Traganjima do eksperimenta

Kritičari Muzeja suvremene umjetnosti često prigovaraju da on ne nudi dovoljno spektakularnih nastupa svjetski poznatih umjetnika, no njegove su glavne zadaće upravo izložbe kao što su Horvatova i Motikina

Na pitanje što ujedinjuje umjetnike različitih poetika kao što su Josip Vaništa, Julije Knifer ili Ivan Kožarić, svaki bi pripremljeniji student povijesti umjetnosti ili vudreniji natjecatelj kakva ambicioznijega kviza odgovorio da su svi zajedno bili članovi Gorgone, jedne od najvažnijih skupina naše suvremene umjetnosti. No kada bi se ispit ili igra dalje nastavili pitanjem tko je bio Miljenko Horvat, vjerojatno bi odgovor znali samo doista upućeni studenti ili kvizomani. A rješenje bi bilo slično prethodnom, jer je i Horvat bio dio iste skupine, doduše njezin najmlađi član, s najkraćim stažem, barem u fizičkom smislu, jer je samo godinu dana s ostalim kolegama dijelio isti životni prostor.

Miljenko Horvat 1964-X 1, 1964.

Umjetnički nomad

Naime, već 1962. odlazi iz Zagreba živjeti u Pariz, a nekoliko godina potom trajno se nastanjuje u Montrealu. Jasno, s odlaskom nije prestala komunikacija s ostalim gorgonašima, redovito se dopisivao ponajviše s Vaništom i Kniferom, ali očigledno iz takve daljine nije mogao dovoljno sudjelovati u radu skupine koja je u svojoj apsurdističkoj poetici ponekad i od naizgled običnih okupljanja članova na istom mjestu stvarala preduvjete za proizvodnju neočekivanih umjetničkih gesta i realizacija. Nomad u umjetnosti, ali i u životu, Horvat većinu života dakle provodi u Kanadi, uz česta putovanja u različite dijelove svijeta. Dalje igranje kvizoidnim asocijacijama mogli bismo nastaviti pitanjem, a što pak Miljenka Horvata povezuje s Antunom Motikom, umjetnikom čiji je opus, za razliku od Horvatova, poznatiji domaćoj publici, no tu je već dovoljno biti tek prosječno informiran o recentnim zagrebačkim kulturnim zbivanjima: 25. rujna u Muzeju suvremene umjetnosti otvorila se dvostruka izložba, pa tako Horvatova retrospektiva nazvana Traganja sve do sredine studenoga dijeli MSU-ov odjel za povremene izložbe s Motikinim Eksperimentima, koji se mogu pogledati na gornjoj etaži istog prostora. Kako je Motika bio bliži domaćoj publici, a Horvat se u Zagreb vratio tek 2008, kao svojevrsnu polugostu dajemo mu prednost u ovom dvostrukom ogledu. Osim toga, na izložbu i ovaj tekst tužnu sjenu baca i saznanje da Miljenko Horvat nije dočekao retrospektivnu izložbu koju je pripremila kustosica Radmila Iva Janković. Naime, umro je u Zagrebu prije pola godine, no nekako slutim da taj „beskrajno fini i krhko senzibilni“ umjetnik, kako ga je jednom prigodom opisao kanadski pjesnik Alexis Lefrançois, ne bi imao prigovora načinu na koji je konačno cjelovitije predstavljen sredini u kojoj je proveo djetinjstvo, mladost, a prije odlaska i diplomirao na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu.

Antun Motika Plastična kutija s eksperimentima, 1940-1960.

Horvatova izložba srećom nije postavljena kronološki, već su različite cjeline njegova stvaralaštva izmiješane po izložbenom prostoru, čime se dostojno naglašava medijski i tematski nomadizam kao trajna umjetnička, ali i životna karakteristika. Na jednom od stolova tako možemo vidjeti male rane crteže s kraja pedesetih, nastale prema načelu automatske gestualnosti, dok na udaljenijem drugom stolu stoje tek nešto veći crteži iz kasnijeg opusa Crno na bijelom. Velik dio izložbe ipak zauzimaju fotografije, od egzistencijalističkih prizora ispražnjene prirode Sjeverne Europe, poput onih iz danskoga Skagena, koje su završile na naslovnici sedmoga broja antičasopisa Gorgone, do urbanijih koje je od šezdesetih do osamdesetih snimao po Parizu, New Yorku, Mexico Cityju. No i u tim gradskim prizorima Horvata više zanima praznina takozvanih nemjesta, oni su redovito bez ljudi i svedeni na naizgled neatraktivne motive stražnjih dvorišta, napuštenih ulaza, ogoljenih, prljavih zidova, odbačenih predmeta. Sklonost poetici zida bila je snažna motivacija njegova angažmana jer se odražava u još nekoliko podcjelina. Osjetna je primjerice u segmentu, zapravo projekcijama posvećenima njujorškim grafitima, koje snima već sedamdesetih, u njihovoj primitivnoj fazi, prije no što će ih razvoj hip-hop-scene u osamdesetima pretvoriti u likovni hit, a njihove autore u medijske zvijezde. Sljedeći važan segment sklonosti devastiranim urbanim pejzažima prepoznatljiv je u nizu fotodekolaža, zapravo snimkama oljuštenih plakata koje Horvat, za razliku od Mimma Rotelle, čije je radove zagrebačka publika imala prilike vidjeti prije nekoliko godina, ne trga ni dodatno dekorira već ih uzima kao ready madeove, koje je dovoljno tek snimiti krupnim kadrovima. Hodnik koji spaja dva veća dijela izložbenoga prostora posvećen je pak kolažima, od onih enformelističkih, koje je vidjela publika još na njegovim prvim izložbama u Zagrebu šezdesetih (u galerijama Društva arhitekata Zagreba i Galeriji SC-a, pri čemu je kolažem, u kojem se koristio i ženskim kombineom, uspio osupnuti i svog oca, pjesnika i leksikografa Ivu Horvata), do onih nešto kasnijih, kada kolažima u kojima se koristi i fotografijama skreće pomalo ka popartističkoj poetici. Tragač Horvat nije pak izdržao da samo nekoliko godina potom posve ne promijeni interes i prikloni se aktualnim istraživanjima novih elektroničkih tehnologija. Sedamdesetih započinje suradnju s ranim kanadskim računalnim umjetnicima pa tada Horvat (su)kreira i računalnu grafičku mapu Art ex machina, što mu donosi i izlaganje na petom izdanju Novih tendencija 1973. No hladnoća računalnoga programiranja i izlazak proporcionalnih otisaka opet ga ne privlači na dulji rok pa pravilnost formi nastavlja istraživati putem toplijega ciklusa Prirodne geometrije, kojem kritičari nadahnuće nalaze u ženskoj seksualnosti. Potom opet mijenja kurs i slika u duhu japanske kaligrafije, što se logično pretače u već spomenut ciklus Crno na bijelom. Osamdesetih se opet intenzivnije bavi fotokolažima, sada i doslikavanima, radeći i dalje i klasične fotografije, tako da se nameće zaključak da je Miljenko Horvat kroz cijelu umjetničku karijeru klizio od medija do medija, koristeći se različitim motivima, izrazima i tehnikama. „Naslanjajući se na jezik zrelog i već umornog modernizma“, kako u zaključku predgovora piše kustosica izložbe, Miljenko Horvat, uza svu osobnu skrupuloznost, finoću i kontemplativnost, doista jest bio, možda ne posve osviješteni protopostmodernist, ostajući dokraja neuhvatljiv eksperimentator koji je doista zaslužio da mu retrospektiva bude naslovljena uvijek ponešto pretencioznim naslovom – Traganja.

Paralelni život eksperimentatora

A samo nekoliko metara iznad Horvatove izložbe, publika doista može vidjeti Eksperimente, jer tako je i naslovljena izložba koja predstavlja gotovo nepoznate radove Antuna Motike. U javnosti zapamćen kao lirski slikar krajolika, aktova i interijera, Motika je niz godina vodio paralelni život skrivena eksperimentatora, koji je atelijerska istraživanja držao daleko od uvida javnosti. Je li tomu doista uzrok bio u lošoj recepciji njegove izložbe Arhajski nadrealizam, iz galerije ULUH, 1952, kada ga je tada moćan Grga Gamulin ocijenio dekadentnim zapadnjakom, sa sigurnošću je znao tek sam autor, no sada, kada su bitni akteri tog nesporazuma odavno odsutni sa scene, najbitnije je da se taj opus konačno sagleda i procijeni iz nove, neopterećene vizure, čemu ova izložba daje dobre temelje. Na Motiku je očigledno jako utjecalo druženje s piscima Radovanom Ivšićem i Dragom Ivaniševićem te suradnja s Josipom Seisselom, ravnateljem Škole primijenjenih umjetnosti na kojoj Motika počinje raditi u osvit Drugoga svjetskog rata. Iako već u crtežu Futuropolis iz 1917. pokazuje avangardističke nagovještaje, do eksplozije Motikinih ideja dolazi dvadesetak godina poslije, kada počinje eksperimentirati fotografijama, projekcijama, paljenjem i perforiranjem djela izrađenih od različitog materijala. Muzika svjetla opčinjavala ga je pa u njegovim albumima, zapravo bilježnicama punim ideja i nacrta, koje je donirao Muzeju suvremene umjetnosti te su sastavni dio izložbe, nalazimo mnoge vizije koje idu uvelike ispred tada ostvarivih mogućnosti proizvodnje nečega što danas možemo tretirati kao hibrid umjetničkog i znanstvenog uratka. Stoga je pohvale vrijedno to što su novozagrebački muzealci za izložbu izradili i nekoliko rekonstrukcija Motikinih zamišljenih luminokinetičkih objekata i projekcija, što izložbi daje apsolutno suvremenaški štih. Njegovi pak kolaži (nažalost, nisu izloženi i oni višeslojni, mobilni) pokazuju da se umjetnik spretno poigravao nizom aktualizama, pa tako, primjerice, na onima iz šezdesetih rado reinterpretira detalje iz tada osobito popularnih istraživanja svemira ili novih mašina i tehnologija, koje tada još imaju mahom pozitivan utopijski karakter. Iako je preuzetno tvrditi da ova izložba otkriva nepoznatoga Motiku (jer se na njoj može vidjeti i film Borisa Benažića istog naslova, snimljen još davne 1970, a prije nekoliko godina čak je i tada visokokomercijalni Nacional objavio tekst posvećen upravo toj temi), činjenica je da je izložba koju je pripremila kustosica MSU-a Ivana Janković svojevrstan muzejski slatkiš, manji, ali itekako važan projekt ustanove koja i postoji zbog takvih, naizgled skromnih zadaća: otkrivanja i muzealiziranja zaboravljenih ili prešućenih opusa naših suvremenih umjetnika. Kritičari Muzeja suvremene umjetnosti često prigovaraju da on ne nudi dovoljno spektakularnih nastupa svjetski poznatih umjetnika (kao da ne znaju da su takve izložbe naprosto uglavnom preskupe za skroman muzejski proračun), no njegove su glavne zadaće upravo izložbe kao što su Traganja i Eksperimenti, jer bogatijim i kulturnijim sredinama kojima težimo ravnopravnije ćemo moći pristupiti tek nakon što upoznamo, a potom i objektivno valoriziramo mnoge zanemarene i preskočene opuse i pojave iz naše nedavne prošlosti.