jakobinskoj osnovi. Dakle, politička stranka kao slobodno građansko udruženje oko zajedničke ideje proizvod je individualističkoga konstruktivističkog prosvjetiteljskog projekta, koji je zbog imperativa „borbe protiv reakcije“ trebao uništiti tradicionalni organski poredak koji je počivao na organskim zajednicama: obitelji, općine, regije, posrednička tijela i korporacije.

Hrvatska stranačka kuhinja primjer je gospodarske i političke oligarhije

Željezni zakon oligarhije

Rana je politička znanost prepoznala potencijalne devijantnosti stranačkih parlamentarnih sustava. Montesquieu je zahtijevao jasnu podjelu izvršne, zakonodavne i pravosudne vlasti kako bi se spriječio stranački monopol nad jednom od triju vlasti. Razvidno je kako su političke stranke danas uspjele u parlamentarnim demokracijama oslabiti takvo razgraničenje te putem klijentelističkih i političkih mreža utjecati na pravosuđe i izvršnu vlast, potvrdivši poznati Michelsov „željezni zakon oligarhije“ prema kojem se svi sustavi političkih elita neizbježno pretvaraju u oligarhijske oblike. U tom pogledu partitokracija ili stranačka demokracija konstituira u odnosu na Monstesquieuov ideal demokracije regresiju i prijetnju slobodi i pravima građana.

Tocqueville je već u svoje vrijeme uvidio kako „egalitaristička demagogija“ političkih stranaka regrupiranih u lobije u raznim društvima ugrožava građanske slobode i manipulira izbornim mehanizmima u SAD. Max Weber u djelu Politika kao poziv ističe kako anglo-američki sustav, unatoč demokratskoj etiketi, znači „diktaturu utemeljenu na eksploataciji emocionalnosti masa“. Weber zagovara politički sustav neovisan i odvojen od političkih stranaka jer sluti prijetnje američkog Spoils Systema koje već navješćuje Tocqueville. Marco Minghetti (1818–1886), talijanski politički teoretičar, oštro kritizira talijansku vladavinu političkih stranaka, tzv. partitokraciju. Po njegovu mišljenju uprava i pravosuđe su, kao dva ključna državna aparata, pod izravnom prijetnjom partitokratske demagogije koja nastoji pridobiti i utjecati na sudove i suce.

Rastvaranje vječnih stranaka

Partitokracija nastoji izbrisati sve podjele i granice između moći, ne u smjeru veće, izravne ili narodne demokracije, već kako bi uzurpirala političku moć u korist stranačkih političkih izbornih stožera, koji ne žele ostaviti bilo koji neutralni prostor unutar države. Naravno, od doba Minghettija, djelokrug i atributi ovlasti države znatno su se proširili te obuhvaćaju velik dio društvene sfere, područje zdravstva, naobrazbe, gospodarstva. Današnji državni aparat primoran je na umnožavanje raznih formalnih mehanizama kontrole i toleriranje razvoja raznih paralelnih centara moći, što zahtijeva veću tehnicizaciju samih državnih intervencija. Kompleksifikacija i diverzifikacija trebale su ojačati profesionalizaciju upravnog i državnog osoblja, no nasljeđe partitokratskoga mentaliteta kao i klijentelizam ostale su prepreke daljem razvoju učinkovitije i neovisne državne uprave. Minghetti je zagovarao veću upravnu decentralizaciju, kao i dekonstrukciju stranačkih aparata. Ruski politolog i kritičar stranačkoga političkog sustava Moše Jakovljevič Ostrogorski (1854–1918) smatra kako su političke stranke u početku jednostavna privatna udruženja, građanske inicijative, koje na temelju prakse peticija nastoje utjecati na političku moć. Kao takve, stranke nisu permanentno institucionalizirani subjekti, ali su evoluirale u takav oblik, te Ostrogorski smatra kako je stranačka i parlamentarna demokracija samo fasada iza koje se skriva okultni sustav odlučivanja koji orkestriraju glavni stožeri velikih političkih stranaka. Zbog toga on ne zahtijeva ukidanje političkih stranaka, već zagovara rastvaranje „permanentnih stranaka“ koje se uhljebljuju u monopolistički status i njihovu zamjenu „ad hoc strankama“, političkim regrupiranjima po potrebi, koji bi se ustrojavali i rasformirali povremeno i pod pritiskom nužde, a kako bi se bolje ostvarile konkretne društvene i političke reforme.

Max Weber

Ostrogorski takve privremene političke formacije naziva „Ligom“, „Inicijativom s jednim projektom“ i „ad hoc formacijama“. Njegov je model bio model francuskih liga potkraj 19. stoljeća, poput Patriotske lige iz 1882, Lige za ljudska prava, proces Dreyfus ili Lige za francusku akciju Maurrasa i Daudeta. Institucionalizirane permanentne stožerne stranke, često pod krinkom stabilnosti parlamentarnoga demokratskog sustava, umjesto da ostvaruju obećane konkretne promjene i reforme koje su žurno potrebne narodnoj zajednici, u biti promiču opstanak klijentelističkih interesa zatvorenih gospodarskih i političkih oligarhija, dok demagoška i marketinška ideologija često samo služe za zavaravanje javnosti. Nikada u zbilji ne vladaju, već stranačke manjine nastoje koncentrirati maksimum političke i društvene moći. Taj fenomen Ostrogorski naziva „zakonom gravitacije društvenog poretka“ prema kojem mase i izborna tijela služe kao spremnik za alternativne političke stranke koje se samo izmjenjuju u parlamentu i Vladi.

U takvu stranačkom sustavu izolirani građanin nema gotovo nikakve moći utjecaja na konačni izbor i imenovanje izbornih kandidata koji figuriraju na listama, jer javno mnijenje prethodno je uvjetovano medijima i filtrirano unutar stranačkih stožera, koji će sami u konačnici imenovati kandidate koji slušaju političku liniju stranke, a ne interes građana. U takvu kontekstu teško je povjerovati, kako predlaže Schumpeter, da će inovacije tehnike poput današnjih društvenih mreža znati zaobići stranačku mašineriju dominantnog establišmenta i mobilizirati mase na temelju velikih političkih pripovijesti, vjerskih, moralnih, kulturoloških i društvenih slogana, jer stranački sustav računa na inerciju i apatiju, kao i na široku depolitizaciju masa.

Na tragu kritike partitokracije, zanimljiva je kritika talijanskoga politologa i novinara Panfila Gentilea (1889–1971), koji izjavljuje kako su partitokratske demokracije „mafijaške demokracije“ koje prikrivaju svaki skandal i korupciju u korist interesa stranke. Dodaje kako je riječ o „mafijaškim oligarhijama koje moderne demokracije potiču, oligarhijama malograđana koji nemaju fiksnog posla, nesnošljivih i sa sektaškim duhom“. Nadalje, ističe kako „svaka stranka ima svoje sveto pismo, Toru, farizeje i zelote. Ideologizacija dovodi do ‘klerikalizacije duhova’. Moderne demokracije počivaju na univerzalnom dogmatizmu.“ U tom smjeru. Gentile je predvidio, 25 godine prije, velike korupcijske skandale u Italiji devedesetih, kao i korupcijske mehanizme stranačke demokracije. Zato je početkom šezdesetih govorio kako je talijanska partitokracija vrsta kleromarksizma, dok filozof Augusto del Noce govori o katokomunizmu. Takav je demagoški sustav, utemeljen na partijskoj iskaznici, kolonizirao birokratski aparat i državne sfere, a politički režim koji počiva na stranačkoj stratifikaciji danas je teško promijeniti ili restrukturirati.

Novi putovi

Gonzalo Fernandez de la Mora, bivši španjolski ministar i politički filozof, direktor časopisa Razon española, nabraja unutarnje proturječnosti partitokracije: unutarnji proces oligarhije, profesionalizacija politike, kriza načela neovisnosti, erozija političke klase, tajnovitost odlučivanja, etički redukcionizam, instrumentalizacija parlamentaraca, poticanje neodgovornosti vlade, politizacija administracije i raspršivanje političke moći. Širenje populizma i protustranačkih ideologija u današnjim parlamentarnim demokracijama izravne su posljedice kompromitiranja političkih stranaka zbog uskog povezivanja s financijsko-poslovnim krugovima, kao i zbog gubitka povjerenja izbornoga tijela u same stranke. Često su današnje političke stranke percipirane kao mehanizmi održavanja političkog i klijentelističkog oligarhijskog sustava, a društveni i politički aktivizam danas se pretežito razvija izvan parlamentarne i stranačke arene. Novi načini građanskog udruživanja u nevladinom i društvenom životu nameću i nov izvanstranački društveni i politički angažman. Neki kažu da današnje političke stranke ničemu ne služe jer one povlađuju vladajućem jednoumlju i održavaju politički i gospodarski status quo. Možda bi trebalo postaviti pravo pitanje: Kako i kada će nestati partitokratski sustav bez prevelikih poremećaja i pojave antidemokratskog ekstremizma?